Sutra je blagdan Svih svetih, prekosutra Dušni dan, mogli bismo reći – posebni dani podsjetnici u godinama naših života, dani u kojima smo svjesniji i prošlosti i sadašnjosti i budućnosti, i zajedništva i odijeljenosti, i svojega odnosa prema vječnosti. Riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić u jednoj je svojoj propovijedi na blagdan Svih svetih govorio o povezanosti nas živih i onih koji su otišli u vječnost – o »mističnoj solidarnosti koja nadilazi granice prostora i vremena, kao i svaku drugu vrstu podjela među ljudima i svjetovima«. Podsjetimo i na poruku pokojnog dr. fra Emanuela Hoška, iz jednog razgovora u povodu Uskrsa, u kojem je rekao da je čovjek odgovoran za svoju sadašnjost i za svoju vječnost, i da ga to odgovorno angažira za vrijeme, za svijet u kojemu živi. A pokojni fra Bonaventura Duda u svojoj knjižici »Ja Bogu povjerih svoj štap. Moje mirogojske šetnje«, zapisao je i ovaj osvrt: »Dan mrtvih postaje Danom živih. Jer, kad uđemo u onu rijeku šutljivih mislenika što se Zagrebom upućuju k Mirogoju, Rijekom na Trsat i Kozalu, Splitom k Lovrijencu, Dubrovnikom u Boninovo – posvuda u hodu polaku na groblja – izranjaju u našim uspomenama mnogi bezimeni i neimenovani, mnogi možda već zaboravljeni, nespomenuti i neokajani, mnogi izbrisani i neoplakani, a koji ugradiše svoje naporne živote u to da na svijetu bude više svjetla, više pjesme, više mira, više kruha, više duha, više prostora slobode i ljubavi. Tako uistinu Dan mrtvih postaje Danom živih. Kao poruka i ohrabrenje, ustaju svjedoci minulih dana i drevnih i vječnih borbi i pobjeda. I grobovi nam viču ono što zapisa mladi Krsto Frankopan: Človištvo najlipša lipost – Čovještvo je najljepša ljepota. Ta zar jednako da sagnjije dobrota i zloća, pravda i nepravda, sebičnost i samoprijegor, mržnja i ljubav?

Neka te misli spomenutih svećenika i mislilaca našega vremena budu uvod u razgovor s izv. prof. dr. sc. Damirom Tulićem s Katedre za umjetnost ranog novog vijeka, Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, zahvaljujući kojemu smo prethodnih dana na riječkom Korzu mogli bolje upoznati djelo slavnog riječkog baroknog kipara ­– Antonija Michelazzija. Profesora Tulića zamolili smo da nam iz povijesti likovne umjetnosti približi poneka djela s prostora Primorja i kvarnerskih otoka, koja se bave temom Svih svetih, pa i Dušnoga dana. Takvih djela nema mnogo, ali prof. Tulić ovdje izdvaja i opisuje posebno vrijedna, kao i neka slabije poznata umjetnička djela.

Raj, čistilište i pakao nad trijumfalnim lukom crkve na Košljunu

Možda je od umjetnina s motivima prikaza neba u Primorju i na Kvarneru široj javnosti najviše poznata velika slika Raj, čistilište i pakao iz crkve Navještenja Marijina na franjevačkom Košljunu. Predstavite nam to djelo, možda i u širem kontekstu.

– Košljunska slika doista predstavlja iznimno djelo u sakralnim prostorima sjevernog Jadrana i možda je najbolji pokazatelj, s jedne strane specifičnosti prikaza raja u venecijanskoj tradiciji te općih poruka obnovljene Crkve nakon Tridentskog koncila (1545. – 1563.). Ovo golemo platno dimenzija 460 x 960 cm postavljeno je nad trijumfalni luk franjevačke crkve na Košljunu, a potpisao ga je 1654. godine slabo poznati venecijanski slikar Francesco Ughetto. Natpis na slici spominje tadašnjeg krčkog providura Nicoloa Dandola pa se smatra kako je on bio donator slike potvrđujući ujedno povijesne obiteljske veze s Krkom. Naime, Ivan VII. Frankopan i njegova kći Katarina udana Dandolo bili su donatori i graditelji košljunske crkve na prijelomu 15. u 16. stoljeće.

Raj, čistilište i pakao, 1654., Francesco Ughetto, crkva Navještenja Marijina na Košljunu / Foto ARHIVA TZO PUNAT

Ughetto je u središte platna, dakle nad samim oltarom postavio Presveto Trojstvo okruženo mnoštvom kerubina, anđela i svetaca kojem prilaze Bogorodica s lijeve te Ivan Krstitelj s desne strane tvoreći tako prastari ikonografski tip deisisa, odnosno posredovanja za čovječanstvo da mu Krist bude milosrdan na Posljednjem sudu. Od središnjeg prikaza gotovo se koncentrično prema dolje šire nizovi svetaca, apostola, evanđelista, mučenika i proroka, a tu su i likovi praroditelja Adama i Eve. U lijevom kutu u dnu slike prikazano je čistilište gdje vatra pročišćava manje grijehe duša na putu u raj prema kojem one šire ruke, dok je s desna naslikana osuda zlih i njihove zaslužene paklene muke. Ughetto je bio sljedbenik slavnog oca Jacopa (1518. – 1594.) i manje talentiranog sina i nasljednika radionice Domenica Tintoretta (1560. – 1635.), od kojih je djelom preuzeo i modificirao slavnu kompoziciju Raja iz dvorane Velikog vijeća u Duždevoj palači u Veneciji. Ta golema slika (7,45 x 24,65 cm) dovršena 1592. godine, ne samo da predstavlja nebo sa svom svojom vojskom svetih gdje kraljuje Bogorodica, već ona ima i političku poruku u kojoj je sama Venecija, najposebniji grad i država na svijetu, ujedno i slika vječnog i sretnog raja. Košljunska slika možda najveću vrijednost ima kada se promatra u cjelini s crkvom, gdje prikaz slave svetih u raju kod promatrača treba pobuditi nadu u kojoj se zemaljska ili putujuća crkva sreće s onom obećanom, odnosno proslavljenom na nebu.
Iz venecijanske tradicije, odnosno kruga Domenica Tintoretta izlazi i slikar Antonio Moreschi (vijesti od 1594. – Labin, 1633.), autor slike Krunjenje Bogorodice uz prisustvo Svih Svetih, iz 1613. godine u župnoj crkvi svete Jelene u Kastvu. Na ovoj pali, danas skromno sačuvanog slikanog sloja, Moreschi je prikazao mnoštvo likova naguranih uz Mariju želeći tako naglasiti da je Bogorodica ujedno »Kraljica Svih Svetih«, a kako je zazivaju Lauretanske litanije.

Slava svih svetih – bočni oltar u župnoj crkvi u Bribiru

Podsjećate i na jednu umjetninu iz župne crkve u Bribiru, crkve svetih Petra i Pavla.

– Među malobrojnim slikama s prikazom slave Svih svetih je i vrlo zanimljiva pala na platnu smještena na bočnom oltaru u župnoj crkvi svetih Petra i Pavla u Bribiru. Iako je postavljena na mramorni oltar iz 1793. godine, slika je nastala kasnije, negdje sredinom ili u trećoj četvrtini 19. stoljeća i djelo je nesumnjivo kontinentalnog majstora. Ona slijedi raniju kasnosrednjovjekovnu tradiciju gdje je prikazano mnoštvo svetaca okupljenih u redove koji streme prema vrhu kompozicije zaključene likovima Krista, Boga Oca i Duha Svetoga, dakle Presvetog Trojstva.

Slava svih svetih, 19. stoljeće, crkva svetih Petra i Pavla u Bribiru / Foto MATEO LEVAK

Kao i u ranijim stoljećima, slike ovakve tematike pokušavaju dati prikaz masovne scene s mnogo sudionika od kojih svaki u rukama drži prepoznatljivi atribut. U prvom je redu relativno rijetki prikaz svetog ugarskog kralja Stjepana koji na crvenom jastuku drži regalije, odnosno, vladarsku jabuku, žezlo te slavnu ugarsku krunu s nakošenim križićem na vrhu, a koja je upravo po ovom svecu dobila i ime. Svetac je ogrnut modrim svilenim plaštem izvezen zlatnim likovima, a riječ je o stiliziranom krunidbenom plaštu ugarskih kraljeva. Njega je 1031. godine dao napraviti sveti kralj Stjepan I. zaslužan za pokrštavanje Mađara. Među brojnim svecima prepoznaju se sveti Ladislav, Florijan, Roko, Ivan Nepomuk, sveta Jelena, Tereza, Barbara, Katarina, Cecilija te brojni apostoli, evanđelisti, ali i starozavjetni likovi poput Mojsija i kralja Davida. Na vrhu kompozicije s lijeva je Bogorodica kojoj Krist gestom ruke pokazuje da je njezino mjesto prvo uz Presveto Trojstvo. Ova suhoparna, ali znalački naslikana slika, vedrih jarkih boja i konvencionalnog tona dobar je primjer slikarstva za široke mase, koje ponajprije vjernicima mora prenijeti jasnu i nedvosmislenu »sliku« kako izgleda neprolazna slava na nebu. Valja napomenuti da se slično koncipirana slika nalazi u župnoj crkvi u svetog Andrije u Bakru, a također je nastala u 19. stoljeću.

Vjera, 18. stoljeće, Antonio Michelazzi, katedrala svetog Vida u Rijeci / Foto DAMIR TULIĆ

U katedrali svetog Vida Michelazzijev podsjetnik na prolaznost

Posebno upućujete na temu prolaznosti i vječnosti u djelima kipara Antonija Michelazzija. U povodu 250. godine njegove smrti, u sklopu sveučilišnog projekta »Barokna Rijeka«, proteklih dana ste izložbom na riječkom Korzu »Antonio Michelazzi – ponos Rijeke« predstavili njegova najznačajnija djela i život, i tim panoima zaustavili, oduševili valjda svakog prolaznika. Čestitam vama i vašim suradnicima.

– Temom prolaznosti, pa tako i vječnosti u svojim se djelima bavio i najznačajniji kipar u mramoru djelatan u Hrvatskoj u 18. stoljeću, naš Riječanin Antonio Michelazzi (Gradisca d’Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.). Ove se godine sjećamo 250. obljetnice majstorove smrti, a i rođendan mu pada na 1. studenoga, pa možemo reći kako je povezan s blagdanom Svih svetih. Michelazzi je klesao oltare i kipove u Rijeci od 1727. sve do smrti, a najviše je izradio mramornih kipova s prikazima brojnih svetaca koji i danas stoje i promatraju sugrađane s oltara po gradskim crkvama. Kada sam u suradnji s kolegom Marijom Pintarićem nedavno postavio izložbu plakata na Korzu posvećenu Michelazziju, nisam mogao pretpostaviti koliku će pozornost prolaznika i reakcija izazvati pano s nazivom Prolaznost. Naime, na njemu je prikazan detalj kipa svetog Franje Borgije iz 1736. koji je Michelazzi isklesao na oltaru svetog Franje Ksaverskog u katedrali svetog Vida. On prikazuje sveca kako promatra glavu kraljice Izabele, žene španjolskog kralja i cara Svetog rimskog carstva Karla V., najmoćnijeg europskog vladara u prvoj polovici 16. stoljeća. Međutim, to ne bi bilo posebno da kipar nije izravno prikazao kako se nekada prelijepo lice trideset petogodišnje kraljice po njezinoj smrti 1. svibnja 1539. pretvorilo u uznemirujući podsjetnik prolaznosti i tjelesne propadljivosti. Po carevoj naredbi Franjo je morao otpratiti lijes iz dvora u Toledu do skoro 400 km udaljene kraljevske kripte u Granadi te prije ukopa potvrditi caričin identitet. Otvorivši lijes bio je zgrožen trijumfom vremena ili bolje reći prirodnim procesom koji je konzumirao lice nekoć najljepše španjolske kraljice. To ga je ponukalo na promišljanje o životu i konačno ulazak u isusovački red. Michelazzi je svojim kiparskim dlijetom prikazao upravo prolaznost i rastakanje zemaljske ljepote. Nasuprot ovome, u jednom drugom kipu, personifikaciji Vjere smještene visoko na istom ovom oltaru, majstor je utjelovio lik mlade djevojke čije je lice skriveno velom koji ujedno sakriva i otkriva njeno lijepo lice, aludirajući da se vjera, kao preduvjet vječnosti može samo spoznati srcem, ali ne i vidjeti očima.

Prolaznost, 18. stoljeće, Antonio Michelazzi, katedrala svetog Vida u Rijeci / Foto DAMIR TULIĆ

Mramorni kipovi duša u riječkoj crkvi svetog Jeronima

Je li Michelazzi na još nekom primjeru prikazao ovakve teme ili primjerice temu duša u čistilištu, koja nas asocira na Dušni dan?

– Koliko nam je zasad poznato, Michelazzi je samo jednom prikazao temu duša u čistilištu, ali je to učinio na doista spektakularan način. U nekadašnjoj augustinskoj, danas dominikanskoj crkvi svetog Jeronima u Rijeci, 1744. godine sagrađen je novi monumentalni mramorni oltar. Novac za gradnju dao je bogati riječki trgovac Giuseppe Minolli porijeklom iz Chietija, a s ciljem kako bi svojoj obitelji osigurao povlašteno mjesto ukopa ispred glavnog oltara. Donator je samo za svete mise koje se trebaju odslužiti za sve pokojne duše u čistilištu ostavio čak 2.000 zlatnika, mogli bismo reći da je najvjerojatnije i sebe vidio na takvom mjestu.
Ako posve pojednostavnimo, čistilište bi bilo nalik čekaonici za ulazak u raj i radost sa svetima. U njemu se duše s manjim grijesima čiste vatrom da bi nakon određenog vremena prešle u raj, a njima pomažu molitve, dobra djela i svete mise koje živi namjenjuju za njih. U tom svjetlu Michelazzi je sagradio oltar nalik slavoluku gdje uz stupove stoje mramorni kipovi Marije i Josipa, snažnih zagovornika i posrednika za spasenje, ali ujedno i zaštitnika supružnika Minolli. Ispod oltarne ploče – menze, kipar je napravio komoru u koju je smjestio mramorne kipove duša predstavljenih dopojasnim muškim i ženskim likovima razne životne dobi, a okruženi su plamenovima isklesanima od crvenog mramora. Nad ovim figurama lebdi anđeo te ih tješi i izvodi u raj. Oltarna ploča gdje se služe svete mise za pokojne postaje tako poput transparentne opne ili vrata kroz koja pokojnici putem molitava i uz posredovanje živih prelaze u sretnu vječnost. Michelazzijev oltar je izvrstan primjer u mramor pretvorene ideje crkvenog nauka o čistilištu, ali i tipičan primjer barokne ideje inscenacije svetog kazališta.

Krunjenje Bogorodice uz prisustvo Svih Svetih, 1613., crkva svete Jelene u Kastvu / Foto DAMIR TULIĆ

Mramorni kipovi duša, 18. stoljeće, Antonio Michelazzi, crkva svetog Jeronima u Rijeci / Foto SERGEJ DRECHSLER