Pisanje je način razmišljanja. Istine se ne otkrivaju, pa onda zapisuju, nego pišemo da bismo otkrili istine. Osnovna je pogreška pitati se što je pisac htio reći. Jer pisac nije mudrac koji unaprijed zna što treba napisati i onda to baci na papir. Trebamo se pitati na koje je pitanje pisac pisanjem htio odgovoriti. Veliki matematičar Euler rekao je da je olovka pametnija od čovjeka. Nikakvom intuicijom ne bi on došao do svojega teorema. On je objasnio da pusti olovku da piše te se izvod razvije snagom svojih argumenata. Isto tako pisac mora poći od nekog osnovnog postulata i onda pustiti da se roman razvija vlastitom logikom, reći će nam Predrag Raos, književnik i prevoditelj u dvosatnom telefonskom intervjuu. Zadnji put čuli smo se s njime u travnju 2021. godine, pa je opet došlo vrijeme da čujemo jednog od najbritkijih suvremenih hrvatskih umova, koji će jednom u Noćnoj mori za sebe reći da ima klizni kvocijent inteligencije od 85 do 150 ovisno o sugovorniku. Raos kaže da je trenutno na oporavku u Domu za starije i nemoćne na Hvaru, no vrlo je živoga duha. Dva sata i malo je za razgovor s takvim sugovornikom, jer tema ima bezbroj. Ovoga puta dotaknuli smo se djela koja upravo piše, poput »Starac, a more«, erotskog romana u staračkom domu, te spjeva »Athanor« o neimenovanom alkemičaru. Također, o prevođenju, paradoksalnosti kršćanske vjere i Trojstva te kako provodi dane, govori nam Predrag Raos.

Život u staračkom domu

Kako ste? Kakva je situacija u domu?

– Prije nego što vam to ispričam imam neke stvari koje bi vašim čitateljima mogle biti jako korisne i zanimljive. Otkrio sam još jednu primjenu svog univerzalnog lijeka ili panaceje, a on se zove varekina. S njom sam dosad uspio izliječiti neizlječivu upalu desni, granulom te upalu oka, sebi i prijatelju kojega su dva mjeseca mučili, a ja sam mu je izliječio za dvadeset minuta. Drugom prijatelju izliječio sam gnojnu upalu sinusa, koja je nakon dva mjeseca prijetila da mu prijeđe na mozak i da ga ubije. Ja sam to riješio za dvadeset minuta. A kad sam to rekao svojoj doktorici ona je rekla: »Ah, taj ludi Raos i njegove ljekarije.« Varekinom sam si izliječio i upalu mokraćnih putova. Pazite, primjena je jako jednostavna. U ovom zadnjem slučaju, treba uzeti nekakav aplikator, to je kod mene bila mina od kemijske olovke, umočiti u varekinu i kroz otvor unutra i što dublje trljati. Ništa ne boli, to odlazi kao rukom odneseno.

Vidim da vam nije dosadno…

– Ma gledajte, mene ovdje u staračkom domu nitko ne može smisliti.

Zašto?

– Jer sam ovdje jedini živ! Ovdje sam otkrio novo radno mjesto, koje se odnosi na sve djelatnike u domu, a to je polugrobar. Mi dolje imamo mrtvačnicu, koju ja zovem otprema. Jer, starački dom dobiva polumrtvace, a njegov finalni proizvod su mrtvaci. Kako se to zove?

To je već prerađivačka djelatnost…

– Da, da. No, ima i druga strana. Ja vam isto tako tu mrtvačnicu zovem »Klub živih«, a znate zašto? Zato što jedino ondje možete galamiti, a da nikom ne smetate. Još uvijek sam živahan, stalno pjevam, zajebavam se, a oni to nikako ne mogu smisliti. Po njihovom bih ja trebao biti starac koji mora umirati. Jer ovo je crkavalište. To vam je ovako: ljudi su zatvoreni u sobe iz kojih ne izlaze, leže u krevetima, umiru i gledaju televiziju.

A nemate društvene igre?

– Ima jedanput tjedno: BINGOOOOO! To naša Biba, socijalna radnica izvodi i onda se skupi troje-četvero. Ima još i misa, tu se nađe pet-šest ljudi, a u domu nas ima šezdeset, sve dobri katolici.

Odlučio sam se ženiti

Čime se još bavite, što planirate?

– Odlučio sam se ženiti, ali pod uvjetom da mi žena bude sto godina mlađa od mene. Pa ću joj, kad mi počne srat’, moći reći: »Ajde mala šuti, nemaš pojma, sto godina sam stariji od tebe.« No, stvar je u tome da je današnji napredak gerijatrije tako brz da se smatra da ljudi koji uspiju usporiti starenje u budućnosti više neće ni umirati od starosti. Da vam kažem praktično stanje stvari. Meni su sada 72 godine i unazad zadnje dvije godine, kako sam bio bolestan, mislio sam da ću ostati invalid čitav život. No, ja imam mišiće kakve nisam imao od studentskih dana!

Vježbate?

– Nikakva vježba! Nego, ovako za čitatelje, uzimam prirodne tvari koje i inače uzimamo u prehrani, a mogu se vrlo lako nabaviti i ne koštaju, kad se sve zbroji na godišnjoj bazi, više od 20 eura mjesečno. Prva stvar je a-akg, zatim taurin pa kvercetin, koji uklanja mrtve i bolesne stanice i berberin, koji obnavlja mišićnu masu. To je apsolutno čudo, mišići su mi kruti, kao bilder sam. Inače, ja sam odlučio na jednoj svojoj knjizi napisati ovakvu bilješku o piscu: Predrag Raos, u životu se uglavnom zajebavao. Dosad je objavio, i onda slijedi spisak mojih djela, osim toga preveo je tristo knjiga i tako dalje. Jer, ljudi vjeruju da se ja cijeli život samo zajebavam i još koji put da se pojavim na televiziji. A ja radim od jutra do mraka. Spavam po Churchillovoj metodi. Kad su Churchilla pitali kako uspijeva izdržati sve radne napore on je rekao: »Svako poslijepodne u spavaćicu i hop u krevet i jedan sat spavanja.« Samo što ja ne radim tako, nego po tri, četiri, pet puta zaspim i kad se probudim nakon sat-dva, to je novi dan i počnem pisati. Nisu uzalud govorili »Aurora musis amica« – »Zora je prijateljica muza«. Ja tih zora imam po tri, četiri, pet na dan i zato stvaram.

Što pišete?

– Upravo sam potpisao ugovor za roman koji se zove »Starac, a more!« To vam je erotski roman staračkog doma i to su naravno fantazije. No, roman je zanimljiv po tome što u njemu imate dva glavna lika, jedan je bezimeni televizijski reporter, a drugi se zove »Oni, oni, ne meren se sitit«. Oba su lika autobiografska, samo je jedan mladi Raos, reporter, a drugi je stari Raos i oni se međusobno ne mogu smisliti. Stari Raos se zove »Oni, oni, ne meren se sitit« jer me tako dvaput pitala jedna žena: »Joooooj, jeste vi oni s televizije, oni, oni ne merem se sitit.« Ja sam joj rekao da nisam, jer da takvog idiota i budalu ne bi smjeli ni na ulicu puštat. Tako se zajebavam, a oni me progone, pa kad dođe spremačica ili sestra što već, onda moram ispričat neki vic ili pjesmu ispjevat. Na primjer: »Oaaaaaaaaaaaaaaaaa ja sam mala na guzicu pala. Od smija se cila upišala. Kad je reka ča bi tija pa još i njega izvadija, ljudi ala smija. Kad je reka ča bi tija, još i njega izvadija ljudi ala smija.« Je li dobro?

Smrt nije neizbježna

Vratimo se malo na vaš plan za ženidbu. Ako ostavimo šalu po strani, trend da će ljudi moći sve dulje živjeti danas se spominje u mainstreamu. A krajnja konsekvenca je, o čemu, na primjer, govori Yuval Noah Harari da će smrt postati kao svaka druga bolest te da će biti izlječiva…

– Smrt nije neizbježna, ali zašto je evolucija stvorila smrt? Mi koji smo dalje evoluirali, zašto smo smrtni? Je li to uzrok ili posljedica? Smrt je evolucijski gledano pozitivna mutacija jer su organizmi koji umiru od starosti ubrzali evoluciju. Tema je svakako interesantna, a pri traženju rješenja dolazimo do Božjeg rješenja. Počeo sam raditi na četiri knjižice koje se zovu »Čovjek za milijardu godina«. Odlučio sam se za milijardu, jer milijun, kad je Raos u pitanju, to nije šokantno. Ali milijarda godina već zvuči čudno i tu se bavim besmrtnošću i tako dalje. No, mislim da je tu važno Božje pitanje, kojim se strašno puno bavim u zadnje vrijeme i došao sam do fascinantnih otkrića.

Kojih?

– U prvom redu da Bog mora biti paradoksalan. To je ono što muslimane jako zbunjuje, oni misle da smo mi šunuti kad vjerujemo u Trojstvo i takve stvari. Ali mi znamo da je to šunuto, znamo da je to paradoksalno, zato i vjerujemo. Jer za ono što nije paradoksalno ne treba vjera, to mozak otkriva. Sveti Tertulijan je rekao: »Credo, quia absurdum« – vjerujem jer je besmisleno, ali zapravo treba reći »credo quia paradoxalis«, jer paradoks je prividni apsurd. Boga i kršćanstvo ne možete shvatiti bez paradoksalnosti, dijalektike nema bez paradoksa i paradoksa nema bez dijalektike. Čovjek je stvoren na moralnu sliku Božju, a mrtva tvar koja nema svijest stvorena je na sliku Božju samo u mehaničkom smislu. I tu je zanimljivo da paradoksalnost susrećemo u kvantnoj mehanici, Bog, paradoksalnost Božja je ugrađena u kvantnu mehaniku. Nas su kvantnu mehaniku učili kao studente i ja sam bio očajan što je nikako ne mogu shvatiti. Sve dok nisam naišao na Richarda Feynmana, koji je bio najveći kvantni mehaničar našega doba, i koji je zapisao da nitko u svijetu ne razumije kvantnu mehaniku.

Kako se onda ona objašnjava?

– Ja sam je ovako objasnio jednom kazališnom redatelju: Dođete na predstavu, i nakon predstave vas pitaju kako vam se svidjela i kažete da je bila izvrsna. Pitaju vas i kako je glumila glavna glumica i vi kažete odlično. Ali onda vas pitaju kakvo joj je bilo dupe. Kakvo sad dupe, čudite se, niste ga posebno primijetili. E, ali ako drugi put dođete u kazalište i gledate dupe, vidjet ćete da je ono bilo super, zanosno. Samo što kad vas tad pitaju za predstavu, pitat ćete se kakva sad predstava?! Eto, to vam je kvantna mehanika.

Spjev na temu alkemije

Vratimo se na onaj dio s Božjim pitanjem, kažete da se jako puno njime bavite.

– Da, zanimljivo je da se kao kvantna mehanika može objasniti kao i Trojstvo. Jer Isus je istodobno i potpuni Bog i potpuni čovjek, kako je to moguće? Svakakve gluparije su izmislili, a stvar je sasvim jednostavna. Ako ga gledamo kao čovjeka ne vidimo Boga, a ako ga gledamo kao Boga ne vidimo Čovjeka, a on je istodobno i jedno i drugo.

Po struci ste diplomirani inženjer kemije, što možemo reći o znanosti?

– Znanost je amoralna, to jest ne ovisi o ljudskoj volji. No, zanimljivo je da alkemija ovisi, i to je osnovna razlika između alkemije koja je magija i kemije koja je znanost. Vi ste mogli zazvati promjenu materije molitvom i tako dalje, naravno uz Božju volju, jer ako nije uz nju, onda je to već crna magija. Upravo na temu alkemije pišem spjev koji bi se zvao »Athanor« o neimenovanom alkemičaru kojega planiraju spaliti na lomači. I tu sam pisanjem došao do fascinantnih stvari. Moja je teorija da se čitava naša znanost i moderna misao razvila iz skolastike i alkemije, ali naopako okrenute. Jer, alkemija je pokušavala materiju riješiti metafizički, a skolastika Božje otajstvo ljudskom logikom, a treba upravo obratno. Otkrio sam nešto fantastično, da je alkemija bila izvanredno suvremena, jer je spajala znanost i etiku. Ako vi niste bili čisti u duši, vi niste mogli napraviti eksperiment, Bog vam nije dao. Sad zamislite da to pretvorimo u današnje pojmove i Boga nazovemo etikom. Možemo zaključiti da su neke stvari dopuštene samo ljudima koji imaju etiku. To je čudo kad se stari filozofi prevedu na moderni jezik, dobivaju se fantastične stvari.

Naprimjer?

– Kvantna teorija direktno slijedi iz samog determinizma. Deterministi su govorili da bismo mogli savršeno predvidjeti budućnost svijeta, kad bismo savršeno znali položaj svakog atoma u svakom trenutku. To je zbunjivalo teologe, jer u tom slučaju svijet je determiniran i što je onda sa slobodnom voljom? No, postavimo jednostavno pitanje: mogu li se prostor i vrijeme izmjeriti s apsolutnom točnošću? Razum nam govori da ne mogu. Apsolutna točnost u realnom svijetu nije moguća jer ima bezbroj decimala. Već se iz toga moglo doći do kvantne teorije, ali ljudi su kraj toga apsurda prolazili slijepi. To je ona priča o Bogu kao uraru. U mom novom spjevu, »Athanoru«, pišem kako Bog nije urar koji je napravio jednu veliku svemirsku uru, nego je svaki atom ura. A svaki je atom doista ura jer oscilira, a bez oscilacije nema vremena, ure, nema ničega.

O prevođenju

Kažete da je pisanje ključno, jer pisanje je način razmišljanja.

– Da, pravi pisac piše da sebi nešto objasni i shvati, a ne da nekom nešto predika, a tako radi i pravi znanstvenik. On sebi prvo želi nešto objasniti, njega vodi radoznalost. Imamo, naprimjer, Gaussa koji pola svojih radova nije objavio. Jer kad bi riješio neki matematički problem on ga više nije zanimao te je išao na idući. A kažu da ih je objavio da bi matematika tada otišla dvjesto godina unaprijed. Ja sam isto otkrio formulu: roman je napisan onda kad ga želiš baciti u smeće. Samo ga onda ne baciš u smeće nego ga daš čitateljima. Ako hoćete, pogreška je u čitavom našem idiotskom obrazovnom sistemu i čitavoj idiotskoj hrvatskoj književnosti što uvijek imamo ljude koji ne samo da ne znaju pisati, nego nemaju pojma što je pisanje. Ne samo koji nisu književnici, nego nemaju pojma što je to književnost.

Uz pisanje autorskih djela puno ste i prevodili.

– Loš prevodilac ide riječ po riječ, ono »how yes no«, malo bolji prevodi rečenicu po rečenicu, a danas se smatra da je najmanja prevodilačka jedinica čitava knjiga. Znači vi ne prevodite riječ u kontekstu rečenice, nego riječ u kontekstu cijele knjige, u kontekstu čitavog opusa autora, ali i čitavog svijeta. Za to treba erudicija, psihologija, nije to »uzmi rječnik pa ajmo listat«. Jedan od romana koji je na mene imao najveći utjecaj, jer sam ga čitao kao balavac, bio je »Gargantua i Pantagruel« u prijevodu Stanislava Vinavera. Čak je jedan od mojih prvih pseudonima bio Panurg. A sve zahvaljujući Vinaverovom prijevodu, za koji je jedan čovjek koji zna o čemu govori, rekao da je najbolji na svijetu. Teško se nađe takav čovjek koji savršeno vlada svojim jezikom, starim francuskim i sam je književni genij. Ali danas se teško nađe takvoga, da ne govorimo o lektorima i njihovim budalaštinama.

Na koje mislite?

– Ima ovaj jedan idiot koji kaže »iz Mrkoplja«. Pa čekaj, ako je Mrkopolje – Mrkoplja onda je i šahovnica s osam plja. Ti si ustaša ako hoćeš šahovnicu s bijelim pljom, a naš si ako hoćeš sa crvenim pljom. Taj lektorski idiotizam nema granice. Ili ako želite o jeziku kojim se danas govori. Još malo pa ćemo čuti: »Tijekom prošloga dana koristila sam crkvu za pribivanje misi« to je najčišći izvorni narodni hrvatski jezik. Ili, kad vam napišu da su »upisi već u tijeku«. Svima je sve u tijeku, to je već hidraulički jezik, čista hidraulika. Doživio sam i da mi žena kaže: »Ja ne koristim kruh«?! Pa što s tim kruhom radiš da ga koristiš, je si dupe brišeš?! Ili znate ono radi čega se noževi vade? Radi koristim ti mamicu. Koristiti je sad postao univerzalni glagol, a univerzalni glagoli su psovka. Imali smo jebati, a sad smo dobili koristiti.

Jeste li vidjeli novi prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku Radne skupine Matice hrvatske?

– Nisam, tako da što on točno traži ne znam. Ali ako nam lektori budu određivali što je hrvatski jezik, onda neka nam se dragi Bog smiluje. Welles je u jednom romanu napisao da se obuka za kuhara u engleskoj vojsci obavlja jednom rečenicom: »You are the cook.« A u Hrvatskoj se obuka za lektora obavlja rečenicom koja glasi: »Ja sam lektor.« Pa čekaj malo, daj se ti dokaži prvo. Meni dolazi nekakva balavica ili balavac od 24 godine i idu mi ispravljati tekst, ne pravopisno nego stilistiku?! To je užas. Ili da se vratimo na prijevode. Jeste li se ikad upitali što je s »Malim princom«? Ja sam se uvijek pitao gdje mu je tata. Jer na francuskom je »Le Petit Prince«, ali na francuskom to ne znači isto što i na hrvatskom. U francuskom je to svaki vladar, prvi, »princeps«, a u prvom redu knez. I to je mali knez koji ima svoju kneževinu. A Kušan, koji je to prevodio, nije mu se dalo pogledati u rječnik.

Ne možete biti prevodilac ako sami niste vrsni književnik

– Najfascinantnije mi je otkriće ona »Riječ« iz Ivanova evanđelja, onaj nesretni verbum, grčki logos: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.« Mislim da to nitko ne može shvatiti, što to znači, a ne može biti besmislica. Jer, što je logos u grčkom? A sad čujte moj prijevod: »U početku bijaše Misao i Misao bijaše u Boga i Misao bijaše Bog i po toj Misli sve postade.« Savršeno jasno. Oni su htjeli Bibliju približiti ljudima pa su je preveli na moderni jezik, ali to nije to. Nek’ ostane ta patina starosti. Ali ljudima onda objasni što su nekad značile riječi koje nalazimo u Bibliji. Na primjer, što je nekad značio siromah, odnosno, siromah duhom. Biblijski siromah nije čovjek koji nema. Kontrasti su siromah i bogataš. Jedan je skroman, a drugi je bahat, to je osnovna razlika. Ili blaženi ponizni. Opet to nije naša poniznost. To je jedan od primjera da bi se prijevodom trebali baviti prevodioci, a ne ljudi s koca i konopca. Treba shvatiti da je književni prijevod književna vrsta i da ne možete biti prevodilac ako sami niste vrsni književnik.

Noćna mora

Prošlo je deset godina otkako je preminuo Željko Malnar. Bili ste čest gost u Noćnoj mori, što biste danas rekli o Željku Malnaru i emisiji?

– To je prevelika tema o kojoj možemo opširnije elaborirati jednom drugom prilikom, ali ako bih to sažeo ukratko: Malnar je imao svoje demone i ti su demoni urodili umjetnošću. On se svojih demona pokušavao riješiti na krivi način i tako je sa svojim demonima umro, ali je napravio sjajnu emisiju.