ZAGREB – U sklopu programa Filmske večeri u Močvari je prikazan nedavno objavljeni te višestruko nagrađivani dokumentarni film simboličnog naziva »Veće od traume«. Projekciji je prethodio razgovor s autoricama filma: redateljicom Vedranom Pribačić, producenticom i suredateljicom Mirtom Puhlovski te montažerkom Martom Broz, a koji je moderirala filmska kritičarka Višnja Vukašinović.
Ovaj dugometražni film u užem smislu prati put izlječenja od traume proživljene uslijed silovanja u Domovinskom ratu iz perspektive grupe polaznica dvogodišnjeg specifičnog terapijskog programa koji je nosio ime »Ja sam mnogo više od moje traume«, a čiji je cilj konačno zacijeliti duboke duševne rane koje su nerijetko okopnjele tijekom perioda duljeg od dva desetljeća šutnje. U širem smislu je riječ o filmu koji progovara o ozbiljnoj društvenoj problematici nagomilanih problema koji su se razvili kao posljedice ratnih zbivanja na ovim prostorima, pri čemu je riječ o svakojakim oblicima mučenja, silovanja, ubojstava bližnjih, ali i još uvijek prisutnoj nacionalnoj netrpeljivosti te socijalnoj ugrozi područja pogođenih ratom koja se, kako to obično i biva, najjasnije manifestira kroz svakodnevicu malih ljudi.

Traumatična iskustva

Film je sniman čak tri godine, od čega su dvije godine posvećene praćenju čitavog seta različitih terapijskih postupaka. Zahvaljujući nenametljivoj kameri koja vremenom postaje integrativan dio intimnog prostora u kojem se, kako je čitavim filmom intonirano pobjednice, a ne žrtve, suočavaju s potresnim događajima iz prošlosti međusobno dijeleći traumatična iskustva te pružajući podršku jedna drugoj, dakako uz stručnu pomoć. U trećoj godini snimanja su prikupljeni materijali iz kojih je razvidno koliko pozitivan učinak je terapija ostvarila u životima protagonistica, a koji su vještom montažom sjajno inkorporirani u fabularnu radnju zahvaljujući čemu film nipošto ne ostavlja gorak okus gledateljima, već i na njih ljekovito djeluje. Ovako prikazana priča ukazuje na onaj inspirativni, duševno zdravi dio koji postoji u svakom od nas, koji nas motivira da usprkos traumi život nastavljamo dalje čim neminovno unosi umirujući element među publiku.

Unatoč tome što čitava grupa žena može biti shvaćena kao protagonist za sebe, u pogledu fabule se radnja fokusira na tri polaznice grupe koje, prema riječima producentice Puhlovski, u pojednostavljenom smislu reprezentiraju sav spektar ljudskih karaktera i pripadajućih im načina suočavanja s vlastitim unutarnjim proživljavanjima u odnosu s okolinom koja ih okružuje. Primjerice, dok Mariju kao posljedica traume tišti osjećaj kako ne zaslužuje biti slobodna, Katica proživljava paničan strah i od minimalnih promjena, dok se Ana osjeća izolirano i napušteno, a što je itekako i vidljivo iz kadrova snimljenih u njezinom rodnom, ali i opustošenom selu u kojem je ostala jedna od posljednjih stanovnica. Njezina je priča utoliko specifičnija jer je jedina Srpkinja u grupi koja, unatoč tome što je i sama pretrpjela mučenja i silovanja od strane srpskih vojnika, kroz prvu godinu terapije trpi i nepovjerenje ostalih polaznica grupe. Međutim, zahvaljujući stručnom vodstvu, ali možda još i više dugogodišnjem bremenu koji je svim ženama bio zajednička motivacija da pristanu na ovaj eksperimentalni program, one pronalaze zajednički jezik koji obiluje spontanim duhovitim dosjetkama i morem empatije, a kojom posljedično bivaju »zaraženi« i gledatelji.

Važnost teme

Na samom kraju, poput kakve dugo iščekivane nagrade, jer tijekom razvoja radnje latentno struji pozitivna energija, slijedi radostan proces otkrivanja naših protagonistica koje spoznaju tko su bez traume s kojom su se toliko dugo identificirale pa svjedočimo temeljnim, beskrajno radosnim promjenama koje nastupaju u njihovim kako odnosima, tako i životu u cjelini. Redateljica Vedrana Pribačić govori kako snimanjem dokumentarnih filmova želi pridonijeti stvaranju pozitivnih promjena u svijetu kojeg je i sama dio. Da ju doista zanima stanje svijeta u kojem živi, itekako je razvidno iz njezina prvog dugometražnog filma u čije se stvaranje zajedno s producenticom Puhlovski upustila riskirajući vlastita vrtoglava novčana sredstva. Naknadno su se u projekt uključili Hrvatski audiovizualni centar i HRT, zahvaljujući kojima će biti pokriven najveći dio troškova. Nažalost, uslijed slabe posjećenosti kina, ali i teške teme koja se na prvu često čini previše opterećujuća prosječnom gledatelju, honorari autorica ostaju u domeni volonterskog rada. Međutim, uzevši o obzir važnost teme i izraženi senzibilitet filma, nema dvojbe kako je riječ o iskrenom humanitarnom radu.