Marina Vujčić poznata je i rado čitana hrvatska spisateljica. Manje je možda u široj javnosti poznato da je i uspješna, nagrađivana i izvođena dramska spisateljica te da su njene veze s kazalištem puno dublje no što je to inače običaj s piscima. Zato struku i bolje upućene nije čudilo što je odnedavno imenovana ravnateljicom Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Povod je to i za ovaj razgovor.

Nekoliko ste dana na dužnosti ravnateljice Drame HNK-a Split. Kako ste?

– Hvala na pitanju – odlično! Uhodavam se u posao, upoznajem ansambl i upravu i druge djelatnike Kazališta, obilazim prostore u zgradi, gledam predstave na repertoaru. Svi su me lijepo i toplo dočekali i vrlo su susretljivi pa nakon prvih nekoliko dana vjerujem da će mi posao biti pravo zadovoljstvo.

Pomoćni kotačić

Vaše imenovanje ravnateljicom splitske Drame moglo je iznenaditi širu publiku, koja vas možda poznaje samo kao uspješnu i čitaniju romanopiskinju, no vaš život s kazalištem dug je i plodan, od rada u Teatru Ulysses do pisanja nagrađivanih i izvođenih drama. Pa s obzirom na to da je vaš recentni kazališni rad uglavnom autorski, zanima me kako ćete »pomiriti« autoricu u sebi i menadžericu, odnosno administratoricu koja morate postati?

– Autorski rad je vidljiv, za razliku od nevidljivog menadžerskog i administratorskog koji me pratio i na drugim radnim mjestima. U Kazalištu Ulysses bilo je najviše iskustva te vrste, jer sam tamo radila i kao asistentica produkcije i kao voditeljica odnosa s javnošću i marketinga, no i kao urednica – pa čak i kao profesorica – uvijek sam morala bar malo biti i menadžerica i administratorica. Život sve nas kreativce izvježba i za praktične stvari, jer nam ne dopušta da živimo u oblacima. No ovaj posao ima i svoju umjetničku stranu, ne samo u kreiranju repertoara, nego i u praćenju nastanka predstave od teksta do suradnje s glumcima i autorskim timom predstava – i tome se posebno veselim. Za urednički posao stalno sam govorila da se osjećam kao pomoćni kotačić na autorovom putu od rukopisa do knjige, a to ću imati i ovdje, samo što finalni proizvod neće biti knjiga nego kazališna predstava.

Počinjete s poslom na početku sezone, no u kazalištima one se, dakako, osmišljavaju mnogo ranije. Što vas očekuje u ovoj zahtjevnoj godini, koja će se protegnuti i na sljedeću, dakle na cijelu sezonu?

– Za ovu kazališnu sezonu naslijedila sam program Jelene Bosančić i sad je glavni zadatak realizirati taj program u ovim teškim pandemijskim uvjetima. Prva je dramska premijera, Pinterov »Povaratak« u režiji Nine Mitrović, odigrana na moj prvi radni dan, a uskoro izlazimo s »Usidrenima« Elvisa Bošnjaka u režiji Anastasije Jankovske. Za koji dan s probama počinje i Nenni Delmestre za predstavu »… a mobitel i dalje zvoni« Sarah Ruhl, čija je premijera planirana za veljaču. U programu za ovu godinu je i književni hit Tisje Kljaković Braić »U malu je uša đava« u režiji Brune Bebić, a onda nam dolazi i Saša Anočić sa svojim projektom. Da broj gledatelja nije tako ograničen, vjerujem da bi kazalište s ovakvim repertoarom bilo krcato.

Timski rad

Kad će gledatelji splitskog HNK-a moći vidjeti rezultate vaše vizije kazališta, i kakva je ona? Kakva je splitska Drama sada, a kakva bi trebala biti u vašem mandatu?

– Moja vizija uključuje više domaćih dramatičara, te splitske i mediteranske teme. Svakako i uvijek neki klasičan komad i drame velikih svjetskih dramatičara. Jako su zanimljive i mogućnosti male scene HNK-a Split, koja s ovakvim ograničenjem gledatelja kakvo je sad na snazi ne može primati publiku, ali vjerujem da će se i na njoj, jednom kad ovo prođe, naći dosta malih, komornih predstava koje mogu privući publiku. Ne bih još najavljivala nikakve konkretne naslove, jer je i kreiranje repertoara u nacionalnoj kazališnoj kući stvar timskog rada, a dok se ne realizira tekuća sezona nema ni vremena za takve razgovore.

Kako će ovaj zahtjevan posao utjecati pak na vaš autorski rad? Hoće li vam ostajati dovoljno vremena za pisanje?

– Ja sam sve romane napisala dok sam bila zaposlena, tako da se ne brinem za svoje pisanje. Upravo suprotno – nikad nisam pisala manje nego u zadnjoj, freelancerskoj godini. Kad ste zaposleni, slobodno vrijeme je konkretnije i više ste ga svjesni pa točno znate što ćete s njim. U slobodnjaštvu sve preraste u jedan kaos borbe za egzistenciju i nikad niste zapravo slobodni, iako u teoriji imate sve vrijeme svijeta.