Tanja Smoje glumica je riječkog HNK-a, tako bi zvanično trebala izgledati najava za ovaj uvodni tekst u intervju. No, ono što Tanju Smoje čini drukčijom jest njezin senzibilitet. Pregršt proturječnosti pri prvom pogledu, visoka figura, smjelog stava i svijetlih očiju koje pažljivom promatraču otkrivaju snažan karakter i fragilnu nutrinu.

Glumica koja je pred riječku publiku u posljednjih 15-ak godina iznijela pregršt uloga, danas živi na relaciji Rijeka – Zagreb. Rođena Riječanka glumu je završila u Sarajevu, a sad se s obitelji konačno skrasila u Zagrebu. O svemu što joj je važno, o čemu mašta, čemu se nada i što priprema, razgovarali smo otvoreno s prvakinjom riječkog teatra koja je ove godine i dobila nagradu za glumicu sezone.

Nedavno ste dobili nagradu »Andreja Blagojević« za glumicu sezone za ulogu u predstavi »Opasne veze«, rekla bih po mnogome zahtjevnu. Već u startu stavljeni ste pred izazov da se, htjeli ili ne, »boksate« s poznatom filmskom verzijom Stephena Frearsa i sjajnom Glenn Close, zatim predstava je u režiji Olje Lozice zamišljena alternativno, zatim se uplela korona, a u samom finišu imali ste i iznenadnu promjenu glumačkog partnera? I na kraju, nagrada. Impresivno?!

– Dobro ste primijetili da su »Opasne veze« bile izazovne po mnogočemu. Najprije da, nemoguće je ne imati na umu filmsku verziju kada pričamo o »Opasnim vezama«. Kada bi saznavali da to pripremamo, svi bi redom pitali: koga igraš, Glenn Close? Dakle, nitko nije znao imena tih likova, nego samo stvarno izuzetnu interpretaciju Glenn Close i Johna Malkovicha. Ali već nakon prve probe postalo je jasno da će naše »Opasne veze« biti dosta daleke od originala, jer krenuli smo u intimno istraživanje što je opasna veza za nas same. Predstava je autorska, svi smo njezini koautori, stvarana je kao poligon za istraživanje na temu opasnih veza. Na kraju je naše istraživanje postalo refleksija filma, kao neki njegov stoti odraz. Jedina scena koja je djelomično preuzeta iz romana/filma je ona poznata: «To je izvan moje moći.«

Što se tiče korone, ona je odgodila premijeru i na taj način učinila dobro predstavi. Nakon gledanja generalne probe, uprava je točno procijenila da je predstava namijenjena alternativnoj sceni Exportdrva, a ne glavnoj pozornici, što joj je dalo dodatnu, vrlo preciznu dimenziju. Taj skladišni prostor je postao sudionikom predstave. Pošto se zbog mjera još nije smjela izvoditi, dobili smo koji tjedan više za dorađivanje. U tim tjednima ostala sam bez glumačkog partnera, ali sam dobila novog, što je opet ispalo najbolje moguće. Jasmin Mekić sjajno je uskočio u samoj završnici, u jednoj vrlo nezahvalnoj poziciji, bez procesa, ali savladao je to vrhunski. Tako da, kada se sve zbroji, ispalo je i nešto dobro od korone, barem što se naše predstave tiče.
I na kraju, nagrada.

Nagradu ste primili u najboljem mogućem društvu, onom šestogodišnjeg sina Fabijana. Neobično, jer o vašem privatnom životu na internetu se ništa ne može pronaći, je li to bila njegova želja?

– Sretna sam da se tako poklopilo, da je Fabijan bio sa mnom u Rijeci na dan primanja nagrade. Kako živimo u Zagrebu, on nije uvijek sa mnom u Rijeci zbog svojih obaveza u vrtiću. Nisam ga nagovarala da se popne sa mnom na pozornicu, sam je izrazio želju. Kada sam poslije vidjela fotografiju njegovog izraza sreće, znala sam da je uživao, a poslije se i u vrtiću pohvalio, pa zaključujem da je bio ponosan i da mu je to ipak bio veliki događaj.

Foto: D. Kovačević

Ruža »bakula«

Na riječkoj ste pozornici ostvarili mnoge uloge, sljedeće godine obilježavate okruglih 15 godina. Ima li neko razdoblje koje vam iz ove vremenske distance izgleda posebno kreativno?

– Pamtim razdoblje »Turbo folka«, prve režije Olivera Frljića, predstave po mnogočemu važne i uvijek vrlo posjećene, mislim da je jedina koju par igranja dijeli od stote izvedbe. Ona je stvarno bila nešto novo u kazalištu, pogotovo institucionalnom, koja je Oliveru otvorila put i etablirala ga kao jednog od najvažnijih režisera te generacije, a nas kao ansambl koji može sve. Koji je dovoljno lud i hrabar da na to pristane, koji je posvećen i koji, što nije čest slučaj, igra po principu »svi za jednoga, jedan za sve.« S tom smo predstavom puno putovali po Europi i bivšoj Jugoslaviji. Ta su gostovanja bila kao male ekskurzije, a mi kao mala obitelj. Pamtim to zajedništvo, putovanja i našu kolektivnu energiju.

Što vas je zasad najviše obilježilo kao glumicu, ima li nešto što biste voljeli istražiti?

– Počela sam na Otvorenoj sceni Belvedere, koja je okupljala velik broj mladih zaljubljenika u kazalište pod okriljem Bosnimira Ličanina, tadašnjeg člana ansambla HNK Ivan pl. Zajca. Tamo su nastale mnoge predstave, pa tako i ona godinama poslije još popularna »Autotrolej i mi«, u kojoj sam igrala Ružu »bakulu«, odnosno kondukterku, i po kojoj su me mnogi pamtili. Jednom je netko na ulici u Sarajevu, kad sam već studirala glumu, za mnom vikao »Ružo, Ružo!«. Tako da Ruža je sigurno obilježila moj glumački početak, kao i scena Belvedere kao takva. Mislim da me i »Leica format« odnosno Daša Drndić obilježila. Mnogi se zapravo slažu da će tih uloga ili predstava koje te obilježe kao glumca, na kraju puta biti tek nekoliko. Naravno da u svakoj daješ sve od sebe, ali se neke malo više preklope s tvojim bićem i trenutačnim životnim okolnostima.

Vaš senzibilitet je vrlo neobičan, djelujete vrlo krhko i stakleno, a opet dopadaju vas i dobro vam stoje uloge negativki? Kako to doživljavate?

– Teško bih sebe mogla opisati kao krhku i staklenu, ali možda je to samo moj doživljaj mene jer uvijek sam u sebi osjećala snagu i bila začuđena ako je drugi ne doživljavaju. Moguće da se ona najviše vidi na pozornici, ta snaga, uobličena valjda u uloge negativki, pojednostavljeno rečeno.

Foto: D. Kovačević

Iz trećeg pokušaja

Spomenimo da ste početno studirali književnost i da ste na zadnjoj, apsolventskoj godini, odlučili upisati studij glume u Sarajevu. Slijedili ste instinkt, činite li to uvijek?

– Zapravo sam glumu željela upisati odmah po završetku srednje škole, ali nisam uspjela. Nisam prošla prijemni u Zagrebu, ali sam odmah upisala kroatistiku u Rijeci i nakon završene treće godine otišla u Sarajevo na prijemni iz glume, opet bezuspješno, i zapravo tek kada sam apsolvirala, dakle iz trećeg pokušaja, a nakon završene četvrte godine kroatistike sam uspjela upisati glumu u Sarajevu. To me vraća na vaše prvo pitanje, jer opet pokazuje da, iako nam se čini da se stvari ne odvijaju po planu, one se ipak raspetljaju nama u korist. Rekla bih da jesam instinktivna, slušam taj prvi nagon, ali ga onda razmotrim s više strana. Neka vrsta zrelog instinktivnog pristupa, ako takvo što postoji.

Jeste li možda u nekom času požalili?

– Nikada. Studiranje u Sarajevu bilo je po mnogočemu divno. Po akademiji, profesorima, klasi, prijateljima, odlasku od kuće. Danas sam ipak malo više svjesna koliko je ovo zahtjevna profesija, posebno za žene. Znam to, pogotovo sada kada sam i sama majka. Znam to po onoj rastrganosti, kada se predam u kazalištu nečemu što me skroz odvoji od vlastitog života, pa me ta spoznaja počne proganjati; kada moram davati nešto od sebe, a ponekad je teško; kada su svi emotivni resursi u upotrebi u nečemu što se čini kao stvarnost koja to nije, a zapravo je intenzivnija od one prave, pa bude teško vratiti se u svoju kožu, u neku točku stabilnosti. Ipak nema ljepše profesije od te, u kojoj je uvijek nešto novo, nove točke gledišta, propitivanje, proučavanje, empatiziranje, igranje.

Književnost i gluma ipak su bliski, vjerujem da priprema uloge zahtijeva dosta čitanja i poniranja. Jeste li naišli na neku ulogu koja vam je bila osobito teška jer ste zagrebli po nekim intimnim slojevima za koje biste radije da su ostali netaknuti?

– Sigurno da književnost podupire glumu, zapravo svaki interes i poznavanje bilo koje materije podupire glumu, jer raspolažete s više alata kojima se možete njome baviti. Svaka predstava prilika je za upoznavanje novih svjetova, čitanje, proučavanje i stvaranje šire slike na zadanu temu.
Inače, baš je proces »Opasnih veza« meni bio zahtjevan jer je tražio onaj dio mene koji nisam bila voljna dati, jer smatram da i ne moram. To intimno se ionako transformira u izvedbu, ali ne mora biti upereno prstom. Na kraju je taj otpor pronašao svoj put da se izrazi, i evo, doveo i do nagrade.

Premijera Opasne veze u Exportdrvu, Foto: M. Levak

Posebne suradnje

U riječkom ste kazalištu od početka svoje karijere, a od 2018. godine ste i prvakinja drame. Volite kazalište, povremeno i film, ali nikad niste zaigrali niti u jednom serijalu?

– Nisam, ne zbog svoje odluke ili odabira, nego se nije tako odvilo. Jako bih se voljela okušati, u filmskom mediju još i više. Nedavno sam snimala debitantski film Filipa Herakovića »Pelikan« i uživala sam u tome. Uvjerena sam da će se i tu stvari otvoriti u pravom ili dobrom trenutku, drugo je što se meni čini da je taj trenutak već trebao biti.

Imate i manju ulogu u filmu Željka Ogreste »Plavi cvijet« koji je nagrađen u Moskvi, ali i Zlatnom arenom u Puli. Igrate Grozdanu, lik koji se zove baš kao vaša majka?

– »Plavi cvijet« nastao je prema dramskom tekstu Ivora Martinića »Drama o Mirjani i ovima oko nje«, koji je već imao nekoliko teatarskih izvedbi. Film upravo kreće u kinodistribuciju i ovim putem pozivam sve da ga pogledaju. Priča je to o Mirjani, koju sjajno igra Vanja Ćirić, i njezinim trenutačnim ne baš sjajnim životnim okolnostima, ispričana kroz filmsko oko Zrinka Ogreste koji ima senzibilitet i nježnost da nam tu priču tako dojmljivo iznese. Igram Grozdanu, Mirjaninu susjedu i prijateljicu. Možda je neobično što se taj lik tako zove, Grozdana, jer riječ je o mlađoj osobi, a to je vrlo arhaično i rijetko ime, rekla bih. Moja mama jest Grozdana, ali su je svi kroz život zvali Goge, rijetki Grozde.

Surađivali ste s brojnim redateljima, Magellijem, Milerom, Brešanom, Freyem, Tauferom, Frljićem… Pamtite li nešto iz tih suradnji što vas je naročito dojmilo? Imate li među njima favorita?

– Nisam sa svakim od navedenih režisera surađivala. S Magellijem primjerice nikada, a zaslužan je za početak mog angažmana u HNK-u Ivan pl. Zajca, jer je gledajući me u jednoj predstavi uvjeravao tadašnju intendanticu Mani Gotovac da me primi, što je ona onda i učinila. S Brešanom nisam nikada prošla kroz proces rada, samo sam uskakala u njegovu predstavu. S Freyem, Tauferom i Frljićem sam radila nekoliko predstava, kao i sa Sebastijanom Horvatom, Oljom Lozicom. Tomi Janežić, Kokan Mladenović, Andraš Urban… Sigurno ih je bilo još, divnih ljudi i režisera. S mnogima od njih sam kao studentica maštala da ću raditi gledajući njihove predstave na MESS festivalu u Sarajevu, i onda mi se to i ostvarilo. Pamtim svaku od tih suradnji, svaka je naravno drukčija, po nečemu posebna i draga.

Ples po rubu

Kad biste sebe opisivali kojem ženskom liku iz literature najviše nalikujete? Imate li nekih glumačkih neostvarenih želja?

– Iz nekog meni ne do kraja jasnog razloga, valjda onog instinktivnog o kojemu smo pričali, privlači me uloga Marte u »Tko se boji Virginije Woolf«. Taj neki ples po rubu, pameti, ljubavi, života.

Nemoguće je zaobići vašu ulogu Daše Drndić u predstavi »Leica format«, djelovali ste dosta uvjerljivo, kao da se za to niste morali osobito pripremati?

– Shvatit ću ovo kao veliki kompliment, ako se u mojoj izvedbi nije vidio napor, a predstava je sama po sebi naporna i zahtjevna jer su u pitanju velike količine teksta koji treba izgovoriti, a onda još i s uvjerenjem. Ako se ne vidi napor, znači da sam se »ponašala«, tako je Pavle Vuisić definirao glumu, odnosno sebe kao glumca, jer je rekao kako on ne glumi, nego se ponaša. Ili kako mnogi navode, razlika između dobre i loše glume je kad se ne vidi da glumiš.
S »Leicom format«, odnosno Dašom Drndić, dogodilo mi se prepoznavanje. Kao da je dala oblik mojim mislima, samo što je ona kao osoba imala više drčnosti i slobode te misli iskazati, a meni je scena dala tu slobodu koja mi inače u životu nedostaje, ne uzimam je na taj način. Mnogi koji su poznavali Dašu komentirali su koliko podsjećam na nju u toj izvedbi, što mi nije bila namjera, ali se dogodilo kao rezultat tog mog osobnog razumijevanja i prepoznavanja.

To je priča o gradu iz očiju promatrača, svidjelo vam se to štivo?

– Jako, baš jako. Kao da sam čitala ono što sama osjećam, ali ne umijem artikulirati. Plus taj povijesni pregled Rijeke iz kojega sam puno o Rijeci naučila. Još smo bile i susjede Daša i ja, moj roditeljski dom je par ulaza od njezinog, a baš o tom kvartu dosta piše. Na kraju puno se tu silnica ispreplelo.

Gubitak identiteta

Živite u Zagrebu, moglo bi se reći da ste odbjegla Riječanka? Kakav je vaš pogled, odnos prema rodnom gradu, u čemu vam je bio manjkav, jer otišli ste…?

– Otišla sam prvenstveno iz privatnih razloga, ne znam bih li i da se nije tako dogodilo. Teško mi je reći. Mada, mogu posvjedočiti da se stvari jesu promijenile otkad sam se vratila iz Sarajeva i zaposlila u kazalištu. Iako, i moje su oči ostarjele, pa možda je to taj filter koji učini da stvari izgledaju drukčije.

Rijeka je toliko lijepa, toliko gradska, ne mislim po stanovništvu jer tu polako gubi svoj urbani identitet, a dokazuju to i lake note koje dopiru iz svih uglova glavne ulice, nego mislim na arhitekturu kad kažem urbanost. Tako je bogata i nasljeđem, i poviješću, a opet život se u njoj čini kao mučno i sporo umiranje, kako to Daša kaže. Činjenica je da je velik broj ljudi otišao iz grada, i ta se praznina osjeća, kao i velika količina ljudi na rubu pameti i egzistencije. Sve mi to stegne srce, i pitam se kako to promijeniti. Ali nije to stvar samo lokalne prirode. I u ovoj zemlji je život mučno umiranje, nadodaje Daša, a ja se slažem.

Maštam često o brzoj željezničkoj pruzi koja bi vezala Rijeku uz ostatak Hrvatske i obrnuto, možda smanjila odlaske iz grada. Možda je Rijeka samo ostala bez svog identiteta lučkog, industrijskoga grada. Želim joj da se što prije (prepo)rodi. Ali, razumije se, ja Rijeku volim, kako kaže Neva Rošić u »Vježbanju života«. I ja je volim.

Što trenutačno radite, pripremate li neku ulogu? Kazalište, film, Rijeka, Zagreb…? Planovi?

– Trenutačno igram reprize, kako to vole reći, u matičnom kazalištu i u idućoj se godini veselim ponovnoj suradnji s Frankom Perković i Goranom Ferčecom u komediji »Na tri kralja«, koju postavljaju u Zajcu. Veselim se zaigrati i na pozornici ZKM-a, u koprodukciji koja je planirana za početak iduće sezone.

Koliko vam je važan privatni život u odnosu na profesiju?

– Privatni život je moja baza, utočište i uporište, ono što daje protutežu profesiji, jer joj je oduzelo taman onoliko na važnosti koliko je trebalo.

Čega se prema vašem mišljenju glumac nikada ne bi smio odreći?

– Čistog, znatiželjnog pogleda na svijet, istinitosti i veselja koju igra nosi. Brige o svom duhu i tijelu. I piva poslije predstave.