Nakon vrlo dojmljivog romana »Anatomija štakora« (2019.) hrvatska književnica Martina Vidaić uspješno nastavlja i novim romanom »Stjenice« graditi svoj poseban svijet proze potvrđujući da je i u tom obliku književnog izražavanja posebna i zanimljiva, baš kao i u lirici po kojoj je i stekla književno ime.

U prozi, sudeći barem prema dva spomenuta romana, njezin su izbor neobične i nesvakidašnje ličnosti bogatog, ali neuravnoteženog unutrašnjeg emocionalnog i psihološkog života.

Takva je u »Anatomiji štakora« bila povučena studentica Franka, a slična joj je po mnogočemu i arhitektica Gorana Hrabrov, »junakinja« novog romana Martine Vidaić.

Također, obje njezine protagonistice koriste mogućnost da kroz zapisivanje ili pripovijedanje krenu u »avanturu« otkrivanja vlastite prošlosti kako bi na taj način ili povratile izgubljenu psihičku i duhovnu ravnotežu, ili – ako ništa drugo – samu sebe i život općenito bolje spoznale i shvatile.

Depresija

Na početnim stranicama romana »Stjenice« Gorana nam je predstavljena u jednom od najtežih trenutaka njezinog života – danima duboke višemjesečne depresije u koju je upala nakon što joj je u teškoj prometnoj nesreći negdje u Lici poginuo suprug s kojim je u braku bila tek nekoliko dana.

Gorana je s njim bila u automobilu i ne može se sjetiti svega, ali je svijesna da jako pati jer od tog kobnog 19. veljače 2019. godine ona ustvari ne živi, već životari – dala je otkaz, ne odaziva se na pozive, ne dozvoljava pristup bilo kome te iz dana u dan samuje u iznajmljenom stanu na Medveščaku.

Krajem ljeta te godine, u trenutku kad vrućine malo popuštaju, ona postaje nešto aktivnija, a kad joj se u jednom trenutku dogodi da je u iznajmljenom stanu ostavila goruću svijeću ona, uvjerena da će doći do požara te da će stan izgorjeti, bježi u zavičaj, dalmatinski gradić uz obalu, potom i na otok na kojem je odrastala, ne bi li se nekako sklonila od budućih nevolja.

Na otoku će, još uvijek u strahu od dolaska policije zbog »požara«, krenuti u rekonstrukciju stare i već pomalo urušene kuće svoje obitelji, kuće koju pamti iz svog djetinjstva. Na kraju će se, pomalo i očekivano, ispostaviti kako nikakvog požara nije bilo i nitko je ne traži, niti za bilo što optužuje…

Unutarnji monolog

Naravno, ovi vanjski okviri radnje u drugom su planu u odnosu na ono što se zbiva u Goraninoj svijesti i psihi koje postaju područje prisjećanja na njezin dotadašnji život.

I dok će to krstarenje arhipelagom sjećanja u »Anatomiji štakora« biti »izvezeno« zapisima smještenim na bjelinama slobodnim dijelovima stranica »Anatomije štakora«, u »Stjenicama« ćemo »slušati« priču koju Gorana pripovijeda Hladnoj, kako naziva svoju sugovornicu.

Tek na završnim stranicama saznat ćemo da ona tu osobu uopće i ne poznaje, jer je riječ o ženi s kojom je dijelila sobu intenzivne njege nakon što je s poprišta nesreće iz Like dopremljena u Zagreb.

Ta je žena u besvjesnom stanju i priključena na aparate ležala krevet do nje i Gorana s njom nikad i nije ostvarila kontakt pa joj se, u osnovi, i nema što povjeravati. No sugovornica i nije bitna, jer Gorana svoju priču mora ispričati ponajprije – samoj sebi.

Ona to zaista i čini i to složenim unutarnjim monologom zahvaćajući sveobuhvatno i detaljno brojne pojedinosti vlastitog života te oživljavajući likove i zbivanja kako bi, kako sama u jednom trenutku kaže, otkrila tko je ona »u trenucima kad je nitko ne vidi.«.

A budući da je riječ o osobi koja je u tom trenutku svog 35-godišnjeg života u teškom stanju depresije, potpuno bezvoljna i na rubu suicidalnosti, tekst koji nudi čitatelju kompleksan je i traži pažnju i koncentraciju čitatelja.

Vidljivo je to i vizualno (!) jer na svih 170-ak stranica ove knjige ne postoji niti jedan jedini odlomak. Jednostavno, priča počinje rečenicom »Pišem tebi, Hladna moja«, a završava konstacijama »Ali, nije li svako pisanje uzaludno? Uzaludno, užasno i jedino moguće. Kao i život.«

Između ove četiri rečenice smjestilo ih se još nekoliko tisuća koje se nižu bez ikakvog izdvajanja u odlomke, poglavlja ili dijaloške cjeline. Jednostavno – priča teče. Kao i život, rekla bi Gorana Hrabrov, odnosno Martina Vidaić.

Simbolika stjenica

Naravno, nije potrebno čekati posljednje tri-četiri rečenice da bi se shvatilo kako Gorana Hrabrov baš i ne voli život, ali ga podnosi. I to hrabro, u stilu svog prezimena.

Smrt supruga Sergeja, smrt za koju je i sama – čini joj se – u velikoj mjeri kriva, samo će dodatno naglasiti i istaknuti besmislenost postojanja i otjerati je u mrakove depresije.

No i prije toga čitatelj postaje svijestan njezinog nezadovoljstva postojanjem, odnosno besmislom koji je u dva navrata u ovom romanu tjera na pomisao o samoubojstvu pri čemu taj konačni čin na završnim stranicama romana sprečava – potres.

No ne mora to biti i konačni pokušaj, dojam je nakon što pročitamo završne rečenice napisane, saznajemo, u studentskoj sobici (u sobici piše i Franka iz »Anatomije štakora«!) u koju je Gorana nakon potresa smještena na nekoliko dana.

Roman je naslov dobio po jednoj od Goraninih fobija, ali istodobno predstavlja i svojevrsnu simboliku jer su za Goranu Hrabrov ljudi isto što i stjenice – opasni, neugodni i najbolji za izbjegavanje. Definitivno, »Stjenice« nisu roman koji će vas zabaviti. No to mu i nije namjera.

Cilj je, a u tome je autorica i uspjela, čitatelju ponuditi sliku psihički neuravnotežene i životom jako nezadovoljne osobe. Jer, takvih je ljudi, nažalost, sve više pa se itekako može reći da ovaj roman, bez obzira na tone i tone depresije, itekako korespondira sa suvremenom hrvatskom stvarnošću.

O autorici

Martina Vidaić (Zadar, 1986.) po zvanju je profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Godine 2011. dobila je nagradu »Goran« namijenjenu pjesnicima do tridesete godine života, za rukopis zbirke koja je krajem iste godine izdana pod naslovom »Era gmazova«.

Krajem 2016. izašla joj je druga knjiga poezije, »Tamni čovjek Birger«, koja je u listopadu 2017. ušla u finale nagrade »Janko Polić Kamov«. Pojedinačne pjesme prevedene su joj na nekoliko europskih jezika (engleski, makedonski, rumunjski, talijanski, mađarski, slovenski, njemački, slovački).

Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva »Hrvatska mlada lirika 2014.« (HDP, 2014., uredio M. Pogačar), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva »Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri« (Tracus Arte, 2017., uredio B. Oblučar) te u relevantnim književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra) i izborima.

Od godine 2015. sudjeluje u međunarodnom projektu »Versopolis« koji okuplja jedanaest uglednih pjesničkih festivala u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja. Za zbirku pjesama »Mehanika peluda« 2019. godine dodijeljena joj je Nagrada »Ivan Goran Kovačić« za najbolju pjesničku knjigu.

Do sada je objavila »Era gmazova« (zbirka pjesama), SKUD IGK, Zagreb, 2011.; »Tamni čovjek Birger« (zbirka pjesama), V.B.Z., Zagreb, 2016.; »Era gmazova«, elektroničko izdanje, DPKM, Zagreb, 2017.; »Mehanika peluda« (zbirka pjesama), HDP, Zagreb, 2018.; »Anatomija štakora« (roman), Ljevak, Zagreb, 2019.; »Trg, tržnica, nož« (poezija), HDP, Zagreb, 2021. godine te »Stjenice« (roman), Ljevak, Zagreb 2021.