PULA Boris T. Matić je nakon Motovunskog filmskog festivala i Zagrebačkog filmskog festivala 2009. godine pokrenuo i jedan neobičan projekt – »Zagrebačke priče« – omnibus koji obuhvaća kratke igrane filmove i do desetak autora.

Ove godine u Pulu je stigao s trećim pričama i sa šest autora te zajedničkom temom – praznici i blagdani. Prije svega tu je povratak još do ne kraja realiziranog, ali vrlo nadarenog Ivana Salaja s »Danom otpora«; potom »Praznik demokracije« Petra Oreškovića; »Goranova ulica« Matije Vukšića; »Na tri kralja« Vlatke Vorkapić, »Orah« Danila Šerbedžije i »Munja« Radislava Jovanova Gonze.

Imamo tri blagdana – riječ koja ide uz važne crkvene datume – (Vukšić i Vela Gospa; Vorkapić i Tri kraja te Šerbedžijin Uskrs), a tri su pak praznika – termin za važne državne datume – (Salaj i Gonzo 1. maj, te Orešković Dan antifašizma – izbori). Dakle, ponešto se i naučilo u razlikovanju pojmova, a mogu se uspoređivati i nastavci Zagrebačkih priča.

Salaj  je svoju zagrebačku crno-bijelu priču s Puljaninom Borkom Perićem te Filipom Križanom, Franjom Dijakom i Ivanom Rushaidt smjestio u Gajnice, izvukavši tako propalu generaciju u predgrađe gdje su parole glasnije, ali nema graha kao u centru Maksimira.

Šerbedžija se nakon dugo vremena vratio s posvetom pokojnoj majci i gotovo cijelu familiju okupio oko uskršnjeg stola, u svom domu, dovoljno da u sebi pronađe potisnute emocije, a sve pojačavaju i zvukovi KUD Idijota i nevjerojatna gluma Živka Anočića. Očito Danilo sprema novo otkucavanje sati, ovaj put u Zagrebu, a ne u Lici.

Nagovještaj optimizma

Da blagdan nije uvijek sretno okupljanje obitelji pokazala je Vorkapić kroz susret majke prostitutke (Ksenija Marinković) i kćerke koju je također podvodila (Judita Franković), na Tri kraja, uz dvije posrnule žene – i nove majčine mušterije.

Puljanka Jasna Žmak scenaristica je Gonzinog filma o paru koji 1. maj »slavi« radno, u smjenama (Jelena Lopatić i Jerko Marčić), a kada im netko ukrade voljeni bickil, jedino prijevozno sredstvo, Munju će im nadoknaditi usamljeni susjed (Mate Gulin) koji će im pokloniti svoj bicikl, pa je ta poruka dobročinstva ujedno i praznik i blagdan. Vukšić se za Velu Gospu preispituje kroz lik djevojčice (Mia Rendić) koliko smo senzibilni prema onima s hendikepom – dječak u kolicima ne može ni u park, ni u crkvu na misu (Juraj Čižić), da bi Orešković sve to preispitao kroz izbore 22. lipnja, u kojima netko očekuje praznik demokracije (Tihana Lazović) a drugi priliku za nove pobune (Pjer Meničanin i Enes Vejzović).

Ono što je zajedničko ovim pričama je ipak neki nagovještaj optimizma koji se negdje prožimlje. Matić za četvrto izdanje najavljuje upravo tu temu koja će opet donijeti nove autore i nove ideje. Ako vas podsjetim da je, recimo, baš ovdje Lana Barić iskočila u orbitu; Jurić s režijom (kod Šerbedžije u »Orahu« pokazao i da zna glumiti), kao i Ištvanić, Nuić, Mirković i još stotinjak glumaca i pedesetak scenarista i režisera, onda je već i to nagrada vrijedna svake pažnje.

Ipak, izdvojio bih Salajevu otuđenost i od grada i od praznika, kao i scenografiju Zagreba kao ukupne slike Hrvatske, ali i Šerbedžijin »povratak« za obiteljski stol kao iskrenu ispovijest, i Anočića s onog svijeta. Zamijetih, onako usput, da je valjda jedino ime na svim špicama, ujedno i poveznica svih priča, Josip Ivančić kao drugi asistent kamere.

Filmska originalnost

Borut Šeparović i njegov Montažstroj u filmskom smislu su debitanti, a film je ipak u odnosu na ples i kazalište malo zahtjevniji medij. Naime, dok plesom i glumom oči u oči s publikom komuniciraš takorekuć dahom, sve to na film za nas radi kamera, pa se ne može dogoditi ni jedan slučajan kadar, već itekako isplaniran i izrežiran svaki pomak svih elemenata – od ideje, kamere, scenarija, glume, zvuka, do slike i konačno cjelokupnog režijskog postupka.

Očito da je Šeparović toga itekako bio svjestan pa nije prenosio predstavu na film, dakle dokumentirao materijal, već je eksperimentirao i nanovo predstavio generaciju +50 na filmu, gdje oni više nisu glumci u predstavi, već na filmu, kao i sam Šeparović u ulogama scenarista, režisera, art direktora i producenta. Na kraju smo dobili zapravo zanimljiv hibrid igrano-dokumentarno-eksperimentalnog filma kojega treba najaviti i kao mali hrvatski doprinos svijetu kinematografije i kao prijelaznu fazu Pulskog filmskog festivala od igrane na ostale forme i žanrove.

Bez obzira na samu predstavu i iste protagoniste, dobili smo zapravo igrani film, isti onaj kojega Juka u svom filmu naziva »Zatočenicima sreće«, samo što smo ga na kraju ipak vidjeli u montaži Jana Klemschea. Možda mu treba posveti malo pažnje i strpljenja kod gledanja, ali mu se ova filmska originalnost svakako isplatila, kao što je postigla i onaj osnovni cilj – nisu svi s dijagnozom +50 potrošeni. Računajte na nas!