Da je napisala samo ovaj roman, Vedrana Rudan zaslužila bi istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Na svu sreću iza nje je i puno drugih odličnih tekstova, a »Doživotna robija« upotpunit će i kvalitetom ojačati njezin literarni opus. Također će istodobno – a to smo nekako i očekivali – izazvati brojne i često vrlo burne reakcije uklapajući se i na taj način u sferu provokativnosti koju ova riječka književnica i intelektualka gradi od početka svog javnog djelovanja.

Ako iz dvjestotinjak stranica opsežnog romana izdvojimo, primjerice, rečenicu: »Djeca su doživotna robija«, onda je jasno da će na novi književni istup primorske brbljavice reagirati najprije svi patrijarhalni tradicionalisti, konzervativci i intelektualci katolici, kao i svi ostali koji u obitelji vide temelj društva te, posebno, opstanka vjere i nacije. Jer, takvu rečenicu jedna majka ne smije kazati, a baš to u djelu i nazvanom »Doživotna robija« čini ne jedna, već dvije majke. I eto skandala. Na mnogim mjestima šinjora Rudan neće biti dobrodošla. Ma, nju za to baš i ni briga!

Ženska sudbina

Dakle, što je ovog puta učinila? Osmislila je i dobro ispričala život žene (Lovorka, zovu je Lola) koja u šezdesetoj godini, a to je u slučaju ove priče u 2020. godini, ostaje bez voljenog supruga. Njegova je smrt natjera na razmišljanje i analizu vlastitog života pa se tako čitatelju uz priču iz sadašnjosti nudi i prisjećanje na prošlost, od djetinjstva pa do današnjih dana. Budući da je tu riječ o razdoblju od 1960. godine pa do ovog našeg početka treće decenije 21. stoljeća, Lolina je priča idealna za osvrt na sve što su u tih šest desetljeća prolazili mnogi koji su živjeli u tim desetljećima »socijalizma s ljudskim licem«, rata devedesetih te bolnih društvenih i privrednih promjena koje i danas osjećamo. No, autorici nije namjera pisati društveni roman, već ponajprije progovoriti o ženskoj sudbini, ali ne samo u spomenutim društvenim uređenjima, već općenito.

Da bi to učinila, stvorila je netipičnu i u stvarnom životu ne baš tako čestu književnu junakinju. Njezinu je Lolu rodila istaknuta društveno-politička radnica (»najjača žena u Rijeci«), koja svoj rad i um u novom političkom sustavu naplaćuje bogatstvom i utjecajem koji joj omogućava da sačuva znatan dio imetka njezine još i prije Drugog svjetskog rata bogate obitelji. Zahvaljujući tome Lola odrasta u imućnom okružju i nikad joj ništa ne fali, osim ponekad oca, uglednog zagrebačkog liječnika koji je njezinoj majci poslužio samo zbog očinstva. Odrastajući u takvom okruženju Lola postaje posebna i bitno drukčija od svoje okoline na čije uvriježene oblike ponašanja ne želi pristati. Tek je prošla osamnaest kad već za ljubavnika nađe deset godina starijeg muškarca s kojim u dvadesetoj već ima dijete i koji će joj postati voljeni životni partner.

Drukčije je s kćeri Tinom koja joj po mnogočemu predstavlja nepoznanicu, čak i problem, a dramatičan i u »krimić zaplet« omotan završetak romana pokazuje kako je Loli itekako stalo da joj kći bude sretna.

Provokativno i oštro

No, sama priča – mada joj na zanimljivosti nema zamjerke – autorici služi ponajprije kako bi progovorila o ženama i neravnopravnostima s kojima se susreću. Pritom je Vedrana Rudan već poslovično provokativna i oštra. Jer, kad Lolina majka kaže: »Biti majka je doživotna robija bez prava na pomilovanje«, onda je jasno da će biti itekako velik broj onih koji se s autoricom, odnosno njezinim likovima neće složiti. No, svaku od svojih teza i ideja autorica detaljno argumentira i prenosi kroz dijaloge majke i kćeri, ili nekih drugih likova, a uz tu temu majčinstva dotaknute su i brojne druge – roditeljstvo, život bez obiteljskih okvira, nasilje u obitelji, socijalne razlike, položaj žene nekad i sad…

Pišući o tome Vedrana Rudan koristi svoju primorsku jezičavost i agresivnost kojom će bocnuti mnoge, pa i one kojih je dio. Primjerice, pojašnjavajući svoj antinacionalistički stav Lola u jednom trenutku kaže: »U kraju u kome sam se rodila ljudi sebe nisu doživljavali ‘Hrvatima’, nego Primorcima, posebnim bićima koja se svima smiješe, nikoga ne puštaju k sebi. Šveđani su u odnosu na Primorce histerična nacija«, konstatira Lola koja govoreći o svom shvaćanju majčinstva kaže: »Radovala sam se trudnoći onako kako se raduju cure koje ne znaju što ona znači. Mislila sam da će porod biti kraj, nisam znala da će biti početak bez kraja. Da bar negdje postoji škola koja bi djevojkama objasnila što znači imati dijete. Na Zemlji bi bilo mnogo manje nesretnika.« U završnoj pak rečenici Lola zaključuje u svom stilu: »Zaslužila sam doživotnu robiju. Učinila sam strašan, neoprostiv zločin. Rodila sam.«

Ubojstvo

Svoj je novi roman Vedrana Rudan izgradila na klasičnom pripovijedanju, ali i brojnim unutarnjim monolozima, introspekcijama i samoanalizama glavne junakinje. Pri tome su izmjene vremena radnje zbivanja brojne pa čitatelj mora »slagati« priču iz razlomljenih dijelova Lolina života, od tinejdžerskih dana pa do njezine šezdesete. Da bismo pak dobili i jedan pogled »izvana«, autorica na nekoliko mjesta »dozvoljava« skupini prijateljica Loline kćeri Tine da nam u posebnim poglavljima iznesu pojedinosti iz njezina života. Svakako je dobar književni potez i to što nam Lola već na početku romana govori kako je nekoga ubila, čime dodatno diže zanimanje za roman koji i završava u pomalo triler stilu, točnije opisom počinjenog ubojstva koje je, dojam je, izvedeno dovoljno lukavo da izgleda kao nesretni slučaj.

Sve u svemu Vedrana Rudan složila je još jednu zanimljivu i dobru priču istkanu iz naše suvremenosti pa ljubitelji njezinog literarnog izražavanja i agresivnosti njezinih stavova itekako imaju razloga za zadovoljstvo zbog pojave njezinog novog romana. I obrnuto – oni koji je ne vole, naći će brojne nove razloge za takve stavove. U svakom slučaju, s gospođom Rudan nikad nije dosadno.