U MMSU je večeras u sklopu Vrisak festivala gostovao Stevo Grabovac, dobitnik NIN-ove nagrade za najbolji roman 2024. Prije dolaska samog Grabovca na pozornicu, publici se predstavila Sanela Babić, direktorica regionalnog festivala književnosti Imperativ koji se održava u Banja Luci, a za koji je programski direktor Vriska, Drago Glamuzina uvodno rekao da je u vrlo kratkom vremenu okupio sjajne pisce i napravio puno toga za književnu scenu.

Kako je najavila književnica Ena Katarina Haler u ulozi moderatorice, Babić je također i dobrim dijelom zaslužna za to što je roman Steve Grabovca „Poslije zabave“ došao do većeg broja čitatelja. Babić se prisjetila početaka Imperativ festivala nastalog da bi se književna scena, koja je u Bosni i Hercegovini do tada bila zatvorena za uske krugove privilegiranih pojedinaca, otvorila za novu generaciju pisaca.

– Autori iz Banja Luke koji su bili gotovo nepoznati u regiji konačno su dobili svoje mjesto na kojemu će prezentirati svoj rad i na kojemu će se čuti za njih. Već sada imamo novu generaciju autora koja je stasala prije desetak godina i koji su napravili vrlo ozbiljne rezultate na književnoj sceni regije. Jedan od njih je, naravno, Stevo Grabovac – kazala je Babić.

Dobar je uvid u roman „Poslije zabave“ svega jednom rečenicom pružila Haler rekavši kako bi joj knjiga, da joj netko samo opiše radnju (obitelj, rat, tragedija) zvučala kao nešto najstereotipnije napisano na ovim prostorima, no da nema ničega stereotipnog u načinu na koji je ova knjiga napisana.

– Ne bježim od činjenice da je ovo zapravo vrlo ličan roman, ali interesantno je da mi je bio potreban vremenski odmak, tako da se moj identitet vjerojatno jeste promijenio i emocije proživjele čitav niz turbulencija, ali tek prije nego što sam počeo pisati ovaj roman. Kada sam bio načisto da samim sobom oko toga što ću uraditi sam mogao napisati ovu knjigu, i to jeste potraga za identitetom koja počne tako što se uzdrmaju svi temelji vjere i kada čovjek pokuša ponovno sebe sastaviti i uklopiti se u ovaj svijet – kazao je Grabovac.

O tome kako je okolina reagirala na pisanje romana, Grabovac kaže da su mu govorili: „joj, samo ne opet o ratu“, no, on tvrdi da ovo nije roman o ratu, premda mu ne smeta da ga se percipira kao ratni ili pak antiratni roman.

– Odrastao sam u jednoj maloj sredini, ali okružen ljudima koji su voljeli književnost i umjetnost, što je jako čudno zapravo, ali u tim malim sredinama se stvari vole baš iskreno. Nema tamo mnogo sugovornika s kojima se može podijeliti ljubav prema nečemu, znalo je doći do žestokih i ozbiljnih rasprava, ali to je također i jedno jako važno utočište koje mi je odredilo sve što postoji u ovoj knjizi i od čega ne bježim – zaključio je Grabovac.