U novoj drami Tene Štivičić, napisanoj na tragu kvalitetnog sitcoma o procesu umjetne oplodnje, suvremeni mladi par u izvedbi Igora Kovača (Danijel) i Olge Pakalović (Eva) otkriva da ne znaju kako jedno drugome biti podrška (ali trude se), ne mogu se opustiti (ali znaju da bi trebali), nije im zabavno voditi ljubav s liječničkim uputama na uzglavlju (ali prisiljeni su ako žele dijete), a nemaju si baš ni mnogo toga za ispričati na dnevnoj bazi.

Rotirajuća pozornica (scenografija: NUMEN), u čijem je središtu šumarak umjetne crnogorice, djeluje prilično nepovezano s dvosjedom u prednjem desnom uglu scene, na kojem se odvija ostatak dramskih događaja. Sve skupa i jest mišljeno da pokaže puni krug ljudskih fragmenata: susjeda, doktora, ostarjelih roditelja.

Ništa tu nije začudno ni inovativno i nema replike koja bi zadirala dublje od feminizma prepisanog sa stranica takozvanih ženskih časopisa (»Ja sam njegovana žena koja želi i karijeru i djecu«), ali malo-pomalo se ispod ovog općenitog premaza pomaljaju Evine specifične okrutnosti i nesigurnosti, kao što i lik Danijela dobiva lice umornog čovjeka od kojeg se stalno previše očekuje (čas mora biti stameni spasitelj, čas ranjivi i empatični emocionalni partner svoje supruge). Na kraju par ostaje zajedno i to vjerojatno s bebom u perspektivi, dakle reprodukcija donosi i medicinski happy end.

Olga Pakalović i Lana Barić u prizoru predstave

I stara i nova očekivanja

Dio predstave u kojemu Evina prijateljica Bela, u izvedbi karizmatično samosvojne Lane Barić, nadahnuto objašnjava zašto je teško biti neparan, dok joj »parna« Eva Olge Pakalović jednako pasionirano objašnjava zašto je teško biti u vezi, kao da čine osovinu čitavog uprizorenja. Jer žene danas zbilja i žele i ne žele imati djecu.

Čitav pothvat podizanja mališana čini im se s jedne strane previše naporan (rad u domaćinstvu i dalje spada u neplaćeni, koliko i neizbježni dio svakodnevice), a s druge strane zov majčinstva i dalje je izazovan, kao vrsta znanja koja sigurno donosi obilje unutarnjih promjena i sazrijevanja, da i ne spominjemo emocionalne veze s djetetom. Jednako tako, mlade se žene čas izjašnjavaju kao Pepeljuge koje se vesele svojim prinčevima, a malo im je zlo od same pomisli da prinčevi nikad ne pospremaju za sobom.

Naslov drame »64« odnosi se na broj hormonalnih injekcija koje si Eva mora dati tijekom tretmana za povećavanje plodnosti. Taj medicinski limbo između tradicionalnih i netradicionalnih uloga, između prirodno i umjetno začete djece, između parova koji žude za intimnošću, ali seks shvaćaju kao gimnastičku vježbu, sve to čini stalnu klackalicu ovog komada.

Ni dramatičarka ni redateljica ne žele razriješiti spor starih i novih očekivanja koja se nameću ženama. Eva ulazi u dramu zdvojna – i na kraju takvom i ostaje. Nastavlja slušati upute o tome da za plodnost mora jesti samo zdravu hranu, ali i posjedovati određenu količinu masnih stanica (koje neće skupiti jedući zdravo). Nastavlja i opsesivno kontrolirati svaki aspekt svoje tjelesnosti, iako joj je jasno da bi se trebala barem malo opustiti. Glumica Pakalović poklanja Evi grčevitost, odlučnost, žestinu, pomalo dječačku neposrednost i spontanost, dok Igor Kovač gradi lik Danijela kroz strpljivost, osjetljivost, blagu duhovitost, empatičnost. Oboje glumaca moglo je pažljivije istražiti usamljenost svojih likova.

Tu je i Alma Prica u roli Evine opuštene, bolesne i nimalo konzervativne mame, socijalno mnogo sklonije rizicima od vlastite kćeri, te Dragan Despot kao Danijelov otac – pomalo zagrižljiv dijabetičar i tehnofil, ali i toplo privržena osoba.

Bezličnost mladog para

Luka Dragić neutralno igra Evinu moguću avanturu, susjeda Aleksa, dok Livio Badurina utjelovljuje Doktora čiji je jezik tako spretno retorički prazan, podmazan medicinskim frazama i neosoban da se čovjek zaista osjeća kao u liječničkoj ordinaciji. Glumačka ekipa igra ono što je zadano tekstom.

A zadan je krug oko četrdesetogodišnjeg para neke neodređeno bogate zemlje u kojem je žena nešto asertivnija (ponekad i agresivnija) od muškarca, ali daleko smo od karakterizacije koja bi nas po ičemu intrigirala. Upravo zato, brojna se pitanja mogu postaviti (bezličnoj) dramaturgiji Mirne Rustemović i (redateljski konvencionalnoj) inscenaciji Arije Rizivić, koje su tekst postavile kao da rade za televizijski format: pričica iz života hipsterskog para, red humora, red svađanja, devedeset minuta u kojima nacionalno kazalište sporo vrti svoju staru rund-binu, ali ne otkriva ništa dublje od toga da se ljudi malo boje jedni drugih, a još više roditeljskih uloga.

Ne sumnjam da se to od redateljice i dramaturginje i očekivalo, ali time predstava ne ostavlja manje mlaki, akoprem i dopadljivi dojam. Na tragu »Tri zime« kao HNK-ove komercijalne uspješnice, koja je također kapitalizirala odličnu temu i bitno površniju, sentimentalnu naraciju Tene Štivičić, »64« je još jedna predstava lakih i pomalo poučnih nota, vrijednog fokusa na težinu procesa umjetne oplodnje, ali ne i umjetničkog fokusa koji bi zadirao dublje od općih mjesta.