ZAGREB – Puno hrabrosti, znanja i nadarenosti potrebno je da bi se u svojim ranim dvadesetima napisala opsežna (460 stranica) obiteljska kronika.

Svega toga, više no očigledno, ima mlada hrvatska književnica Ena Katarina Haler (Osijek, 1996.), zagrebačka studentica arhitekture i urbanizma, koja se domaćoj književnoj javnosti predstavila pažnje vrijednim romanom »Nadohvat« koji u svojoj srži predstavlja priču o odrastanju i životu njene bake i prabake, Katarine i Margarite, odnosno o tome kako je ženski dio te obitelji preživio krvave dane Drugog svjetskog rata, Križni put te prisilno raseljavanje koje je obitelj iz Banovine odvelo u Slavoniju gdje se u trećoj, odnosno četvrtoj generaciji žena te obitelji našla djevojka koja je, na jedan način, učinila ono što i njene prethodnice – pomaknula granice.

Učinila je to time što je ispričala njihovu bolnu, ali divnu priču podignuvši im na taj način najljepši i najčvršći spomenik.

Križni put

Ena Katarina Haler čitatelja u priču uvodi scenom iz 1997. godine, kad u Sisku zbog odluke Županijskog ureda za imovinsko-pravne poslove nakratko borave Kata i Jula, dvije žene u kasnim šezdesetima.

Njih su dvije tu zbog toga što im je napokon odlukom suda vraćeno nepravedeno oduzeto zemljište kraj gradića Zrin. Povrat imovine prilika je za prisjećanje na zbivanja koja su obje, tada kao djevojčice od 12 i 9 godina, proživjele u Zrinu za Drugog svjetskog rata te nakon njega.

Priču nam, uz pomoć zapisa koje je godinama vodila, pripovijeda Kata, bolje reći Katarina, čija su sjećanja još uvijek svježa i jaka.

Ispričan u prvom licu, taj središnji i najopsežniji dio romana pruža nam najprije sliku sretnog djetinjstva i brojnih dječjih igara koje, barem u početku, bitnije ne narušava ni rat.

Naime, svi mještani Zrina još su se prvih dana rata opredijelili za Hrvatsku te ušli u sastave domobranskih ili ustaških postrojbi, a zbog višegodišnje uspješne obrane svog područja postali su trn u oku partizanima, što donosi i brojne žrtve, pa tako u tijeku rata na položajima obrane Zrina stradaju njihov otac Ivan i brat Nikola, a kad rat završi, svi mještani Zrina silom bivaju prisiljena na Križni put do Austrije.

Jedini preostali muški član obitelj, njihov brat Josip, nestat će tijekom tog mučeničkog puta, a žene – majka Margarita te kćeri Katarina, Julijana i Marija s dvoje male muške djece – pješice će proći sav taj put od Zrina do Austrije i natrag, nakon čega će ih vrlo brzo iz Zrina, kao i tisuće drugih čiji su muškarci bili pripadnici domobranskih ili ustaških postrojbi, deportirati iz njihova zavičaja.

U slučaju ove obitelji, to će biti seoce Slatinik Drenjanjski nedaleko Đakova. Tu će te žene – sada promijenjenih imena u Kata, Jula i Mara, bez pomoći bilo kog muškarca, polako početi graditi novi život, život koji će uskoro donijeti širenje obitelji pa će sestre sa svojim potomstvom tu žilavu zrinsku obitelj proširiti u Osijek, Novi Sad, Zagreb…

Antiratni stav

Uz dramatičnu i bogatu priču koja je sama po sebi zanimljiva jer donosi istinite životne tragedije i drame, roman »Nadohvat« svakako plijeni i realnim pristupom i stavom, pri čemu je vrlo lako uočljiv i jasan antiratni stav.

Autorica je, dakle, uspjela izbjeći zamku svojevrsnog osvetničkog pristupa, u što ju je lako mogla odvesti teška i tragična sudbina njene obitelji. Umjesto – a to je posljednjih godina prilično moderno – pljuvanja po partizanima i društvenom uređenju bivše nam države, Ena Katarina Haler odabire pripovijedati o svemu ponajprije sa ženskog gledišta, čime uspijeva dodatno potencirati besmisao rata koji je u svojoj srži potpuna opreka životu, odnosno svemu onome što žene nastoje stvoriti, očuvati i prenijeti na sljedeće generacije.

Kompozicijski je autorica roman uokvirila scenama u kojima na početku i kraju romana svjedočimo reakciji Katarine i Julijane na vraćenu im zemlju te njihov posjet Zrinu iz kojeg su otjerane prije više od pedeset godina.

Sve to, kao i središnji dio romana, ispričano je na klasičan realistični način s podosta dijaloga i opisa, a doprinos realnosti i dokumentarnosti svakako su službeni dokumenti kao što su zapisnik Odsjeka za zaštitu naroda, dokument o konfiskaciji imovine svih stanovnika mjesta Zrin te već spomenuta sudska presuda.

Literarna freska

Uz tu okrenutost realizmu, roman nudi i brojne lirizmom natopljene stranice, posebno u trenucima kada Katarina pripovijeda o voljenima koje je izgubila, sretim danima djetinjstva ili velikoj ljubavi prema Petru.

Sve to, uz veliku količinu imaginacije te nedvojbeno i znanja o obiteljskoj povijesti, pomoglo je Eni Katarini Haler da stvori izvrsnu obiteljsku kroniku, odnosno pravu obiteljsku epopeju kroz koju se na umjetnički moćan i dojmljiv način oslikava mračno doba Drugog svjetskog rata, stravičan Križni put, naseljavanje Slavonije, život u doba ranog jugoslavenskog socijalizma…

Nedvojbeno, Ena Katarina Haler uspjela je stvoriti pravu literarnu fresku koja oslikava povijest Hrvatske od četrdesetih pa do devedesetih godina prošlog stoljeća, najavivši vlastite značajne književne potencijale koji bi domaćoj književnosti, nadajmo se, mogli donijeti još puno dobroga.

Ljubavna priča

Poseban dio romana vezan je uz višemjesečnu epizodu Katarininog boravka u Zagrebu.

Naime, u namjeri da je skloni od zla koje se sprema, njen je otac uspio kod jednog zagrebačkog uglednika, štoviše – ministra u Pavelićevoj vladi – isposlovati da Katarina kod njega radi kao sluškinja.

To traje sve dok ne počnu ozbiljniji napadi na Zagreb, nakon čega se Katarina vraća obitelji.

No njena iskustva kao sluškinje izvrsno su opisana i predstavljaju bolje stranice ovog kvalitetnog romana.

Vrlo važna tema romana svakako je Katarinina ljubav prema Petru, dječaku kojeg je upoznala kao djevojčica i u kojeg se zaljubila, te o njemu maštala sve dok se iznova nisu sreli u slavonskom selu u koje su naseljeni te stupili u brak koji će donijeti čevero djece.

Kroz lik Petra obrađena je i tragična sudbina mladića, još dječaka, koji su gotovo silom novačeni u ustaške postrojbe te svjedočili, a znali biti i sudionicima, užasavajućih zločina.