ZAGREB – Najbolja predstava ove sezone dogodila se na samom njezinom izmaku, u tjesnacu između Božića i Nove godine, na daskama postojano eksperimentalnog Teatra &TD: »Slučajna smrt jednog redatelja«, prvi tekst Rakana Rushaidata. Igra je mali glumački trio, u kojem ne znaš tko je izvedbeno perceptivniji i lucidniji. I sama tema je od ogromne važnosti za domaću kazališnu scenu: što je nama kazalište i što smo mi njemu da ne možemo bez njega tijekom posljednjih par milenija. Rushaidata poznajemo kao svojevrsni glumački uragan. Može nositi predstavu i zavitlati je u ingenioznom smjeru, može i potpuno potonuti ako njome nije zadovoljan, otkad se pojavio na sceni veoma je samokritičan i kritičan, ogroman radnik, a šira javnost ga zna i kao sjajnog, nagrađivanog filmskog glumca, baš kao i kazališnog majstora u središtu hit-predstava Saše Anočića, ali i Igora Vuka Torbice, Jerneja Lorencija, Sebastijana Horvata, Boruta Šeparovića. Iz moje perspektive, Rushaidat je vizionar i idealist, čak i onda kad je u svojim najciničnijim fazama. O čemu govori kao dramatičar?

Trajanje u umjetnosti

Troje glumaca dolazi na probu »kultnog« rumunjskog redatelja o kojem jedva da išta znaju, a ne mogu baš puno ni saznati. Trebaju nešto stvoriti, krenuti od improvizacija, ući u stvaralački proces. Jedini je problem što redatelj stalno izbiva, zbog čega su (po tko zna koji put) prepušteni sami sebi. Događaj ove predstave, stoga, nije u tome »što je dalje bilo«, nego kako napuštenost (i napušenost), manjak mentorstva, manjak podrške talentima, manjak profesionalizma i zbog svega toga manjak zdravog samopouzdanja postaju boljke koje dugoročno i tragično oblikuju našu kulturu. Zašto lik mladog glumca u izvedbi briljantno duhovitog Bernarda Tomića vjeruje u mudrost naroda, u dostojanstvo svoje mame čistačice i običan svijet koji se vozi tramvajima (dapače smatra ih svojim učiteljima glume), ali kolegici s kojom je završio Akademiju smješta gadnu i nimalo demokratičnu socijalnu spletku? I zašto se divi svom starijem glumačkom kolegi, iako je kolega nedvojbeno duboko neetičan? Je li u našem umjetničkom kontekstu »normalno« biti neetičan? Kad se točno i kako dogodila ta normalizacija neetičnosti? I kako to da mladom glumcu nije bitno je li njegov stariji kolega profesionalan, kao da profesionalnost nije bitan dio umjetničke vokacije? Možda zato što mladac ni sam nije etička uzdanica?

Nova serija pitanja: zašto stariji glumac ničemu i nikome ne vjeruje, izjeli su ga alkohol, taština i prgavi ponos, do te mjere da se na sugovornike obrušava isključivo što ledenijim i što prezrivijim komentarima? Odakle mu potreba da povrijedi sugovornika, odnosno izazove na djetinjasto omalovažavalački način? Zašto obojica muškarca ove drame, pri tom obojica napisani kao glumci (samo različite duljine radnog staža), prema mladoj glumici – u izvedbi Nikoline Prkačin koja svaki put kad nastupa dokaže da je glavni preduvjet za biti sjajna glumica ustvari biti bogata, slojevita, neukalupljena ličnost – imaju blago pokroviteljski, da ne kažem manipulativni ili čak nadmeni stav? Kao, oni su apriorno u boljoj poziciji od nje, pa je »smiju« gledati svisoka? Fantastično je s kakvom nepokolebljivom pribranošću Prkačin nosi svoj dio predstave, prevrednujući čitavu ideologiju glumice kao lutkice. Najavu ove samosvijesti inače smo nedavno vidjeli i u Šeparovićevoj premijeri »Jezika kopačke« u ZKM-u, gdje je Prkačin progovorila o ženskoj masturbaciji samosvojnom elegancijom kao da je u pitanju zalijevanje ružičnjaka. I u »Slučajnoj smrti« ona izgovara ključnu rečenicu o vlastitoj ljubavi prema kazalištu, a način na koji ju je izgovorila rasplakao je kritičarku u publici. Vratimo li se temi ove izvedbe, Rushaidat kao dramatičar postavlja i pitanje zašto se među to troje glumačkih likova mogu igrati isključivo igre moći? Nema naznaka da su im neke druge igre bilo zanimljive bilo poznate. Zato možemo reći i da je ovo predstava o »smeću« i nasilju u umjetnosti, o tome zašto ni alkohol ni kokain, kao vječite autodestruktivne omče koje već dekadama vise li vise nad glavama naših (mahom nerealiziranih) umjetnika, neće nikoga dovesti ni u kakvo »bolje« stanje od onoga što donosi trijezna java. Ali sigurno će dugoročno narušiti sve ovisnikove odnose. »Slučajna smrt jednog redatelja« (naslov je parodija slavnog naslova Daria Foa i njegove »Slučajne smrti jednog anarhista«) utoliko je i predstava koja se pita je li umjetnost eksploatacija i produbljivanje neke naše inicijalne traume (uvijek novo kopanje stare kraste da bismo došli do žive rane) ili je umjetnost otpornost na sve banalnosti, pa tako i na banalnosti traume?

Komedija ega

Neću otkriti zaplet čitavog događaja jer svakako želim ostaviti prostor predstavi da vas iznenadi, ali mislim da dugo nisam vidjela toliko suverenu glumačku igru detaljima karakterizacije. Prkačin, Tomić i Rushaidat više znaju o krhkosti ljudskog ega od brojnih slavnih redatelja i terapeuta (na koje u predstavi imaju i poseban pik), a pritom su to što znaju u stanju odigrati sa savršenim humornim štimungom i tajmingom. Treba pohvaliti i dramaturga Filipa Rutića i redatelja Dražena Krešića, koji su također s velikim suautorskim povjerenjem podržali ovaj raskošni glumački vatromet. Ali treba naglasiti i da je troje glumaca okupljenih oko »Slučajne smrti« neizravno, ali vrlo sugestivno napravilo apel za etičnost i za profesionalizaciju, kao što su otvorili i dosta kompleksnu temu perfekcionizma. Perfekcionizam nipošto nije samo negativna orijentacija. Ima psihologa koji ga nazivaju »detaljizam«, jer je sposobnost brušenja detalja jedna od naših najvećih evolucijskih kvaliteta. S druge strane, ako perfekcionizam preraste u duboki i trajni osjećaj nedostatnosti i nezadovoljstva, recimo zato što perfekcionist zapravo ne zna kako se nositi sa socijalnim terenom na kojem djeluje, pretvorit će se u neki oblik autodestruktivnosti.

Zato bih Rakanu Rushaidatu najsvesrdnije sugerirala da nastavi pisati, nastavi pokretati predstave mimo onoga što se očekuje, nastavi se baviti likovima prepunima kontradikcija, jer njegov scenski talent nipošto ne može biti nahranjen takozvanim repertoarnim kolosijekom. Potrebno mu je da ima svoje kazalište, svoje drame, svoj ansambl. Mnoge nove predstave. Govoreći o metafori ribe kirnje, koju predstava spominje i čak stavlja na plakat kao primjer vegetiranja u lokalnim škrapama, Rushaidat ima sva prava transformirati se iz ribe zavučene u repertoarnu rupu nekog ansambla u pticu ili čitavo njihovo jato, točnije svoju perfekcionističku strastvenost oko kazališne umjetnosti realizirati i ne samo glumačkim radnim elanom. Nije to nikakav »višak« ni teret vlastite profesije. Zapravo je riječ o gladi za stalnim učenjem i igranjem u kazalištu, a to je najzdravije što u struci i imamo: stvaralačka sila koju treba realizirati na što više načina. Da, čak i u našoj poslovično demotiviranoj, neambicioznoj, hvatanju krivina sklonoj sredini.

Muzikalnost majstorske glume

A što se tiče nedostataka predstave, sam završetak jest pogođen i na nekoliko načina nepropovjednički etičan, ali i pomalo isforsiran, kao da se odjednom moralo dovršiti nešto za što je bilo još mjesta da raste, ali s obzirom na to da je ovo dramatičarev prvi cjeloviti tekst, neka na njemu izučava dramaturški zanat. Možda u sljedećoj drami Rushaidat čak spomene i profesiju dramaturga, koja potpuno izostaje iz »Slučajne smrti« – kao da kazalište rade samo glumci i redatelji, što je notorna neistina. Jest da su glumci i redatelji najupućeniji jedni na druge, ali ima tu još nezaobilaznih profesija, poput scenografa (neimenovan i nepotpisan u ovoj predstavi), kostimografa (također prazno mjesto), glazbenih suradnika (Antun Aleksa), dizajnera svjetla (Martin Šatović) itd.

No, najradije bih ovu kritiku dovršila kritičarskim svjedočanstvom da gluma, kad je uspjela, neobično nalikuje glazbi. Može uhvatiti melodioznost i ritmičnost odnosa, boje glasova kao osobite instrumente, najfiniju atmosferu i golemi raster ljuskih emocija. »Slučajna smrt« u tom je smislu antologijski koncert. Vrhunska izvedba socijalne muzikalnosti, u kojoj od sve troje izvođača jasno čujemo i najtiše i najglasnije emocionalne nijanse, precizno odigrane dinamike ljudskih odnosa, a savršeno je ulovljena i smiješna i žalosna dimenzija njihova dramskog kontakta. Ova tri glazbeno-glumačka solista ujedno dokazuju i da trebaš biti posve, ali posve svoj, ako želiš stvoriti nenadmašan tercet. Pojedinačna autonomija najbolji je most prema umjetničkom zajedništvu.