Antisemitizam kao pojam najkraće bi se mogao definirati kao jedna od formi religijske i rasne nesnošljivosti prema Židovima, a manifestira se u različitim oblicima: od negacije načina na koji žive, preko diskriminacije i negacije svih njihovih prava, pa u konačnici do masovnih pogroma, odnosno genocida, to jest kolektivnog istrebljenja tzv. Izabranog naroda zbog navodno nepopravljivih grijeha otjelotvorenih u razapinjanju sina Božjeg, Isusa Krista, što samo upućuje na kasnije često naglašavanu i razrađivanu tezu kako se antisemitizam manifestira, ne toliko zarad spomenutog »grijeha«, već kako bi vladajući unutar jedne zajednice skrenuli pozornost javnosti/podanika od stvarnih društvenih problema. Odnosno, kako bi se homogenizirala dominantna, većinska, domicilna etnička/vjerska zajednica u borbi protiv stvarnog ili izmišljenog neprijatelja. Hannah Arendt u svom je djelu »Izvori totalitarizma« ovu pojavu precizno detektirala riječima: »Antižidovska osjećanja stječu političku važnost samo onda kada se mogu kombinirati s glavnim političkim problemima.«

Tragedija židovskog naroda

Intenzitet antisemitskih pogroma i progona kroz stoljeća permanentno je bio snažan, da bi u pojedinim povijesnim epohama poprimao drastične oblike (kolektivni pogromi Židova iz Španjolske i Portugala u 15. stoljeću); masovne fizičke likvidacije bjesnile su diljem Europe da bi kulminaciju doživjele u Poljskoj i carskoj Rusiji gdje su početkom 20. stoljeća bili i napisani »Protokoli sionskih mudraca«. Radi se o protužidovskom falsifikatu
(navodni zapisnici s tajne sjednice Židova i masona održane u Baselu 1897. za vrijeme prvog cionističkog kongresa) nastalom u radionicama OHRANA-e, ruske, carske tajne policije, na temeljima knjige Maurice Jolyja »Dijalog o paklu između Machiavellija i Montesquiea« (1862.), a taj se politički antisemitizam osobito proširio nakon Oktobarske revolucije (pod utjecajem bjelogardejaca) što je kasnije nacistička ideologija »ugradila« u svoj zločinački program.
Tako se rodio mit o judeo-komunizmu koji se naslonio na već prisutne stereotipe o Židovima i masonima koji vladaju svijetom, planiraju ga pokoriti i podrediti svojim bezobzirnim interesima. Naravno, antisemitizam je svoj klimaks doživio u vrijeme nacističke Njemačke koja je uz pomoć kvislinga na okupiranim područjima tijekom Drugog svjetskog rata počela s masovnim fizičkim likvidacijama Židova, planirajući istrijebiti svekoliku populaciju europskih Židova koja je tada brojila približno 11 milijuna ljudi. Holokaust je izvorno sakralni termin (preuzet iz Starog zavjeta) koji se danas rabi kako bi se naglasila veličina i posebnost tragedije židovskog naroda koju su proživjeli u vrijeme Drugog svjetskog rata kada su bili masovno deportirani u logore smrti i tamo sustavno i planski bili ubijani; govori se o 6 milijuna žrtava nacističkog pogroma.
Iako postoje razna tumačenja tko je i kada prvi uporabio pojam holokaust, u suvremenom smislu riječi, u pravilu se pripisuje liberalnom zastupniku britanskog Gornjeg doma Samuelu Eleihomu (1943.).

Holokaust i antijudaizam

Hitler je u svom zlokobnom manifestu »Mein Kampf« naznačio, a potom i razradio ideju kolektivnog istrebljenja Židova, da bi je po dolasku na vlast počeo i realizirati u praksi. A, što je podrazumijevao pod eufemizmom »konačno rješenje« (Endlösung), moglo se vidjeti kada su zaredali masovni pogromi Židova u Ukrajini (Babij Jar) i Rusiji, ali definitivni hodogram njihova uništenja Hitler je formulirao na sastanku i druženju nacističkih glavešina u Wannseeu (1942.) U početku se likvidaciji Židova pristupilo »klasičnim metodama«, tj. elitne nacističke postrojbe SS (Einsatzgruppen) masovno su strijeljale Židove, ali se ta metoda pokazala neefikasnom, jer se planirane masovne eksterminacije nisu mogle izvoditi brzo. Tek kada se pristupilo masovnim deportacijama u konclogore (samo u Auschwitzu je ubijeno više od milijun ljudi), kada se pristupilo »razrađenoj« industriji smrti, počeli su se u potpunosti ostvarivati demonski nacistički planovi.
U tome su nacistima pomagali kvislinški režimi u Francuskoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Srbiji, ali srećom bilo je i suprotnih primjera: Bugarska i Grčka, iako pod njemačkom okupacijom, uspijevale su eskivirati sudjelovanje u masovnom istrebljenju Židova; na različite načine su opstruirali nacističke okupatore. U suštini, antisemitizam kao izvorište holokausta (Židovi radije koriste pojam Šoa) novodobni je oblik antijudaizma; dakle, dok je u začecima imao primarno religijske konotacije kroz epohe se sadržajno dopunjavao, ali i opsegom i dosegom »obogaćivao« i proširivao, da bi na koncu u nacističkoj ideologiji poprimio nepojmljivo monstruozne oblike.
Kada se kaže da je antisemitizam specifičan vid antijudaizma, onda se mora naglasiti kako se pod terminom judaizam misli na svekoliki kulturni, socijalni i religijski sustav židovske civilizacije i obuhvaća ideju židovstva u totalitetu. Judaizam nije samo oblik religije, već i način života i obuhvaća cjelinu židovskih učenja sadržanih u Pisanim zakonima (Biblija), ali i u Mišni, Gemari, Talmudu, kao i ostalim drevnim, starozavjetnim i antičkim izvorima. U talmudskom razdoblju židovski su mudraci koncipirali i (pro)tumačili židovski svjetonazor (Haškafat olam), uključujući i pojmove kao što su pravednost, istina, mir, bratstvo među ljudima, veze s Bogom…
U 12. stoljeću židovski filozof Maimonides formulirao je Trinaest stavaka židovske vjere (otjelotvorenih u Jigdalu), da bi kasnije razvoj judaizma bio oblikovan i pod utjecajem srednjovjekovnih zakonika, karaitske hereze, a kasnije halahom (odnosi se prije svega na pravni dio Talmuda i nasljedne kodifikacije), klasičnom i lurijanskom Kabalom, hasidizmom, a nakon Drugog svjetskog rata filozofijskim refleksijama nastalim kao reakcije na holokaust, ali i formiranje države Izrael.

Kratka povijest antisemitizma

Opsežna knjiga (više od 600 stranica s pratećom bibliografijom i izvorima), redovitog profesora povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Ive Goldsteina »Antisemitizam u Hrvatskoj od srednjeg vijeka do danas« (Fraktura i Židovska vjerska zajednica »Bet Israel« u RH, Zagreb, 2022.), prva je i do sada jedina sustavna historiografska studija o fenomenu i fenomenologiji antisemitizma u nas, u Hrvatskoj. Dakako, to ne znači kako do sada nije bilo autora i tekstova koji su se ozbiljno bavili i ovim pitanjima, ali više marginalno, u sklopu židovske kulture i povijesti (Mirjana Gross, Melita Švob…); uostalom i sam dr. Goldstein objavio je tri kapitalne knjige (»Holokaust u Zagrebu«, »Židovi u Zagrebu 1918. – 1941.« i »Zagreb 1941. – 1945.«) o ovim temama, ali ograničenog prostornog i vremenskog opsega. A, sada, njegovom novom studijom hrvatska je historiografska znanost, ali i kultura u cjelini dobila iznimno vrijednu, svojevrsnu enciklopediju »antisemitskog zla«, koja će upravo zbog kritičkog i utemeljenog propitivanja tegobnog nacionalnog nasljeđa: ustaštvo, NDH, holokaust… bez ikakve sumnje u hrvatskoj javnosti, ionako podijeljenoj na ovim temama, podići veliku »prašinu«, odnosno izazvati brojne rasprave i polemike. Ujedno, ovo djelo bez dvojbe predstavlja krunu Goldsteinova znanstvenog i istraživačkog rada kojim je samo potvrdio stečenu reputaciju ozbiljnog povjesničara širokih uvida i enciklopedijskog znanja, te angažiranog intelektualca od formata i međunarodnog ugleda.
Autor je ovu knjigu posvetio »rodbini, žrtvama holokausta, koju nije stigao upoznati«, a već u uvodu pregledno je izložio kratku povijest antisemitizma, koji je u Hrvatsku, u najvećoj mjeri tijekom 19. vijeka »bio uvezen«, prije svega iz Mađarske, ali vremenom je i u nas poprimio specifične pojavne oblike. Pojam antisemitizam u Hrvatskoj je prvi puta zabilježen u Obzoru 1880. godine kada je prenesen sadržaj diskusije sa sjednice Ugarskog sabora o uličnim neredima za koje je zastupnik Gyözö Istoczy odgovornima smatrao Židove. Goldstein je ujedno, kroz različite elaboracije definicija antisemitizma izložio kako on osobno razumije taj zloguki pojam koji je kroz povijest uzrokovao brojne pogrome i progone, zločine nepojmljivih razmjera, nakon kojih su se Židovi raspršili diljem svijeta, pokušavajući, svatko na svoj način pronaći spas. Tako se formirala jedna od najvećih dijaspora u svijetu, neprestano izložena šikaniranju, najbesmislenijim zabranama, uskraćivanju elementarnih ljudskih i građanskih prava, getoiziranju i tako dalje, koja usprkos svemu nikada nije izgubila nadu i vjeru da će se ipak jednom vratiti u svoju (pra)domovinu.

Vječni fašizam

Iako fenomenologiju antisemitizma možemo pratiti već gotovo dvije tisuće godina, sam je pojam novijeg datuma, veže se za 19. stoljeće kada je Wilhelm Marr objavio svoje djelo »Pobjeda židovstva nad njemstvom« (1879.) u kojem je iznio »osnove« njemačkog antisemitizma, da bi H. Ahlwardt (1890.) Židove označio kao izvorište svekolikog zla i (arhi)neprijatelja arijevaca. Naime, nakon njemačkog ujedinjenja (1871.) Židovi, budući da nisu pripadali domicilnoj, germanskoj »krvnoj grupi« nisu bili prihvaćeni kao Staatsvolk i time je dugoročno bio otvoren put tragediji židovskog naroda koja je dolaskom nacista i Hitlera na vlast, nakon rasnih, tzv. Nürnberških zakona (1935.) i Kristalne noći (1938.), svoj stravični vrhunac doživjela u holokaustu tijekom Drugog svjetskog rata, kada je na najbrutalniji način pobijeno preko šest milijuna »djece Israela«.
Logor smrti Auschwitz simbolična je paradigma ovog zločina i nacifašističkog zla koje je povijesno, na sramotan način obilježilo cijelu našu »civilizaciju«. I stoga, posvema je u pravu Umberto Eco kada govori o »vječnom fašizmu«, opominjući kako ova zlokobna ideja nije poražena, već se iznova obnavlja u novim formama, ali istog sadržaja, a antisemitizam je nezaobilazno oružje ove zločinačke ideologije. Antisemitizam je postao simbolom nečega što nije sasvim jasno i dorečeno, što je teško definirati, ali taj je fenomen poprimio oblik epidemije, nenadano uzima maha, teško ga je kontrolirati i djeluje pogubno; toliko široko i duboko da je rezultirao genocidom kakvog povijest nije zapamtila. Holokaustom.
U prvom poglavlju svoje knjige Goldstein analizira fenomen antisemitizma u srednjem vijeku, potom »prelazi« na moderno doba i početke židovske emancipacije, ali i nove pojavne oblike antisemitizma koji je svoj eho i odraz neminovno imao i u Hrvatskoj, a posebice se bavio pozicijom Židova u očima Katoličke crkve, propitujući pritom prilično problematičan odnos jednog od najvećih i najznačajnijih ličnosti svekolike hrvatske povijesti, biskupa Josipa Jurja Strossmayera, prema židovstvu i Židovima. Strossmayer, kao promotor liberalnih ideja, smatrao je da Židovima treba dati sva prava i omogućiti im da se bave svim poslovima (a ne samo određenim), ali ipak je smatrao kako ih treba držati na određenoj distanci, primjerice ne bi bilo dobro da budu učitelji, jer bi mogli dekristijanizirati mladež.
Jednako tako pregledno je izložio kako su se prema židovskom pitanju odnosili Ante Starčević i Stjepan Radić, politički prvaci hrvatskog naroda druge polovice 19. i početkom 20. stoljeće, dok je na primjeru »pokrštenog Židova« Josipa Franka, pravaškog vođe, tobožnjeg Starčevićevog nasljednika koji je okupljajući sitnu buržoaziju i dio svećenstva zapravo provodio politiku Khuena Hedervaryja, portretirao usud židovske asimilacije i društvene integracije pune zazornog (ne)prihvaćanja. Tijekom 19. stoljeća u Hrvatskoj se šire i razvijaju oblici ekonomskog i društvenog antisemitizma nalik onima u Mađarskoj, ali budući da je židovska zajednica u ovim našim krajevima bila malena, integracija Židova u hrvatsko društvo bila je relativno brza, pritisak na nju nije bio toliko jak kao primjerice u Poljskoj ili carskoj Rusiji da bi se morali (o)braniti (samo)getoizacijom. Židovi su bili tolerirani, ali nikada ne u potpunosti i prihvaćeni.

Doba ustaškog režima

Najopširnije poglavlje u knjizi posvećeno je Kraljevini Jugoslaviji što je i logično i razumljivo, jer se upravo tada rađaju radikalni oblici nacionalizama, kasnije transformirani u ustaštvo; rimokatolička (uostalom kao i pravoslavna) Crkva, te Islamska zajednica raspiruju histeriju prema Židovima kao strancima koji svojom ekonomskom i financijskom sebičnošću iskorištavaju zemlju u kojoj žive i navodno uništavaju zdravo tkivo domicilne nacionalne zajednice. Kako ističe autor, za to je razdoblje našao najviše materijala, ali važnije je što je tu uočio cijeli spektar različitih antisemitskih pozicija, od radikalnog hrvatskog nacionalizma, preko ekonomskog i socijalnog, iniciranog prije svega iz redova Crkve, do integralno jugoslavenskog antisemitizma i sve je to, zaključuje Goldstein, vodilo histeriji koja se logikom tegobnih ratnih vremena pretvorila u genocid nad židovskim narodom.
Doba NDH i ustaškog režima dr. Goldstein je već i u ranijim radovima opširno obradio, sada je to samo prilagodio cjelini djela, ali njegove teze, posebice o ulozi nadbiskupa/kardinala Stepinca u tom razdoblju čvrsto su i činjenično uobličene, što će, u to nema sumnje, iznova uzbuditi klerikalno-nacionalističke »duhove«. Važno je naglasiti kako je autor nizom dokumenata, izjava i citata jasno ilustrirao kako su Stepinac i Crkva u Hrvata, bez obzira na određene rezerve prema Paveliću i ustaštvu, podržavali NDH u cijelosti, čak i onda kada je bilo jasno da je režim ogrezao u stravičnim zločinima (Jasenovac), odnosno da mu je uzor monstruozni nacifašistički model vlasti (rasni zakoni, sustavno istrebljenje Židova, Srba i Roma…). Čak i onda kada je bilo očito da je rat izgubljen, sve do samog kraha NDH, Stepinac je ustrajno ostajao na svojim radikalno antikomunističkim pozicijama, uvjeren kako je po vjeru i nacionalno biće hrvatskog naroda komunizam veće zlo od svakog, pa i najgoreg ustaštva. Kako piše dr. Goldstein: »Nadbiskup Stepinac je u više navrata pokazao da ne razumije u čemu bi mogla biti njegova odgovornost i odgovornost Crkve zbog bliskosti sa zločinačkom i izdajničkom vlašću NDH. Nadalje, nije osjetio ni najmanju odgovornost zbog snažnog antisemitizma koji je emanirao iz različitih crkvenih tiskovina i postupaka prije i za vrijeme rata. On se naime, u propovjedi u listopadu 1943. zapitao: »Je li Katolička crkva huškala na rat koji je donio tako strašne posljedice ili netko drugi? To je trebalo biti retoričko pitanje. Imao je nadbiskup pravo. Crkva nije huškala na rat, ali je činila stvari prije i za vrijeme njega koje su tragediju učinile većom.«

Povijesni revizionizam

Posebno je interesantno posljednje poglavlje gdje je pisao o fenomenu antisemitizma u samostalnoj RH, nastaloj nakon sloma komunističkog sustava i raspada SFRJ. Upozorio je na određene antisemitske ispade prvog hrvatskog predsjednika, posebice u Tuđmanovim knjigama »Bespuća povijesne zbiljnosti« i »Usudbene povjestice«, gdje je pisao da nisu samo ustaše činili zločine u Jasenovcu, već su im u tome pomagali zatočeni Židovi (kapoi), umanjivao je broj žrtava jasenovačkog logora smrti…Goldstein je jasno i utemeljeno osudio sveprisutnu ustašonostalgiju u RH kao vid povijesnog revizionizma i negaciju »kulture antifašizma«, pretvaranje ustaša i ostalih kvislinga u hrvatsku, oslobodilačku, a partizane u neprijateljsku, okupatorsku vojsku pod kojom su Hrvati navodno izgubili slobodu; umanjivanje i opravdavanje ustaških zločina, sve do negacije holokausta.
Kada govorimo o negiranju zločinačkog karaktera ustaštva i NDH-a kao oblika antisemitizma, sve te fenomene danas je moguće prepoznati na nizu primjera tzv. povijesnog revizionizma. Saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (tzv. Vukojevićeva komisija) brutalno je negirala i zataškavala zločine holokausta, antisemitizam je i uzvikivanje i pisanje ustaškog pozdrava »Za dom spremni«, kao i sudska rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca poput Filipa Lukasa. On je bio ključna osoba ustaškog pokreta u promicanju ideologije »krvi i tla« i takve rehabilitacije nisu bile doprinos uspostavi pravde već su pridonijele bujanju povijesnog revizionizma, ustašluka, a samim time neizbježno i antisemitizma. Time i tako su se problemi samo zamaglili i suštinski su osramotili hrvatsko pravosuđe, ali i hrvatsko društvo u cjelini.
Francuski filozof Alain Finkielkraut u nizu je članaka tijekom 1991. i kasnije zagovarao hrvatske interese, tako da ga je hadezeova nomenklatura promovirala u velikog prijatelja Hrvatske. Međutim, kada je Tuđmanu spočitnuo ideje o preuređenju Jasenovca, koketiranje s ustaškom emigracijom i na koncu zaključio kako sve rasprave o Jasenovcu, u kojima se negira pogrom Židova, Srba i Roma, zapravo idu na ruku hrvatskim neprijateljima, te zaključio da je ustaški režim bio zločinački, a uz to i kritizirao Tuđmanovu politiku u Bosni i Hercegovini, preko noći je »potrošio sve kredite« kod vladajućih u Hrvatskoj.

U ovoj su knjizi predočene stotine i stotine takvih i sličnih primjera i podataka koji pokazuju kako je antisemitizam u proteklih gotovo dva stoljeća bio i ostao trajnom bolesti hrvatskog društva. U tom kontekstu možemo reći: uvid u povijest hrvatskog antisemitizma ujedno je i uvid u hrvatsko društvo nekad i danas. Bez ikakve sumnje, Goldsteinova će knjiga (p)ostati nezaobilazno djelo svim budućim istraživačima »hrvatskog antisemitizma«, ali i svima onima kojima je do istinitog, objektivnog i kritičkog poimanja, propitivanja kontroverznih i(li) otvorenih pitanja novodobne, kao i suvremene hrvatske povijesti.