Prvo vas lupi naslov »Tu nema ničega!«. Možda još ne znate o čemu je riječ pa možete kontemplirati na tu temu iz naslova, pogotovo zato što vam oblikovanje knjige, a o knjizi je riječ, sugerira da je u pitanju neki konceptualni dizajnerski projekt, još jedno dizajnersko prenemaganje kojem treba gomila slabo prohodnog, jalovog popratnog teksta da ga protumači. Nedefinirana, sivkastosmeđa, svijetla boja matirane naslovnice, srebrna velika sjajna slova, no ne osobito distinktivna u odnosu na pozadinu. I taj uskličnik. »Tu nema ničega!« kličete zajedno s naslovnicom, ali onda vam se pogled malo popne, u gornji desni kut, gdje sitnim slovima pišu dva imena koja će početi mijenjati vašu percepciju: Dubravka Ugrešić, Davor Konjikušić.

Sad ste već zaintrigirani. Kako »ničega«? Listanje otkriva novi sloj dizajna. Stranice su parno nerazrezane, a ono što je na njima otisnuto, nalazi se samo na »omotaču«, dok je unutra prazno i formira tuljac kada stisnete nerazrezani rub. »Tu nema ničega!« po drugi put kličete zajedno s naslovom, ali onda, naravno, idete dalje, pa ubrzo shvatite da se u toj čudnoj, predizajniranoj knjizi ipak nešto nalazi, i to u prvome dijelu integralni tekst, a u drugome fotografije. I dok tekstu, dakako Dubravke Ugrešić, ta praznina paše i doznačuje njegov sadržaj, fotografijama, dakako Davora Konjikušića, ne donosi ništa dobra. Da sam Konjikušić, ljutio bih se na dizajnera Damira Gamulina i sve one koji su pristali na tu rabotu.

Opomena

No to obilje praznine, kao forma koja govori o sadržaju i nosi svoj metaforički potencijal, manje sugerira, a puno više opominje. Naravno, ovo je naknadna pamet, označena konzultiranom knjigom, koja u eseju Dubravke Ugrešić i fotografijama Davora Konjikušića nominalno govori o toplicama diljem (post)jugoslavenskog prostora, no zapravo secira našu (post)tranzicijsku stvarnost, u kojoj su te toplice, pune duhova prošlosti i nesigurnih budućnosti, limbični krugovi-rezultante neuspjelih socio-ekonomskih eksperimenata. I ujedno tek počeci za brutalno raščlanjivanje aporija naše suvremenosti, od izbjeglica/migranata, fašizama naših svakidašnjih, indolencije i zaborava, gdje je povijest samo krajnje reducirana crvena krpa kojom se maše neprijatelju pred nosom, do ratnih zločina. Koje opet nema više tko pamtiti.

Opominjuća praznina vuče prema propasti, to je sada već jasno. Kakve propasti? Pa ljudske, naravno, jer ima li ikakve druge propasti osim ljudske, kad je čovjek jedini tu da propast uopće registrira, nad njom žaluje ili ju koristi kao simbolički materijal opomene. Parafraza je ovo jednog od pitanja koje postavlja Ugrešić u svom eseju, koji jednom kada se uzme čitati ne može ostati nedočitan. Ili bismo tako mi koji konstantno hodamo svijetom opominjućeg propadanja voljeli vjerovati. Nas, naime, ne zanimaju prekrajanja povijesti, mi se ne bavimo odstranjivanjem nepodobnih – krvnih zrnaca, država, spomenika… – ili crtanjem budućnosti očišćenih od nepotrebnih balasta uvažavanja Drugog, pa nam je ovaj esej možda kao topla i poznata kupka, plutanje u nekoj plodnoj vodi u prostoru koji glumi majčinu utrobu i za koji ne znamo je li raj ili pakao. Pretjerujem, ali to je samo zato što opet parafraziram esej u kojem pripovjedačica u jednom trenu ne zna je li u paklu ili raju dok promatra bazen u nekim toplicama iz kojeg se puši temperirana voda.

Kičma u limbu

Dakle toplice, odnosno putopisanje o toplicama ovdje su samo okidač za postjugoslavensko signiranje stanja. Ne zbivanja, iako je zbivanja u tom našem prostoru napretek, nego stanja, s obzirom na to da tu, kako lijepo kaže naslov, ničeg nema. Bakićev spomenik na Petrovoj gori, ona antena na njemu za koju se ne zna čija je, svi minirani Bakićevi spomenici, svi oni silni propali »betonski spavači« iz doku-serije o ostacima povijesti propadanja socijalizma, povijesti ispričanoj ruševnim primjercima moderne arhitekture, sva ta mjesta za koja pretpostavljamo da nisu u paklu, ali znamo da nisu ni u raju (eventualno su u limbu)… sve to sabire se u Turističku zajednicu općine Topusko, gdje službenik na pitanje: »Imate li kakve informacije o Topuskom?« kaže: »Ništa nemamo«, a onda na pitanje: »Gdje je partizanska bolnica na Petrovoj gori?« odgovara: »Nema je više. (…) Tamo vam više nema ničega«.

Ali kakvi su to pak paradoksi na djelu; u obilju smrti – ideja, ljudi ili sistema, svejedno – koje zadah lebdi nad svim tim toplicama, spomenicima, hotelsko-turističkim kompleksima koje oslikavaju Ugrešić i Konjikušić, ne znamo više je li ta ljudska žilavost, to ljudsko opstajanje, je li to dirljivo ili zastrašujuće. Jer za mnoge tamo nema ničega, tamo nikada ničega nije ni bilo, ništa se nigdje nije dogodilo; Višegrad nema više grada koji pamti strašne zločine nad muslimanima, a pogotovo ona višestruka silovanja muslimanki, već su tamo pansioni »Bambola« ili »Memory«. Memorija čega? Treba od Golog otoka, i od svih golih otoka, napraviti turističku atrakciju, to je.

I u sav taj limb u kojem je humanost uvijek na kušnji s predvidljivim ishodom, jedna spisateljica ide liječiti svoju bolnu kičmu, doslovno. Kičmu stradalu hazardima spisateljskog, je li, sjedilačkog posla. Ali kako umaknuti toj silnoj metaforici i ne zapitati se o kojoj je tu kičmi riječ: kojoj je to kičmi potreban oporavak? I koje su kondicije svijeta u kojem ta kičma traži oporavak? Nema odgovora na to pitanje, ali preporučiti valja ovaj esej na čitanje, uz napomenu i o knjizi o kojoj je riječ, koja dvoručno, ili rukom i objektivom, priča svoju priču.

Novi svijet rada

A priča s knjigom, doznajemo novinarski kod voditelja zagrebačkog Multimedijalnog instituta (MaMa) Petra Milata, izdavača ove publikacije, odnosno priča o suradnji MaMe, Dubravke Ugrešić i Rijeke 2020, u sklopu čijeg je »Dopolavora« ona i objavljena, počinje davno i ima pretpovijest.

– Povremena suradnja Ugrešić i MaMe počinje još 2009. kada je u sklopu konferencije vrlo znakovita naslova – »Exit Europe« – Dubravka u Zagrebu na engleskome održala predavanje o književnosti u doba globalizacije. Naglašavam taj moment, kako nas je izgleda spojio zajednički interes za pitanje odnosa kulturne proizvodnje, geografije i novih tehnologija, pa smo 2015. zajedno s Booksom objavili Dubravkin esej »Karaoke kultura«.

Kad nam je Dubravka poslala rukopis svog eseja o toplicama, mjesta koje više nije simbol aristokratske dokolice, već metafora paklene praznine naše tranzicijske svakodnevice koja ima sve doli terapeutski učinak, bilo nam je jasno da se radi o tekstu koji se odlično uklapa u niz pitanja o vrlom novom svijetu rada koja je u sklopu riječkog EPK-a pokrenulo Drugo more unutar programskog pravca »Dopolavoro«.
Slijedeći našu vlastitu praksu da uparujemo umjetnike u radu na pojedinačnim knjigama, kao što smo napravili s Davidom Albaharijem ili Laszlom Krasznahorkaijem, učinilo nam se da bi Davor Konjikušić, umjetnik čije su tematske opsesije pitanje doma, migracija i partizanske fotografije, mogao napraviti nešto što je daleko više i drukčije od puke ilustracije Dubravkinih teza. U što, »last but not least«, uključujemo i osobit dizajn Damira Gamulina Gambe koji brojnim praznim mjestima u knjizi kao da komentira i nadopunje Dubravkinu i Davoru intenciju – kaže Milat.

Mitski »legacy«

No zanimljivo je to da knjiga u Rijeci nije nešto osobito vidljiva, odnosno kao da je ostala u sjeni jednog drugog projekta Dubravke Ugrešić, izložbe »Crvena škola«, čije otvaranje očekujemo krajem veljače ove godine. Ima Milat i na to odgovor.

– Pandemija je i u ovom slučaju otežala i odgodila stvari, pa ćemo na neko »klasično« druženje uživo s Dubravkom Ugrešić u Rijeci ili na neku ozbiljniju promociju morati pričekati kraj pandemije. Knjige ionako žive u nekoj svojoj dinamici, i nismo baš nešto skloni voluntarističkom akcionizmu pa da se stvari moraju desiti pošto-poto. Bit će vremena za to. No sviđa nam se zamisao da će jedan tako fizički lijepi objekt kao što je »Tu nema ničega!« i tim svojim nehotičnim rastegnutim djelovanjem postati prava ostavština, mitski »legacy«, riječkog EPK-a, jednako kao kompleks u Benčiću ili Galeb – smatra Milat.

Nije, doduše, vidljiva baš ni biblioteka Skhole, u sklopu koje je knjiga objavljena, pa dajemo priliku Milatu da je predstavi.
– Kad smo zajednički s Drugim morem i Davorom Miškovićem pokretali biblioteku Skhole, računali smo da to bude jedan hibridni niz teorijskih i književnih djela kojim ćemo otvoriti nove perspektive na temu rada — s naglaskom na (ženske) autorice i s određenim brojem naslova objavljenih na engleskome. Sad kad se EPK 2020. već nalazi u nekoj vrsti sudačke nadoknade i kad se projekt ipak može rezimirati, zadovoljni smo da je, primjerice, izlazak »Povratka u Reims« Didiera Eribona obilježio brojne intelektualne i društvene debate u Hrvatskoj u posljednje dvije godine. Da će veliki odjek imati »Tu nema ničega!«, ali i Dubravkina izložba »Crvena škola« s pripadajućim katalogom. Da smo zajedno sa Sergejem Pristašem i njegovim »Exploded Gaze« gostovali od Stanforda do Kopenhagena. Da smo objavili prvijenac Sane Perić »Monada« i da ćemo u ožujku objaviti knjigu već sada centralnog imena nove američke književnosti Anne Boyer.

Nažalost, skoro sve ono što smo pak bili planirali kao dešavanje u Rijeci tijekom 2020. — simpozij, književna čitanja i kraće rezidencije, predavanja — otpalo je iz poznatih razloga – zaključuje Milat.
»Tu nema ničega!« kličemo posljednji put, ali sada, nasreću, napola ironično. Jer ako nečeg i nema, ipak ima knjige, ima izložbe, a ima i nas. Još uvijek.