Istaknuti katolički intelektualac prof. don Anton Šuljić nedavno je u rodnoj Novalji predstavio svoju novu knjigu – Dota – Odrazi kulturne Novalje. U njoj je sabrao svoje recenzije, eseje, kritike i prikaze o suvremenicima – književnicima, likovnim umjetnicima i znanstvenicima svoga zavičaja, pa stoga knjigu potpisuje i nadimkom svoje obitelji – Boškinac.

Kapitalna je to knjiga, upravo blago, ne samo za Novalju, već izvanredna i u našem kulturnom prostoru. Sadržajem je puno opsežnija od spomenutoga, i kako zapisuje recenzent dr. Saša Horvat »Zbog dubokog dojma koji ostavlja na čitatelja, nije teško uočiti kako je cijelo djelo prožeto toplim i nikad prekinutim odnosom autora prema rodnom otoku…«.

U cijeloj knjizi iščitava se vaš odnos prema zavičaju, ali i da su kultura, kulturno stvaralaštvo, umjetnost – također vaš dom.

– Najprije se želim zahvaliti Novome listu i vama što ste uopće dali prostora ovoj temi i meni osobno, a kad me pitate o odnosu prema zavičaju i kulturi u njemu kao o mome domu zaista pogađate srž problematike kojom se bavim i koja me je zapravo odredila kao osobu.

Naime, ja sam od svoje rane mladosti gajio osobit osjećaj prema kulturi. Puno sam čitao poeziju (najčešće naglas), volio i njegovao pjesmu, proučavao narodnosnu i, dakako, visoku književnost da bih se kasnije usmjerio i na likovne umjetnosti, kazalište i ozbiljnu glazbu, uza svu klasičnu naobrazbu koju sam stjecao kako u gimnaziji, tako i na teologiji i kasnije na Filozofskome fakultetu, tako da sam malo-pomalo izgrađivao svoj kulturni habitus.

Iz njega sam onda sve više i više pisao recenzija i kritika, odnosno likovnih kritika, okušavao se u esejima i prikazima te je tijekom svih tih godina nastao zaista poveći broj takvih mojih uradaka. Njihova je posebnost možda baš u tome što o književnosti i likovnim umjetnostima kao i o publicistici, odnosno o znanstvenim radovima piše teolog, pa sam mišljenja da bi takav pristup mogao biti zanimljiv ili čak možda i koristan.

Kad sam se odlučio objaviti ih uvidio sam da je riječ o zaista ogromnome materijalu s više od dvije tisuće kartica teksta, pa sam odlučio sve to podijeliti u tri knjige. Jedna od njih je i Dota – Odrazi kulturne Novalje, a druge dvije (Ni tamjan ni dogmatika i Kroz odškrinuta vrata postmoderne) upravo sam revidirao za, nadam se, skoru objavu.

A zavičaj? To je velika tema baš kao što je domovina velika tema i teško pitanje. Zavičaj u meni potiče neku vrstu doživljaja onoga što Rob Riemen naziva »plemstvom duha«, budući da zavičaj živi u mojoj podsvijesti kao identitetski paravan i neka vrsta srčike bića.

No, zavičaj, možda i kao posljedica nekih društvenih i političkih kretanja, sve više postaje metafora neke možebitne djetinje iluzije koju gajim kao svoju arkadiju ili čak izgubljen raj, a blijedi u svakodnevici.

Pa ipak i tad, zavičaj nađe neki način utjelovljivanja – da se poslužim teologalnim vokabularom – koji se oslikava u činjenici da i iz takve sredine i baš na zavičajnim temama iskoče pojedinci koji se nisu zaustavili na prosječnosti preživljavanja već su se otisnuli u duhovne i kulturne visine koje su mi se učinile značajnima i šire od male otočne sredine.

Dakako, pišem i o zavičajnosti kao takvoj, posebice onoj koja određuje djelo važnoga novaljskog povjesnika Nikole Crnkovića, ali dà – cijela je knjiga u tonovima te neke zavičajne Atlantide.

Nasljeđe kulturnoga prinosa

U predgovoru zapisujete da je u Doti riječ o »vrijednostima, starima i novima – a to su umjetnost, kultura, znanost i vjera«. Objasnite nam i naslov Dota. A i vi ste stvaralac takve, ne samo novaljske dote, i naravno ne samo ovom knjigom.

– Dota je u našim primorskim krajevima jasan pojam i posve obilježena riječ. Dota predstavlja sve ono što djevojka unosi u novu bračnu zajednicu. Nekad je to bila bjankarija, dakle lancuni, stolnjaci, koltre, merlići i sve s tim povezano, a u novije vrijeme može biti riječ o čem drugom poput građevinskog terena, automobila, novca ili pak kakva apartmana… Nevažno!

Važnim mi se čini taj prinos zajednici. Riječ je, dakle, o onome što je ženski genij unosio u zajednicu, a u ovom slučaju zanimljivo je da su i kultura, i umjetnost, znanost i vjera pa i sama Novalja – ženskoga roda! To mi se učinilo paradigmatičnim – i zato Dota.

Dota se nasljeđuje kao stara i nova vrijednost, a gledano sa zrenika kulture Novalja je iznjedrila veći broj književnika i likovnjaka, ali i jezikoslovaca, arheologa, glazbenika i duhovnih ljudi koji su, svatko na svoj način i u mjeri vlastite darovitosti, sami postali »dota«, odnosno nasljeđe kulturnoga prinosa.

Kad ih se skupi na jedno mjesto i kad im se k tome, makar naznakama djelovanja i biografskih podataka, pridruže i neki značajniji ljudi iz povijesti, tada se vidi da je riječ o već respektabilnome broju onih čija je dota postala kulturni polog čije značenje postaje to veće što smo udaljeniji od njihovih ostvarenja. Zapravo, fascinantno je koliko se puno ljudi iz takvoga mikroprostora upisalo u matricu kulture, znanosti i vjere.

U knjizi objavljujete priloge o stvaralaštvu četrdesetak velikih imena čija djela i život, na neki način, imaju veze s područjem grada Novalje. Samo u književnom stvaralaštvu ta je sredina iznjedrila znatan broj pjesnika, književnika. I kao svaka istinska književnost, tako i ova s ishodištem i poveznicom u Novalji, prelazi zavičajne okvire.

– Kad sam se odlučio objaviti svoje radove o novaljskim književnicima (ovdje pod pojmom »novaljski« valja razumjeti čitavo administrativno područje grada Novalje, što uključuje Lun, Barbate i Staru Novalju), imao sam »ključ« kojim sam se htio ograničiti.

Naime, pisao sam o ljudima koji su mi (bili) suvremenici, koje sam poznavao ili čije sam djelo upoznao još za njihova života. Tako, primjerice, pišem o Andriani Škunci, najvećoj paškoj pjesnikinji svih vremena, dobitnici brojnih i najviših državnih nagrada, književnici u koje je otok postao nekom vrstom paradigme za bitak.

U nje biti na otoku kao da podrazumijeva uopće biti ili barem biti jedno sa svojim otokom. Počeo sam s tri recenzije koje sam napisao za njezine knjige i koje sam izgovorio na respektabilnim mjestima i u respektabilnom društvu s više akademika i književnih povjesničara – a čime je i ona bila zadovoljna – ali sam shvatio da ta pjesnikinja zaslužuje i sveobuhvatan prikaz njezina pjesništva i fotografskog umijeća. Tako je nastao esej o njezinoj književnosti Zamak od riječi.

Sličan sam kriterij primijenio i na sjajnog romanopisca dr. fra Bernardina Škuncu, koji je u svojim poznim godinama napisao, po mome uvjerenju, najbolje romaneskne stranice o sv. Franji i franjevaštvu na hrvatskom jeziku, a svojim romanom Mirotvorac u Bolonji, za koji je dobio i Nazorovu nagradu, usuđujem se to i reći, stao je uz bok Umbertu Ecu, ako ga u gdjekojem području nije i nadvisio!

Majstorsko »usporavanje vremena«, opisi srednjovjekovnih zanata i umijeća, kulinarstva i poljodjelstva, ratova i fortifikacija, higijene i medicine, a nadasve teoloških i duhovnih kretanja u tom je romanu postalo nekom vrstom kompendija za poznavanje toga tako često, a tako krivo nazivanog, »mračnog srednjeg vijeka«.

To je, međutim, bio svijet u kojem je univerzum, sa svim svojim rupama, još uvijek bio jedan i po mjeri čovjeka. No, tom sam logikom onda obradio i ostale značajne novaljske i lunjske pjesnike poput Anta Daba Rapčića, Radoslava Daba, Maria Daba, Antona Tamaruta, Anta Badurine Rumešića ili Antuna Badurine vrednujući njihov cjelokupni književni opus.

Nešto manje prostora posvetio sam, po mojem sudu vrijednim, ali ne tako važnim pjesnicima poput Borisa Palčića i ostalih o kojima već pišem.

Novaljski slikari

Spominjete i pivanje nà kãnãt. Koje ste mjesto odredili tome pjevanju i što je zapravo ta pjesma?

– Na svim se našim otocima pjevalo osebujnim narodnim napjevima, a kako su istraživanja dr. sc. Stipe Botice i njegove nekadašnje studentice dr. sc. Emine Dabo Hunjak – također Novaljke – pokazala, na Pagu se takav pučki pjev, nazvan pivanje nà kãnãt, zadržao najduže i najobilnije.

Obrađujući te novaljske, kolanjske, lunjske, staronovaljske, paške i ostale pučke pjesnike, Nikola Crnković pokazao je i dokazao koliko je taj oblik narodnosnog pjevanja zapravo bila pučka književna matrica iz koje se, kako sam u knjizi primijetio, logično razvio i pjesnički genij kod većeg broja ljudi.

Štoviše, Crnković ga je nazvao »kulturologijskim dobrom« te je o tome pjesništvu, s biografijama i oprimjerivanjima objavio četiri podeblja sveska, a da ga smrt nije zatekla, jamačno bi bila nastala i još pokoja knjiga jer je i sam primjećivao da je bazen zaista velik…

Ta je pisma nà kãnãt čuvala memoriju upravo na najlogičniji način – pjevom. Štoviše, ona ju je logično prenosila i na sebi svojstven način dalje razvijala. Na Pagu i danas žive pučki pjesnici čija se pjesma i dalje piva nà kãnãt.

Štoviše, održava se i Festival pisme nà kãnãt. Pisma nà kãnãt je zapravo pučki oblikovani dvanaesterac koji se sastoji od jedne ili više kitica i pjeva se jednostavnom melodijskom linijom. Melodijska su kretanja vrlo prepoznatljiva, ima ih više (svečan, svatovski, svakodnevni ili prigodničarski – primjerice u polju ili kod ovaca), a neznatno se razlikuju od mjesta do mjesta i podložna su neznatnoj improvizaciji.

Okosnicu tih drevnih napjeva, koji moguće korijene vuku još iz prapostojbine naših predaka, čini svega nekoliko tonova tako da stoji određena konstatacija o »tako malo nota, a tako puno glazbenoga blaga«.

U Doti su zastupljeni i mnogi novaljski likovni umjetnici, ili možda je bolje reći oni kojima je Novalja mjesto odrastanja, polazište, oni kojima je uvijek, pa bilo i samo simbolično, ostala dom. Upoznajte nas i s tim stvaralaštvom, bar s nekima od njih.

– U predgovoru knjige odredio sam se o svemu onome što bi se još moglo podvesti pod pojam »kulture«, no ja se ne smatram kompetentnim pisati o drugom do li o onome što podrazumijevamo pod humanističkim poimanjem kulture.

Budući da sam diplomirani povjesničar umjetnosti te da sam niz godina predavao crkvenu umjetnost na našim učilištima, od gimnazije preko fakulteta, smatrao sam se dovoljno dobro opremljenim da se mogu okušati i u likovnoj kritici.

Štoviše, mislim da je i moj, uvjetno rečeno, pjesnički pristup likovnosti toj kritici davao »šuga« više od šturog znanstvenog »analiziranja«. Još za vrijeme studija u Zadru razlikovao sam profesore koji su navodili bezbroj teško probavljivih podataka i »analiza« od onih koji su unutarnjim očima »čitali« umjetnost prenoseći doživljaj takvim pokretima duše u kakvima je riječ bridjela po smislu i ljepoti, po zvučnosti i aluziji, rišući neke nove svjetove, boje i čak nuđajući mirise.

A da sam imao dobre učitelje – jesam. Jedan od njih svakako je bio Kruno Prijatelj, a ponajviše me u tom pogledu fascinirao i učio Branko Fučić.

Na takav sam način vrednovao i djelo novaljskih slikara odnosno likovnjaka, od Dominika Kunkere – sjajnog crtača čiji krokiji zavrjeđuju izrazitu pozornost, ali sam vrednovao i njegov prinos europskoj arhitekturi oblikovnim elementima Mediterana – pa preko Dominika Škunce, možda nešto manje poznatog umjetnika u nas (jer je uglavnom stvarao u Parizu), ali koji već ima dvije monografije o svome djelu, ili Maria Daba, potentnog slikara čiji je talent erumpirao posljednjih godina, odnosno Nadie Zore čije slikarstvo lavira između hiperrealizma i slikarskoga verizma, ali je u dosluhu i s konceptualnom umjetnošću.

Pišem također i o slikarima kojima je barem tema Novalja odnosno Pag, ali i o jednom osobenjaku kao što je Zdenko Denona Dundić koji svoje čudesne skulpture redovito radi od jednog komada suhoga drva kojeg on traži i nalazi isključivo na Pagu.

Spoj filozofije i poezije

Crteže Dominika Kunkere u knjizi pratite svojim pjesama u prozi, kao svojevrsnom likovnom kritikom. Ti crteži i pjesme postali su cjelina. I u tim vašim pjesmama prepoznajemo ono što za vaše eseje zapisuje recenzent Horvat: da kod vas bez teškoća izranja povezanost pjesništva i filozofije.

– Zanimljivost tih mojih pjesama u prozi ili kako ih nazivate »svojevrsnim likovnim kritikama« možda je u intenciji koju je imao Kunkera. Naime, 2013. godine, kada je Hrvatska ulazila u EU i baš tim povodom, on je objavio svoju knjigu Novalja – Zagreb – Bruxelles.

Tada me je bio zamolio da za tu knjigu napišem svoje impresije, kratke crtice ili što već, nadahnut crtežima iz Novalje, a za Zagreb da će to učiniti (neću reći tko) što će također učiniti i njegov tamošnji poznanik za Bruxelles (Kunkera je svoj radni vijek proveo u današnjoj europskoj prijestolnici ostvarivši respektabilan broj svojih arhitektonskih rješenja).

Kad se knjiga pojavila – bila je bez ijednog priloga, pa i moga, što me je jako začudilo. No, do zaključka nije bilo teško doći. Nespomenuta gospoda svoje tekstove naprosto nisu napisala pa je autor, da ne povrijedi njih, izostavio i moje.

Ti su tekstovi kasnije kao legende bili postavljeni ispod slika na novaljskoj izložbi u Kunkerinoj galeriji »Era«, a reakcija publike bila je više no dobra, pa da ne bi ostali zapretani u računalnim labirintima, a budući da i inače pišem i o spomenutom arhitektu i o njegovim ostalim pa i arhitektonskim radovima, te kako bi knjiga dobila malo likovnoga »propuha«, u Doti sam ih objavio.

A o spoju filozofije i poezije – da, o tome lijepo piše moj prijatelj filozof i teolog Saša Horvat i hvala mu ako taj spoj prepoznaje u mojem pisanju. Poezija jest umijeće korištenja snage riječi, ali barem toliko ona je i umijeće duha i uma.

No, ono što je u poetici jedinstveno jest darovanost obremenjene riječi koja nikad ne bi izišla iz čista uma. Stoga je dobra poezija darovana ljepota koja postaje melem i za dušu i za um, a zvučnost na kojoj zavibrira onaj dio nas koji još nije zahvatila aporija možda je i lijek protiv besmisla ili čak bolesti.

Suodnos vjere i kulture

Izvanredno puno o Novalji i njezinom području, o njezinom identitetu, govori i poglavlje »Crkvenost, znanost, publicistika«. »Vjera je stvarala kulturu koja se utkivala u bilo naroda…«, pišete predstavljajući svećenike, biskupe, franjevce, laike koji su, svaki na svoj način, istaknuti na području kulture, umjetnosti, znanosti, vjere, društvenog djelovanja. Svi su redom dali i daju svoj prilog i novaljskoj doti: dvojica biskupa, povjesničar umjetnosti, arheolozi, filolog, leksikograf, glazbenici, misionar, književni prevoditelj… Recite nam i o njima, i o međusobnoj povezanosti vjere i kulture.

– Vjeri je svojstveno stvarati kulturu. Kad govorim o vjeri, naravno da mislim na kršćanstvo. Dakle, vjera je od katakombi, najprije simbolima, a potom i figurativnošću izražavala svijet duha, uvjerenja i lijepoga. Slično je i s glazbom.

Liturgijska pjesma je isprva bila inspirirana psalmodijskim nasljeđem iz židovstva, no onda je došlo gregorijansko pjevanje, istočnjački prinosi, monodija, polifonija… Sve je to tijesno bilo vezano za liturgiju.

Da ne kažem da je i europsko moderno kazalište počelo s crkvenim prikazanjima. Dakle, bez potrebe da ovdje prekomjerno ističem pupčanu vezu liturgije i umjetnosti, odnosno kulture (u kojoj je upravo benediktinski red stekao zaslugu za prenošenje antike u srednji vijek, a srednjovjekovni nam skriptoriji sačuvali knjigu kao najizvrsniji medij kulture i znanja), a ponajmanje za prozelitistički shvaćenom prilikom da o tome nešto kažem – ipak, radi onih koji to ne umiju prepoznati, samo podsjećam da ni sveučilišta ni mnogočega drugog što predstavlja kulturnu baštinu ni u nas ni u Europi ne bi bilo bez vjere i Crkve.

Vjeri je kultura najizvrsniji sugovornik, a kultura u vjeri ima neizmjerno vrelo nadahnuća. Tako je to bilo, a tako to jest i može još više biti danas. To je na izvrstan način pokazala čudesna izložba Novija sakralna umjetnost u Klovićevim dvorima ili pak Pisana riječ u Hrvatskoj i još mnoge druge, a o tome suodnosu dovoljno bi se bilo zaputiti u bilo koji muzej, knjižnicu ili crkvu.

Prikazujući novaljske crkvene djelatnike u kulturi, dotično one koji potječu s područja grada Novalje, zapravo sam htio svratiti pozornost javnosti na taj vjekovni prinos. Kad bismo ga zanemarili ili ne daj bože odbacili, naša duhovna kralježnica bi se raspukla, te bismo bili nepovratno raspolućeni.

Stoga se i dalje zalažem za komplementarni suodnos vjere i kulture. U tom pogledu i mi crkveni ljudi imamo svoj dio odgovornosti i zadaća. I nije mi nimalo draga spoznaja da postoje svećenici koji se malo ili ništa ne zanimaju za kulturna događanja, a kamo li da ih organiziraju i promoviraju.

Crkva nije i ne smije biti tutor, niti kulturi smije postavljati nerazumne barijere, već i danas ili osobito danas mora biti sugovornik, suradnik i podupiratelj toga suodnosa.

U Doti je divno i poglavlje o Novaljcima za sjećanje…

– Naravno da sam pisao ne o svima nego o ljudima koji se mogu podvesti pod podnaslov knjige Odrazi kulturne Novalje i riječ je zapravo o nekrolozima koje sam objavljivao u raznim časopisima. Sjećajući se njih i njihova djela mi zapravo prihvaćamo to što je njima bilo važno, oko čega su se trudili i što su nam ostavili u dotu.

A takvih se ljudi uvijek nađe, i oni su ,najbolji dio nas i naše kulturne povijesti. Intencija je cijele knjige zapravo bila da se na jednome mjestu skupe ti prinosi i značajevi te da to svima pomogne u oblikovanju vlastitoga kulturnoga identiteta, a zašto ne i zahvalnosti i stanovitog ponosa. Ja sam se oko toga svojski trudio, ali – neka ne zvuči kao rezignacija – katkad poput Izaije pomislim: »Zaludu sam se mučio, nizašto naprezao snagu« (Iz 49,4).

Ovo, naravno, u pogledu na neka stremljenja i događanja u posljednje vrijeme… No, onda ipak posegnem za sljedećim prorokovim stihom i ponavljam: »Ipak, kod Gospodina je moje pravo, kod mog Boga nagrada je moja.«

Samo iz toga izvora mogla je i nastati ona kultura koja je u temeljima moje i općenito kulture Zapada. Ako sam išta pridonio u tom smislu, tada se ipak isplatio ovaj velik trud.

Kao da je Novalja preskočila iz 5. u 21. stoljeće

Osvrćete se u jednom prilogu i na suvremeno graditeljstvo na području grada Novalje kakvo je zadnjih desetljeća preplavilo valjda sva pitoma mjesta primorskog i kvarnerskog kraja. A pod jednim Kunkerinim crtežom pišete: »Ali tu je već RESTAURANT… Što se uopće može sačuvati? Poneka slika i fotografja bolno su koliko i nužno suočavanje s mijenama…«.

– Novalja je u urbanističkom pogledu nepovratno izgubila štih starine. Jedva da ćete u njoj naći staru ili kamenu fasadu, volat ili balaturu. A i onaj jedan stari zid u samom središtu grada desetljećima nije vidio žlice cementa…

Za razliku od recimo grada Raba ili čak grada Paga, modernitet, i to onaj utilitaristički, uzeo je danak. Svjestan sam da je to cijena koju je Novalja platila na račun svoga gospodarskog pa i demografskog rasta, no možda se moglo sačuvati nešto ruralnosti ili štogod od urbane starine.

Samo, tko je koga pitao o tome?! Premda bogata antičkim nasljeđem i čak raritetnim spomenicima kulture iz toga razdoblja, kao da je Novalja preskočila iz 5. u 21. stoljeće.

Eto, to je cijena i rezultat o kojem je sad kasno lamentirati, no ja si u bilješci koju spominjete, kao i u pokojem drugom retku, dajem oduška ne da bih optužio nego da bih barem podsjetio. Sve je moglo biti i s malo više obzira.

Ne kažem da je Novalja ružna (osobito se o tome izjašnjavam u posveti koju pišem Dominiku Kunkeri kao čovjeku koji se najdublje upisao u lice Novalje), no neki su se gabariti morali smanjiti, neke se fasade nisu smjele uništiti, a neke se lokacije (tržnica) nisu smjele dirati – da se mene pita.