ZAGREB – Zahvaljujući zagrebačkoj Nakladi Ljevak, hrvatski su čitatelji relativno brzo došli u priliku čitati knjigu koja je 2018. godine dobila Man Booker Prize te prošle i International Dublin Literary Award, dvije na engleskom govornom području vrlo značajne i prestižne nagrade. Zašto je Anna Burns zaslužila ove nagrade, jasno je već tijekom čitanja ove nesvakidašnje knjige čija se priča s razine lokalne sredine lako i bez problema podiže na razinu općeljudskog i općedruštvenog. Naime, Anna Burns pripovijeda o emocionalnom i psihološkom stanju mlade osamnaestogodišnje djevojke izložene proračunatim nastojanjima 41-godišnjeg muškarca koji je želi vidjeti u svom krevetu.

No, da je autorica ostala na toj razini upornih pokušaja snubljenja, »Mljekar« bi ostao na razini ispodprosječnog »ljubića« i sigurno ne bi dobio spomenute nagrade, niti bio preveden na nekoliko jezika. Anna Burns priču o na kraju potpuno bezuspješnim nastojanjima napaljenog mužjaka podigla je na razinu priče o cijelom društvu i položaju žene u njemu, ali i o kolektivnoj režimskoj svijesti stvorivši time roman koji nagrade i čitanje itekako i zaslužuje.

Djevojka i Mljekar

Jer, temeljni problem njene neimenovane junakinje uopće nije The Milkman (Mljekar), kako spomenutog muškarca zovu u tom gradu, već reakcija sredine u kojoj oboje žive. Ta je pak reakcija određena snagom ogovaranja i glasina zbog čega cijeli kvart tog dijela grada nakon samo dva susreta djevojke i Mljekara, susreta u kojima doslovce nije bilo ni dodira među njima, ispreda priču o njihovoj čvrstoj seksualnoj vezi zamjerajući djevojci što se petlja u život oženjenog čovjeka. Svi njeni pokušaji da majci, sestrama, najboljoj prijateljici i svima ostalima dokaže kako ona ne samo da nije u vezi s tim čovjekom, već da ni do ta dva susreta nije došlo njenom željom, su potpuno bezuspješni jer je sredina već odučila da su oni – zajedno!

U pokušajima da otkrije otkud toliko zlonamjernih ogovaranja ona će, tek nakon razgovora s najboljom prijateljicom, shvatiti kako je do općeg neraspoloženja prema njoj došlo stoga jer se ona ne ponaša kako se osamnaestogodišnjakinje u tom gradu trebaju ponašati. I pritom nitko ne misli na »vezu« nje i 23 godine starijeg muškarca, već na činjenicu da ta djevojka već nekoliko godina iz škole kući ide na taj način da hodajući cijelim putem čita knjigu! To, zaključuju svi, nije normalno, a kad se tome pridoda da i inače baš ne sudjeluje u društvenom životu i da se drži podalje od vjerskih i nacionalističkih mržnji koje divljaju u njenom gradu, onda je jasno da najvećem dijelu svoje okoline postaje pomalo omrznuta i umišljena osoba koju, eto, treba kazniti lažima i ogovaranjima. I otuda priča o njenoj vezi s Mljekarom!

Kafkijansko ozračje

Otkrivanje uzroka ogovaranja u spomenutim motivima usmjeravaju roman iz priče o muško-ženskim odnosima prema problematici kritike, neslaganja i osporavanja svih koji su po bilo čemu drukčiji. Oni koji se ne uklapaju u kalupe nepoželjni su, njih se ogovara, provocira, ismijava. Prema njima svi mogu biti zlo jer, eto, nisu »naši«. Nisu kao mi. Problem osamnaestogodišnjakinje je što ona ulicom hoda čitajući knjige, a ne gledajući izloge ili razgovarajući s ljudima. I zato je treba kazniti. »Ljudi mogu biti strahovito površni kad se opredijele«, konstatira u jednom trenutku nesretna junakinja, sažimajući kroz tu rečenicu stavove mnogih koji o njoj misle kao o »lakoj ženi« ne zato što ona to jest, već stoga jer im se nije svidjelo njeno ponašanje na ulici.

»Ništa nisam učinila. Ja hodam ulicom, samo hodam ulicom…«, gotovo kroz suze pokušava odgovoriti prijateljici nesretna djevojka koju cjelokupno stanje s ogovaranjem i zlim jezicima emocionalno, psihički i intelektualno sve više opterećuje pa postaje ljuta, uplašena, bijesna, očajna… Jednom riječju, zbog zajedničkog iscrpljivanja cijele njene zajednice, mijenja joj se cijeli život, a to kafkijansko mučno ozračje roman na jednoj razini nakon društvenog pretvara i u psihološki, premda u prvom planu ipak ostaje jasna i direktna kritika koju sjajno u snažnu rečenicu uobličava glavna junakinja pitajući svoju prijateljicu i cijelu svoju okolinu zar je zaista u redu da on (misli na Mljekara) okolo hoda autom punim eksploziva, a nije u redu to što ja hodam ulicom i čitam knjige?!

Primitivna i zatucana okolina

No, nije ona jedina koja ima muke s primitivnom i zatucanom okolinom. Gotovo istu reakciju, čak i goru, sredina – ponajprije borci za slobodu od britanske dominacije – gaje prema skupini feministica za koje se čak predlaže i likvidacija! Uz njen osnovni problem »drugačijosti«, knjiga sjajno uočava i bilježi sve one direktne oblike velike nacionalne i vjerske mržnje sedamdesetih koje su rađale morbidnim zločinima i postupcima s obiju strana, stvarajući pri tome odnose u kojima se jako dobro znalo koje su »naše«, a koje »njihove« trgovine i kafići, a još je bitnije bilo u ljubavi imati partnera ili partnericu »prave vjere«. U takvom okruženju i uz takve odnose nije nimalo čudno da bezimena junakinja ovog romana ne voli svoje doba pa stoga i čitajući u hodu svoje knjige, nikad ne bira suvremenu književnost, već uvijek djela iz 19. stoljeća ili čak i ranijih razdoblja.

Sliku života osamnaestogodišnje djevojke Anna Burns prenijela je kroz njene beskrajne monologe kroz koje upoznajemo nju, njenu psihu i emocije, ali i sredinu koja je okružuje i u kojoj je prisiljena živjeti. Budući da nam, jasno je iz niza pokazatelja, ona svoju priču pripovijeda nekoliko godina kasnije, jasan je otklon od svega što joj se događalo, odnosno određena doza ironije i sarkazma tipična za one jake pojedince koji su uspjeli preživjeti neko zlo. Uočljivi su također i povremeni elementi nadrealizma, čak i groteske, ali sve skupa (mada je pomalo možda i preopširno jer roman »teži« pune 440 stranice) djeluje skladno, dojmljivo i snažno pa priču o djevojci koju njena sredina potpuno neopravdano smatra »nepriličnom« svakako treba pročitati.