Svetislav Basara danas je sigurno jedan od najvećih i najznačajnijih suvremenih srpskih pisaca, a to nije mala stvar, jer se radi o literaturi koja je iznjedrila neke od najvećih književnih imena jugoslavenskog kulturnog prostora, a ujedno i klasika suvremene europske literature. Basara je velikim dijelom svoj bogat stvaralački opus zasnovao na osporavanju nacionalnih mitova, stereotipa, autoriteta i tradicija, pa samim time i velikana naše književnosti, te je iznimno selektivan kada u svom pismu (kako u brojnim kolumnama, tako i u novelama, esejima i romanima) vrednuje, prije svega srpsku kulturnu baštinu, ali i duhovno nasljeđe ostalih južnoslavenskih naroda.

Gotovo sigurno, kada bi kojim slučajem Basara čuo što govorim (pročitao što pišem), razvukao bi lice u ironičan i podrugljiv osmijeh i u stilu slikara Stojkovića, glavnog junaka svog posljednjeg, NIN-ovom nagradom ovjenčanog romana »Kontraendorfin« (za 2020. godinu), konstatirao kako nakon ove i ovakve izjave nisam dorastao za ozbiljan razgovor o temama koje je u svom djelu artikulirao i obradio. Naprosto stoga jer veličinama doživljavam pisce i općenito povijesne ličnosti koje to ni pod kojim kondicijama ne zaslužuju ili tek pod krajnje sumnjivim okolnostima, a posebice što njega samog, osobno, svrstavam među pisce i pjesnike koje on vidi kao »radioaktivni otpad, čisti biohazard… čije knjige ne mirišu kao u stara dobra vremena na štamparski slog, nego na prčetinu koja slično bazdi, ali za razliku od štamparske boje i lepka ne mami na čitanje, nego izaziva nagon za povraćanjem«.

Nacionalistički demoni

U svakom slučaju i bez obzira na brojne kontroverze koje je Basarin roman izazvao, »Kontraendorfin« je velika knjiga koja će još za dugo (poput Kišova »Časa anatomije« i Konstantinovićeve »Filosofije palanke«) izazivati prijepore, osporavanja, kao i najbrutalnija podmetanja, ali će istodobno superiorno, poput nečiste (nacionalne) savjesti opominjati i inspirirati, pozivati da se zlu izravno pogleda u oči, prozove ga se, opiše i ni malo nježnim riječima kritički analizira, anatomski secira kako bi se iz lažima i licemjerjem kontaminirane kolektivne memorije (is)tjerao zloduh koji nas dugo, a posebice posljednja dva stoljeća opsjeda i nagoni da činimo, nazovimo to pravim imenom, zločine u kojima smo već toliko ogrezli da ih se više i ne sramimo.

Dapače, pretvorili smo ih u kult junaštva, nacionalnu mitologiju, koja, što je krvavija, to nam je bliža i draža. Ili, kako je to Basara u korespondenciji s Miljenkom Jergovićem, danas nesumnjivo vodećim književnim imenom hrvatske literature (vidi knjige prepiske između ovih dvaju autora, naslovljene »Tušta i tma«, 2014., i »Drugi krug«, 2015.) zapisao: »Odrastamo kljukani najogavnijim lažima, koje su pride i teški kič. Ja razumem ljudsku potrebu da se štošta prećuti, da se prošlost dotera i ulepša, konačno i sam tomu rado pribegavam, ali srpska istorija 19. veka je toliko mrska laž da čitanje tih kupusara povećava holesterol… Historija jednog vremena najbolje se da sagledati kada je pišemo uzgredno, usred uronjenosti u tzv. male stvari…«

I upravo je tu metodologiju Basara majstorski primijenio u »Kontraendorfinu«, u kojem je »serpstvujušći« duh prokazao do u tančine, do samog »dna bezdana« u koji se strovalio da bi za sobom povukao i sve susjedne nacionalističke demone da se u beskonačnom natjecanju prepiru i dokazuju čiji je zločin veći i bolji, čije je zlo pobijedilo u ratu bez pobjednika, u kojem svi samo gube.
Na brdovitom Balkanu svaka se pobjeda brzo pretvara u vlastiti poraz, ili kako je to prepun sarkazma i ubitačne ironije (a čime roman vrvi) Basara zapisao: »Revolucija koja je pojela svoju decu, na kraju je počela da jede govna.«

Još ranije, u jednoj epistoli Miljenku Jergoviću (»Drugi krug«) Basara je konstatirao: »Socijalistički udbaški sustav proizvodio je ološ koji je raspadom Jugoslavije završio u nacionalističkim tlapnjama HDZ-a i SNS-a«; a slobodan bih bio dodati kako miloševićevsko-tuđmanski, četničko-ustaški i ostali naši zajednički ideološki deliriji iz kojih nikako da se konačno probudimo, ovladavaju našom zbiljom i poput metastaza nezaustavljivo se šire. Vrijeme je da se ritualno operemo, protrljamo krmeljive oči i pogledamo se u ogledalo, a od čega već dva stoljeća zapravo bježimo kao vrag od tamjana instinktivno užasnuti što bi mogli (u)vidjeti.

NIN-ova nagrada

Basara je u »Kontraendorfinu« pokušao i u velikoj mjeri upio, isprovocirati istinu o našim životima i životima naših velikana i to kao parodiju koja na slojevit način, oštrim zarezima kirurškog skalpela do detalja analizira i uobličava sliku naše stvarnosti, a povijest je samo podloga da se bolje pojasne »primitivni mentaliteti« ove, nekada zajedničke zemlje urođenog zla u kojoj imamo (ne)sreću živjeti. Naravno, način na koji je Basara prikazao, prije i iznad svih Ivu Andrića, kojem se glavni lik romana Stojković istodobno divi, ali ga i prezire (kojem je naš nobelovac bio »slaba tačka«), ali i Desanku Maksimović, Miru Glavurtića, Gustava Krkleca, Marka Ristića, Milovana Đilasa, Ljubu Popovića, Milića od Mačve, indirektno gotovo cijelu nacionalističku »reprezentaciju« SANU, na čelu s Matijom Bećkovićem kojeg izravno ne spominje, ali se često referira na njega…

Izazvao je salvu negodovanja u kulturnom establišmentu »Vučićeve Serbije«, ali ujedno je doveo u pitanje i smisao NIN-ove nagrade, još uvijek najuglednijeg književnog priznanja na ovim nekada zajedničkim prostorima. Ugledni pisac Milisav Savić (također NIN-ov laureat za 1991.) nije dopustio prošle godine nominaciju svog novog romana »Pepeo, pena, šapat« za spomenutu nagradu smatrajući kako je besmisleno nagrađivati već nagrađene pisce (Dobrica Ćosić, Živojin Pavlović i Dragan Velikić su bili dvostruki, a Oskar Davičo čak trostruki dobitnici), tako da se to odnosi i na Basaru koji je 2006. za roman »Uspon i pad Parkinsonove bolesti« već pobrao NIN-ove lovorike. Međutim, važniji je prigovor koji je Savić, a i mnogi drugi, uputio na sastav i rad, bez sumnje uglednog žirija za odabir najboljeg srpskog romana u kojem su se našli Teofil Pančić, dr. Ivan Milenković, Branko Kukić…, kojima zamjera da se drže čvrstih ideološko-estetskih kriterija koji u prvi plan izbacuju tzv. kritičku književnost s fokusom na tragične godine raspada Jugoslavije.

Po Saviću, neki tu vide promociju tzv. subverzivne literature, a drugi, kojima i sam pripada, književnost zasnovanu na »rabljenoj matrici srpske krivice«, to jest angažirane književnosti koja je možda ranije, u vrijeme kritike socijalizma i imala smisla, ali danas u izmijenjenim okolnostima (ne kaže kojim i kakvim) nema joj mjesta, posebice ne, da bi bila »raspomamljena gazdarica« koja prema svojim moderatorima oblikuje dominantnu kulturnu klimu jednog društva, te utoliko razumije ideje mlađih pisaca koji su se kritički, i to žestoko, okomili na kriterije i rezultate izbora romana godine NIN-ova žirija, želeći tako nakon Basarina trijumfa »spasiti ugled« ove nagrade od daljnjeg urušavanja.

A, ako se tu ništa ne može, ili ne želi promijeniti, onda je, smatra Savić, možda najoportunije pristupiti osnivanju jedne nove alternativne nagrade, ali odmah priznaje da je svjestan kako to nimalo nije jednostavan posao, ali vrijedi pokušati. Na strani NIN-ove nagrade su tradicija i ugled, a protiv, zatvorenost žirija za razumijevanje duha novog vremena koje se očevidno pripisuje Vučiću i njegovoj politici. Znači, postojeći žiri i novi/stari laureat Svetislav Basara pokrenuli su lavinu koja ih može zatrpati, jer su po ocjeni »rodoljubaca opšte prakse«, NINbojkotaša, nacional-higijeničara okupljenih oko Udruženja književnika Srbije, pretjerali dodjeljujući nagradu piscu koji iz svih oružja bezobzirno, izdajnički, vulgarno, čak prostački blati i dovodi u pitanje čast Desanke Maksimović, Ive Andrića i niza drugih pisaca.

Maksimović i Andrić

Udruženje književnika Srbije tim je povodom prosvjedovalo zbog omalovažavanja Desanke Maksimović u Basarinom romanu, naglašavajući kako im je »žao što se taj trend širi i na ostale srpske književne velikane, čime se obezvređuje kulturni identitet srpskog naroda i kulturne vrednosti koje su oni stvorili«. U priopćenju se dalje spočitava što se NIN nije izdigao iznad »strasti samoporicanja iskazanih u nagrađivanju Basarinih umotvorina« i stoga poručuju: »Ukoliko NIN-ov žiri i sam Basara »ne progledaju«, ovakvim će pojavama odlučno reći no basaran«.

Zalud im je Teofil Pančić, kojeg su NINbojkotaši proglasili glavnim arhitektom »teofilizacije Srbije«, pokušao objasniti kako Desanka Maksimović nije izgubila »cvrkutavu čednost« na stranicama Basarina romana (i u kojem se pisac uistinu žestokim riječima, za neke čak i vulgarnim, dotiče njenog sramotnog predgovora koji je napisala za knjigu Slobodana Miloševića »Godine raspleta«); jednako kao ni Ivo Andrić (kojeg Miro Glavurtić u razgovoru sa Stojkovićem naziva fra Ivanbegom), kojem autor romana posvećuje daleko najveću pozornost, te da se mora uvažavati stvaralačka granica između »stvarnog i izmišljenog«, uz dakako razumljivu »uzajamnu uslovljenost« koja se dodiruje i interferira »višesmislenim frekvencijama«.

Utoliko je, kako ističe Zoran Panović, ratni zločinac i samozvani branitelj nakaradnog srpstva Vojislav Šešelj, dobro osjetio kako se Basarin »Kontraendorfin« vremenom može pretvoriti u novu »Filosofiju palanke«, te da se obranom Desanke Maksimović zapravo veliča lik i djelo Aleksandra Vučića koji je miloševićevskim socijalistima (danas par excellence nacionalistima) radikalno omogućio da ponovo »ponosno koračaju«, vratio im je samopouzdanje, kao kada su u vrijeme Miloševića nastupali kao »globalna avangarda«. A, Vučića i njegovu (pro)europsku politiku doživljavaju kao sofisticirano »gedžovansko preveslavanje« Zapada i »čisti ćar« za Srbe i Srbiju.

Tekstovi koji dižu prašinu

Basara kao pisac koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim, koji konstantno svojim tekstovima diže prašinu, dakako nije bez grijeha; nedavni Basarin »blasfemični prijelaz« iz oporbenog dnevnika Danas u redove tabloidnog Kurira, mnogi su shvatili kao izdaju, financijsku ponudu kojoj pisac nije mogao odoljeti. Ali, činjenica je kako se već duže vrijeme u svojim kolumnama Basara bespoštedno obračunavao sa srpskom nesposobnom i neartikuliranom oporbom; više ju je prozivao negoli Vučićev režim, što se onda i dovodi u usku vezu s njegovim odlaskom iz renomiranog Danasa.

Činjenica je kako je Basara, barem prema meni dostupnim izvorima, čak šest puta »pretrčavao« iz stranke u stranku, od Koštuničinog DSS-a, preko Mićunovićevog i Đinđićevog DS-a i Jovanovićevog LDP-a, pa tako dalje, te da je kao »maskota« tih i takvih političkih snaga »osvojio« veleposlaničko mjesto na Cipru (2001.- 2005.), gdje je sklon pretjeranom ispijanju alkohola izazvao i diplomatski incident na demarkacijskoj liniji između ciparskih Grka i Turaka. Igor Marojević se žustro obračunao s Basarom optužujući ga kako svojim »pisanijama« želi Ivu Andrića »oteti« iz srpske književnosti u udomiti ga u korpus hrvatske i bošnjačke/bosanske kulture, spočitavajući mu da je »psovač i prostak« koji se obilato koristi tuđom prozom i teorijama (recimo Thomasa Bernharda) i kako »grlato glumi demokratu«, što ovom »diplomiranom srednjoškolcu« i »svakovrsnom krpežu« ne pripada jer ne zaslužuje ničiju pozornost i uvažavanje.

Ali, ako je Basara uistinu »bespridržajno« takav (da uporabim kovanicu hrvatskog novogovora), zašto onda trošiti »mastilo« na takav lik i njegovo (ne)djelo. Istina, Basara se ne može pohvaliti dosljednošću, ali je činjenica kako svoje slabosti ne skriva, ironijski samoga sebe izvrgava ruglu i priznaje i pokazuje kako i na koji način se bori s vlastitim demonima. Ne bježi, pa čak kada bi to i htio ne može pobjeći od vlastitih grijeha i prošlosti, ali biblioteka od gotovo četrdeset napisanih knjiga (novela, romana i eseja), a o tisućama kolumni da i ne govorimo, jednostavno obvezuju da se uvažava i njegovo mišljenje.

Uostalom, mnoge njegove knjige su dobile razna ugledna priznanja (Nagradu Branka Ćopića, Mirka Kovača, Isidore Sekulić), a kao pisac danas već kultne knjige »Fama o biciklistima« (1987.) svrstao se među klasike srpske literature. Između ostalih treba spomenuti i knjige kao što su »Kratkodnevica« (2000.), »Početak bune protiv dahija« (2010.), »Mein Kampf« (2011.), »Anđeo atentata« (2015.), »Andrićeva lestvica užasa« (2016.), »Pušači crvenog bana« (2017.) i »Atlas pseudomitologije« (2019.); naravno talent nikog ne iskupljuje za počinjene grijehe, ali ipak može kontekstualizirati, pa tako dijelom i osvijetliti razloge takva ponašanja. U svakom slučaju, kao što Basara u svom romanu (romanima) demistificira i demitologizira Andrića, tako će vjerojatno i njega samoga, neki novi, budući Basara demitologizirati, jer i Andrić i Basara imaju »djelo« koje je neporecivo, pa ma tko što o tomu mislio.

Simbolika kontraendorfina

Opskurnost, bizarnost, kafansko ogovaranje jednog notornog alkoholičara punog osobnih frustracija, najčešći su prigovori upućeni nagrađenom romanu »Kontraendorfin« (koji je k tomu još i tiskan latinicom, što je za tamošnje rodoljupce ravno guranju prsta u njihove ćirilične oči) i hajde da u nekoj mjeri to pokušamo i razumjeti, »progledamo im to kroz prste«, ali i onda ostaje bljutav okus »napaljene vučićevštine« koja diskvalificira sve i svakoga tko na srpstvo gleda naočalama koje nisu njihove. U obrazloženju žirija koji je proglasio Basaru laureatom stoji: »Uvodeći simbol kontraendorfina kao ključnog biološkog obeležja jugoslovenskih naroda, Basara taj svet postavlja na jezički ringišpil koji u vrtoglavoj jurnjavi sve i svakog izvodi iz zone komfora i postavlja pred svevideće ogledalo«. A, upravo to temeljito »pretresanje« tzv. neupitnih društvenih vrijednosti, ono je što »svrbi i škakljika« bulumente rodoljubaca, jer se ne mogu pomiriti da Basara (kojem ipak priznaju kako nije netalentiran, a ni osrednji pisac) detronizira i demontira »poslednje književne mitove u Srbalja«. I to je istina; Basara u jednom izvanserijskom, ironijsko-satiričnom ključu (koji možemo iščitavati kao neku vrstu nove poetike), svekoliki kompleks srpske tradicije, dodirujući se dakako i šireg južnoslavenskog korpusa, »neiscrpnim humorom i hiperbolama« stavlja pod lupu, tako da se »Kontraendorfin« može smatrati svojevrsnim nastavkom njegova ranijeg djela »Andrićeve lestvice užasa«.

Endorfin je hormon sreće, utječe na jačanje osjećaja zadovoljstva, podiže seksualnost (i utoliko se u Basarinom pismu nalaze brojne asocijacije na sado-mazo seksualnost, orgazam, masturbaciju…), i utoliko se »Kontraendorfin« može čitati, kako je to Ivan Milenković u svom prikazu romana sjajno primijetio, »i kao preokrenuta istorija srpsko-hrvatskih odnosa ili kao kolekcija odabranih epizoda iz novije srpske istorije iz perspektive likova poput Ive Andrića, koji u ovom romanu izgovaraju ono što nikada nisu izgovorili, ali su hteli, ili su, makar morali da kažu, ali se na takav korak ipak nikada nisu odvažili.« »Kontraendorfin«, ironijski podnaslovljen »Disertacija«, podijeljen je u četiri cjeline, a počinje tako da se slavni slikar Stojković (Basara namjerno pravi paralelu, kako bi zbunio čitatelje, sa slavnim glumcem Danilom Batom Stojkovićem, jer navodno sliče kao jaje jajetu, »često ih mešaju i nerazdvojni su kafanski drugovi«), prije nego što će umrijeti na rukama pisca Kaloperovića (Basarina alter ega), i koji prije nego će »zapasti u anafilaktički šok, a potom i delirijum tremens«, zapisuje ispovijed slavnog slikara, koji mu uzbuđeno kaže: »Smrt je pred vratima, vreme je da se ispovedim. Piši.«

Stojković je fikcija, čini mi se sastavljena od nekolicine stvarnih likova, ali i stvarni likovi, uz već ranije spomenute, primjerice francuski filozof i liječnik Georges Canguilhem, koji slavnom srpskom slikaru za vrijeme dok je boravio u Parizu (1965. – 1971.) i »trčao za svetskom slavom« otkriva čudesne svjetove oslanjajući se na riječi Svetog Augustina da »čuda ne proturječe prirodi, već ljuskom poimanju prirode«. Ali, u slučaju srpskih mitova, ta se iscjeliteljska metoda baš i nije pokazala najpraktičnijom, naprosto je imuna na snagu srpskih mitova i tradicija. Canguilhem na jednom mjestu kaže: »Ta podela na normalno i patološko isto je i sa sitim posledicama što je i podela na Hutue i Tutsije, da u stvarnosti, ma šta ona bila, ako uopšte postoji, ne postoji ništa normalno i da je u manjoj ili većoj meri, manje ili više uočljivo, sve abnormalno i patološko«. Tom analogijom su onda i fašizam i antifašizam Dioskuri sa »zajedničkim mozgom, probavnim traktom, s razdvojenim polnim organima i srcima od kojih svako žudi za onim što drugi mrzi«.

Basara nas namjerno, ali i vješto stavlja pred dilemu da posumnjamo kako su dokumenti na koje se poziva njegove fiksacije ili pak stvarni dokumenti; ispisuje fusnote kojima namjerno unosi zabunu, da bi na koncu shvatili kako je dobar dio pojava i stvari, dokumenata na koje se poziva, blizu istine, ako ne i sama istina. U njegovom narativu parodija je vrsta samoobrambenog mehanizma u igri razobličavanja »pukotina u stvarnosti«.

Milovan Đilas

Kako smo već ranije rekli, Andrić je fiksacija i fascinacija slikara Stojkovića, koji tvrdi kako je naš nobelovac imao nevjerojatnu sposobnost da »u potaji bude apsolutno sve, već ovisno o okolnostima; iste večeri kada se svojim pismom vine u nebeske visine, posere se i na vlastitu duhovnost«. Stojković rezignirano konstatira: »Eto, to je Andrić. Reši nerešiv problem, a nikako da se reši sebe, nikada ustvari i ne pokušava, uvek se zajebe u računu, naravno uvek u svoju korist.« U ritualnim šetnjama po Kalemegdanu, Stojković i Andrić pretresaju niz detalja iz piščeva života pri čemu se slikar spominje niza »opskurnih likova koji nisu bili sigurni sve do sredine 70-ih godina 20. veka jesu li 1941. bili streljani ili nisu, toliko se njihova neizvesnost protegla u budućnost«.

Masovni komunistički ubojica Milovan Đilas (koji je tijekom rata »glave skidao kao kruške«), čiji se glas ne zaboravlja, nakon rata postaje Titov oponent, teleportira se u novokomponiranog demokrata, što je samo evidentni dokaz, kako to kaže Stojković, »našeg kratkog nacionalnog pamćenja«. Andrić je također neponovljiv obrazac i spoj genija i banalnosti; nakon svega što (ni)je u životu bio ili želio biti, tražio je izbavljenje »pod uslovom da ne ponese nikakav krst«. Dakako, to je radio »u senci kukakstog krsta«, ali takva vrsta iskupljenja se ne priznaje, ali da je čak i to moguće, upravo je Andrić sam dokazao. Uvijek je, piše Basara, bio dovoljno oprezan i mudar da ne potpiše ugovor s đavolom, kao što recimo nije potpisao »Apel srpskom narodu« jer naprosto nije bio siguran hoće li Njemačka dobiti ili izgubiti rat. Katoličanstvo je odbacio kada je »procenio da mu se ne isplati biti pobožan«.

U takvim i sličnim disciplinama Andrić je naprosto briljirao; nakon što su ga deportirali iz Berlina u Beograd, za vrijeme okupacije Srbije diskretno je nudio svoje usluge i Anti Paveliću i Draži Mihajloviću, a poslije rata, uz asistenciju Đilasa, brisao je nezgodne detalje iz svoje biografije da bi kasnije odlučno (na)stupao kao vojnik KPJ. I kada je Andrić u pitanju, Basara zaključuje kako ljudi oskudne imaginacije nisu morali, jer nisu ni mogli izmisliti ništa što on već prije toga daleko od javnosti nije i učinio. Međutim, zločin je, iako se tako ne čini, smrtonosan ne samo za žrtvu, već i za zločinca. A da je tome tako, Stojković navodi i vlastiti primjer kada je 1986./7./8. s većinom Srba pao u »nacionalističku kontraendorfinsku euforiju« od koje tih godina nitko nije bio pošteđen; to je bio »opšti hormonalni poremećaj«. Stojković kaže: »Prezirao sam sve što nije srpsko«, ali samo teška upala pluća spriječila ga je da se ne pridruži koloni opasnih »klovnova u šajkačama«. A, kada je čitajući De Maistrea shvatio kako je »zločin uvijek razlog da se počini novi zločin«, izbavio se iz tog vrzinog kola.

Analiza kolektivne amnezije

Basarina »analiza« srpske, ali i šire nacionalne, kolektivne anatomije i amnezije, duhovito je i lucidno, fascinantno nepogrješivo štivo o mitovima s naših prostora, ali secirajući likove poput Ive Andrića ili Desanke Maksimović ne upada »u zamke deklarativnog, demagoškog humanizma«, i ta distanca je dodatna vrijednost ovog izvrsnog romana. Stojković umire ne ostvarivši želju da kistom na platno prenese i dosegne beskonačnost o čemu je cijelog života sanjao, te gorko zaključuje: kako si je sam kriv, jer je do rata u Jugoslaviji 90-ih godina prošlog stoljeća i došlo zahvaljujući nikada dovršenoj žučnoj raspravi s Mirom Glavurtićem u kafeu »Banija« koji su vodili sedamdesetih godina prošlog stoljeća, tako da mu je raspadom »zajedničkog« prostora ustvari »izmakla« toliko žuđena perspektiva. Ovim prizorom Basara ironično, humorno, ali i uz pristojnu dozu cinizma poručuje kako svatko ima pravo na svoje viđenje istine, pa ako ga imaju i Andrić i Glavurtić, Stojković i Kaloperović i toliki drugi, pita se: zašto i on, Basara, ne bi imao pravo na to.