RIJEKA – Popularna opera »La Traviata« Giuseppea Verdija premijerno je izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca, prema konceptu, u dramaturgiji i režiji Marina Blaževića. Nakon brojnih produkcija, ova riječka »Traviata« bit će upamćena po tome što su protupandemijske mjere zaštite ušle u režiju, dramaturgiju, scenografiju, koreografiju i oblikovanje svjetla. U ovom opernom djelu koje je nastalo prema »Dami s kamelijama« Alexandrea Dumasa mlađeg, bolest glavne junakinje već je upisana kao jedna od tema, što je u kontekstu današnje pandemijske situacije Marinu Blaževiću i njegovoj autorskoj ekipi otvorilo nove smjerove interpretacije.

»La Traviata« je opera u tri čina za koju je libreto napisao Francesco Maria Piave, a praizvedena je 1853. u Teatru La Fenice u Veneciji. Riječ je o intimističkom Verdijevu djelu koje se bavi vječnim temama ljubavi, društvenog licemjerja, žrtvovanja i iskupljenja. Ona je i napad na malograđanski mentalitet – govori o licemjernosti društvenih razlika koje razdvajaju visoko društvo od polusvijeta, no u konačnici je njena poruka da ljubav ipak na kraju trijumfira.

Zbor u bočnim ložama

Radnja se odvija u Parizu i okolici sredinom 19. stoljeća, a u »Traviati« je opisana tužna sudbina jedne pariške milosnice bogataša, koja jednom u životu susreće iskrenu ljubav, ali je gubi zbog nemilosrdnih predrasuda građanskog društva. Na kraju, napuštena i shrvana bolešću, umire. Nova »Traviata« Opere riječkog HNK-a nije kostimirana melodrama smještena u 19. stoljeće, već je u vizualnom smislu napravljena svevremenski. No, postoje kazališni znakovi koji je smještaju u naše vrijeme, snažno obilježeno pandemijom. Scenografi Alan Vukelić i Marin Blažević naznačili su scenski prostor konstrukcijom podijeljenom u tri manja prostora odijeljena pleksiglasom. U svaki od tih prostora postavljeni su središnji likovi, koji čine dramski trokut – Violetta Valéry, njen odabranik Alfredo Germont i njegov otac Giorgio Germont, ali bez fizičke bliskosti. Ovakvom koncepcijom dodatno su naglašene teme bolesti, samoće, emotivne i svake druge udaljenosti i izolacije, što su postale i teme današnjeg vremena.

Zbog poštovanja protupandemijskih mjera Riječki simfonijski orkestar, vođen sigurnom rukom Valentina Egela, smješten je na pozornici. Ovoga puta i Riječki operni zbor, koji je uvježbala Nicoletta Olivieri, našao se u neuobičajenoj ulozi – smješteni u bočnim ložama, odijeljeni muški i ženski članovi zbora i solisti, postali su dramaturški zanimljivi sudionici izvedbe, koji – sa zaštitnim vizirima preko lica – ulaze u dijalog s izvođačima na pozornici.

Simbolika boja i prazne stolice

Kostimi Sandre Dekanić nisu vremenski obilježeni, dok su detalji zaštitnih maski veza sa suvremenošću. Mijenjali su se kostimi Violette Valéry, simbolički određeni bojama – u prvom činu bila je to crna, u drugom bijela, a u završnom činu ljubičasta boja.

U minimalistički koncipiranoj scenografiji, naglašenoj oblikovanjem svjetla, Marin Blažević i Alan Vukelić kao gotovo jedine rekvizite koriste bijele stolice, što asocijativno može prizivati one brojne prazne stolice kojima su u Americi odali počast žrtvama koronavirusa. Budući da je svaki od solista smješten u malom prostoru, što je ograničilo njihovo kretanje, koreografija Mile Čuljak i Michelea Pastorinija oslanja se dobrim dijelom na korištenje stolica koje u trećem činu postaju scenografska instalacija Guida Venturinija.

U ovakvoj dramaturško-režijskoj koncepciji »Traviate« u prvi plan su stavljeni dramski elementi, to jest odnosi i sukobi u trokutu koji čine Violetta, Alfredo i njegov otac. Uloga Violette smatra se među najzahtjevnijima u sopranskom repertoaru, čemu je snažnom, dojmljivom interpretacijom odgovorila Anamarija Knego – pomalo drugačija Violetta od one koju bismo očekivali sukladno kazališnim konvencijama – u prvom i drugom činu kratke kose i s naočalama za vid, dok je u trećem činu – koji Violettu vodi u smrt – bila ženstvenija, bez naočala koje joj više nisu potrebne, umirući sretna jer je spoznala da je voljena. No umire sama, u svojem prostoru samoće, bez mogućnosti zagrljaja s voljenim Alfredom.

Operni trolist

Odličnog partnera Anamarija Knego imala je u Aljažu Farasinu, koji je utjelovio Alfreda Germonta, a posebno izdvojimo njihove duete iz prvog i osobito iz trećeg čina, gdje ih sjedinjuje ganutljiva nada sa željom da ostave Pariz i započnu negdje novi život. U ovom opernom trolistu izvrstan je bio Kevin Greenlaw u ulozi Alfredova oca Giorgia Germonta, koji traži od Violette da napusti njegova sina jer je njihova veza društvena prepreka sretnoj udaji Alfredove sestre. U finalu opere stari Germont kaje se za ono što je učinio, no prekasno…

U premijernoj izvedbi »Traviate«, koju je publika ispratila dugim pljeskom i ovacijama, pjevali su i Sofija Cingula (Flora Bervoix), Mirna Vidović (služavka Annina), Marko Fortunato (Gastone), Ivan Šimatović (Barun Douphol), Dario Bercich (Markiz D’ Obigny), Slavko Sekulić (Dr. Grenvil), Martin Marić (sluga Giuseppe), Darko Matijašević (Komisionar) i Bojan Fuštar (sluga).