Wartburg limuzina najduža mašina, čet’ri metra lima i pet meteri dima – kaže pjesma benda Atheist Rap iz 1994., a s tim bi se zasigurno složili svi koji su barem jednom na cesti ugledali legendarni Wartburg automobil.

S time bi se, čini se, lako mogao složiti i nagrađivani pisac Zoran Žmirić, koji je u Antikvarijatu Ex libris predstavio novi roman naslovljen “Hotel Wartburg”.

O knjizi je osim autora govorio i urednik izdavačke kuće Fraktura Seid Serdarević, a razgovor pun anegdota moderirao je Vlado Simcich Vava.

U ovome romanu, kako se iz naslova može zaključiti, radi se o nekonvencionalnom hotelu kakav bi auto jedino i mogao biti, a koji poput vremeplova vodi čitatelja u osamdesete godine dvadesetog stoljeća, kada su sve obitelji nalikovale jedna na drugu i kada je automobil bio čudo.

Kada pak govorimo o Wartburgu, neuništivom njemačkom proizvodu u koji je stalo sve i malo više od toga, to je čudo bilo vrijedno svega.

Kako je autor objasnio, roman je nastao tako da je originalno planirao nešto drugo za što je već imao spreman sinopsis, no dosadno subotnje poslijepodne navelo ga je na razmišljanje o crticama iz djetinjstva koje se vežu upravo uz automobil Wartburg.

Nakon konzultiranja s urednicom Marinom Vujčić, koja je od početka znala da će upravo ova ideja prerasti u novi roman, Žmirić je krenuo s pisanjem.

– Nokti su mi bili plavi do kraja pisanja, jer mi uopće nije bilo jednostavno pisati ovim stilom i to nikako nije moj stil, ja volim opise i volim ulaziti u širinu, a ovdje sam morao neprekidno reducirati scene.

Naime problem se pojavio kad sam “pronašao glas” i kada je taj dječak konačno progovorio na tom papiru, shvatio sam da je to retrospekcija i dječji glas te da moram maksimalno reducirati rečenice.

Budući da roman obuhvaća period od 25 godina, morao sam ispoštovati tu narativnu nit koju sam na kraju odlučio držati do kraja, što mi je bilo komplicirano, jer nisam navikao na to – objasnio je Žmirić te dodao kako je pojedine pasuse od 15-ak rečenica skraćivao i po tjedan dana.

Mukotrpan proces skraćivanja rezultirao je time da je autor kratkim rečenicama i malim poglavljima uspio otvoriti emotivne ladice i prikazati odrastanje dječaka koji postaje roker i u sukobu je s ocem, koji je sentimentalan, ali odlučan.

Zanimljiva je činjenica da u romanu nitko osim automobila i jedne gospodične nema ime, već su jednostavno “stari”, “stara” i “sestra”.

– “Wartburg” sam završio u Rijeci i drago mi je da je ispalo tako, jer je to riječki roman. U svakoj mojoj knjizi je Rijeka izuzetno bitna i polazišna točka je uvijek Rijeka, čak iako to nije naglašeno, vjerujte da je tako.

Tako je bilo i s “Wartburgom”, koji je zapravo priča o mom odrastanju u riječkom naselju Turnić, a ja sam inače čovjek iz fenomenalne Čandekove 8.

U toj zgradi je živjelo i još uvijek živi gotovo 500 ljudi, tako da je meni taj period od sedme godine života do konca srednje škole, koliko sam proveo tamo, poslužio kao presjek svega što me u tom trenutku zanimalo, a dosta tih priča koje sam ispričao nisu nužno moje priče, već su priče iz te zgrade.

Ovaj se roman mogao zvati Čandekova 8 zapravo, samo što sam ja želio umjesto tog toponima izabrati automobil, to mi se činilo zgodno, da automobil bude glavni lik u romanu i da se sve vrti oko njega – kazao je Žmirić.

Prisjetivši se odrastanja, Žmirić je istaknuo kako je Wartburg uvijek bio bizarna pojava na cesti u to doba, a svaki put kada bi ga čuli da prolazi cestom (jer se uistinu mogao prepoznati po zvuku), istrčali bi da ga isprate pogledom kao da prolazi kakav Chevrolet.

No Wartburg je u romanu svojevrsni lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj, a pripovijedanjem o tome dvotaktni motor pali se posljednji put kako bi izdržao dugu vožnju od teških uspomena do oprosta koji autor smatra poantom romana.