ZAGREB – Slovenski satiričar Jure Karas napisao je niz gorkih i duhovitih kabaretskih, mogli bismo reći i tviterovski sarkastičnih crtica na temu licemjerja suvremenog života. Primjerice, zašto je osoba koja slučajno ostane bez interneta spremna ubiti za novu dozu wi-fi »umrežbe«? Je li naša omiljena internetska razbibriga zamijenila i progutala trodimenzionalne međuljudske odnose, za koje više nemamo ni strpljenja ni vremena?

Ima li istine u tome da generacija današnjih dvadesetogodišnjaka ili mora bolno iščupati svoje socijalne i obiteljske korijene i uputiti se na rad u inozemstvo, ili mora odveć skromno, gotovo prosjački živjeti na račun svojih starih, no još uvijek zaposlenih roditelja? Što točno znači natjecati se socijalno u lažima (primjerice, lažima o savršeno provedenom odmoru ili o svom iznimno darovitom djetetu) kad su u pitanju »susreti parova«? Je li praznina koja ljude prati po šoping-centrima zbilja dovoljna zamjena za manjak kulture i zatiranje umjetnosti logikom trgovanja po svaku cijenu? Osvrnemo li se po domaćim pozornicama, to je iznimno visoka gustoća relevantnih pitanja.

Prosjačka opera, verzija 2022

Redatelj Matko Raguž i glumačka ekipa u sastavu Nike Ivančić, Domagoja Ivankovića, Nikole Nedića, Roka Juričića i Fabijana Komljenovića pristupa predlošku ne samo kao socijalnoj satiri, nego i pitanju što danas znači biti glumac. Je li »Putinček« (umanjenica imena aktualnog ruskog predsjednika) koji na videosnimci u predstavi pjeva jazz standard »Blueberry Hill« glavni i jedini glumac globalne ratne današnjice? Ili je kazalište ipak živo upravo kao brehtijanska sirotinja i margina, s glumcima kao prosjacima i vagabundima iz suvremene »Opere za tri groša«, čiji sitni prestupnici nastoje nekako izvući živu glavu iz propalih zakona, banaka, država, ekoloških sustava? Glumačka ekipa živahno se i spretno igra predloškom: svi izvode sve rodne, klasne, dobne i socijalne uloge, zafrkavajući se s time što je glumcu dozvoljeno, a što ne. Je li humor oblik nasilja? Ili je nasilje samo po sebi nužno i ridikulozno, jer je lišeno svakog smisla?

Matko Raguž kao redatelj zastupa stav da glumac svakom caru može reći da je gol, ali onda i munjevito zbrisati od kazne koja eventualno slijedi. Drskost je važno i preživjeti. Naboju predstave pridonose i brojni brehtijanski songovi (obrade poznatih glazbenih hitova s novim satiričkim tekstom), pri čemu je najjača numera sačuvana za sam kraj, nakon završnog aplauza, kao svojevrsni epilog. Pjesma »Bella ciao« talijanskog radništva postaje tužaljka svih onih koji se u 21. stoljeću moraju rastati sa svojim domovinama, bilo da su u pitanju sirijski ili ukrajinski ratni emigranti, ili hrvatski ekonomski emigranti. Odsvirana samo na pogon zraka ili na »disanje« (rastvaranje i zatvaranje) malene cirkuske harmonike, pjesma hvata redukciju ljudskog bića samo na goli dah koji kreće na put preživljavanja, ostavljajući za sobom i imovinu i sve svoje emocionalne oslonce. S tom numerom predstava dobiva i tragičku dimenziju, kao skriveno lice prethodne groteske. I baš je ta pogođena pučka tragika prevratnička: ono malo slobode što imamo, ovdje je potrošena na prkosno pjevanje. Isto kao i u Krležinim »Baladama«.

Glumačka visprenost

Među glumcima je Domagoj Ivanković zadužen da uvijek izgovori najbrutalniju istinu kao finale mnogih fotošopiranih laži. Nikola Nedić je ismijavatelj bogatih i bezdušnih. Rok Juričić hvata frekvencije različitih, previše podmazanih oportunizama, dok Fabijan Komljenović igra i gorkog konferansjea i svojevrsnu »majčinsku figuru« unutar malog ansambla. Krotiteljicu muškog ega, kao i različite oblike »srdačne« socijalne okrutnosti, na sceni izvodi sjajna glumica Nika Ivančić, kao dokaz da stendaperska nesmiljenost podjednako pripada i ženskim i muškim izazivačima društvenog poretka. Već dugo čekamo exitovsku ili brethtijansku glumicu koja bi se usudila pristupiti glumi kao prokazivanju, a ne samo pokazivanju: nadajmo se da će Nika Ivančić u tome ustrajati. Raguž je redateljski svakako okupio sposobne i školovane mlade glumce iz različitih sveučilišnih (osječkih, zagrebačkih i riječkih) krugova, time još jednom – dosljedno svojoj tridesetogodišnjoj praksi – podržao i projekt glumca kao Dvorske Lude, a ne glumca kao sapuničara, televizijskog zabavljača, selebritija, manekena, poduzetnika u kulturi.

Kabaretski prioriteti

Nema sumnje da će »Realisti« igrati i trajati na domaćim pozornicama, nadajmo se sa stalno novim brehtijanskim adaptacijama i nadopisivanjima, ovisno o tome kako će pojedine teme dobivati ili gubiti javni značaj. Jer riječ je o vrsti cabareta ili satiričnog teatra koja mora čuvati i stalno iznova uspostavljati svoju aktualnost, što može dovesti i do toga da publika pogleda predstavu i po nekoliko puta, ali i do toga da publika izgubi interes ako glumci otupe oštricu i zaključe da »nije bitno« održavati izvedbu aktualno kritičnom. Nisu sve numere u predstavi jednako razrađene. Najslabije su one »univerzalne« (mržnja među susjedima, žena koja vara muža s poštarom), a najživlje one koje zbilja odgovaraju suvremenom trenutku (početno komentiranje kvalifikacija javnih osoba; razvrstavanje smeća). Čudno je da nema ni spomena o potresu i da se epidemijom bavi samo jedno pitanje bez odgovora (»Jeste li cijepljeni?«).

Već samo preskakanje ovih tema govori i nešto o tome da Ragužu – ne samo za »Realiste« – treba dramaturg specijaliziran za satiru koji bi se sjetio kontaktirati slovenskog autora oko nadopisivanja predloška ili mu treba dramaturginja koja bi osobno preuzela satiričnu oštricu nadopisivanja numera iz tjedna u tjedan. Sam naziv predstave je ironičan, jer se iza pozivanja na tobožnji realizam prosudbe, često kriju različiti oblici netrpeljivosti. Zbog toga se izvedba uspješno obraća ne samo jednoj vrsti (komediografske) publike, nego svima koji za sebe vjeruju da su ipak najbliže »realnoj procjeni« situacija, a pritom »samo malo« mrze lijevo i desno, šire paniku ili idu tako daleko da vjeruju da im za uspjeh u društvu ne treba ni trud ni kvalifikacija. Zanimljivo je da i sam (slovenski) predložak predstave i lokalna glumačka izvedba inzistiraju na tome da se velika društvena proizvodnja laži mora konkretno imenovati i onda demantirati. Odatle počinje demokracija. Riječima pjesnika Nikice Petraka: »Ima toliko riječi koje ne smijem napisati/ da ih sve moram nanovo napisati«. Te zabranjene misli i riječi su svakako motor ove predstave, koja bi se mogla razviti i nadovezati u glumačke stand-up izvedbe ili u suvremeni cabaret, ali koja ne bi smjela ostati tematski zapečaćena na način Exitovih hitova kao što su »Shakespeare na EXIT« ili »Kauboji«.

Prema glumačkim autorima

Publika je predstavu prihvatila s premijernim entuzijazmom, koji dosta govori koliko je Zagrebu potreban gorak lijek cabareta. Vidjet ćemo hoće li ga EXIT znati održati na životu ili ćemo za koji mjesec imati muzejski skockane skečeve »Realista«, namijenjene igranju u manjim mjestima, ali ne i predstavu koja se stalno mijenja i time plijeni pozornost zahtjevne gradske publike. Velik dio odgovornosti za daljnji život predstave je i na samim glumcima, mahom kvalitetnim komičarima. EXIT bi morao barem jednu generaciju glumaca ispratiti do scenskog autorstva, za što ova predstava svakako ima ozbiljan potencijal.