RIJEKA – Umjetnička organizacija Kolektiv Igralke u partnerstvu s KUD-om Transformator iz Ljubljane premijerno je u Filodrammatici izvela dokumentarnu predstavu »Bakice«. Tko su bakice iz naslova? Viđamo ih svaki dan, svuda oko nas, to su starije siromašne žene koje preživljavaju sakupljajući plastične boce po kontejnerima za smeće. Prema stripu »Večer u raju« Antonija Filipovića, objavljenom u programskoj knjižici, životna priča jedne od njih glasi ovako: »Ovo je baka Lada… U srednjoj školi je počela raditi kako bi si priuštila obrazovanje.

Bila je stipendistica te je nakon završetka više komercijalne škole radila u željezari. Potom se zaposlila u Jugobanci i tamo je radila sedam godina… Spletom okolnosti, baka Lada je prestala raditi u Jugobanci te je morala postati njegovateljica. Nažalost, to nije pomoglo i u tom je periodu zapala u dugove… Istrgnuta je iz staroga života i bačena na ulicu. Njezin je posao sada skupljanje povratne ambalaže…«

Etnografsko istraživanje

Autorice predstave Sendi Bakotić, Ana Marija Brđanović, Anja Sabol, Vanda Velagić i Tjaša Črnigoj (ujedno je redateljica i dramaturginja) napravile su etnografsko istraživanje, povezujući se sa ženama na temelju čijih priča su u procesu skupno osmišljenog kazališta napravile predstavu u kojoj se te priče povezuju s pričama njihovih vlastitih baka i drugih žena koje poznaju.

No istraživanje je šire od same problematike sakupljanja boca te zadire u društveni kontekst, čime se propituje općenito položaj žena u društvu. Dokumentarizam predstave proizlazi iz kredom ispisanih statističkih podataka koji jasno ukazuju na neravnopravan položaj žena u mirovinskom sustavu – njihove su mirovine većinom manje u odnosu na muškarce jer su i njihove plaće dok su radile bile manje. Prosječna mirovina za žene u Hrvatskoj doista je mizerna, a mirovine ili socijalna pomoć koju dobivaju protagonistice predstave – nazvane Albina, Ljudmila, Marta i Suzana – ispod su svakog ljudskog dostojanstva.

Pa su one, da bi si barem malo poboljšale financijsku situaciju, prisiljene kopati po kontejnerima u potrazi za plastičnim bocama. Predstava i počinje slaganjem boca različitih veličina i boja po pozornici te one tako postaju središnji scenografski element scenografkinje Paole Lugarić, a boce zadobivaju i metaforička značenja koja se dotiču egzistencijalnog položaja poniženih i obespravljenih žena. Način na koji se socijalno osjetljive autorice »Bakica« bave ovom tematikom ima elemenata »kazališta potlačenih«, a na početku programske knjižice citira se 35. članak Ustava Republike Hrvatske, koji kaže: »Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.«

Sudbine ovih četiriju žena iz predstave pokazuju da je Ustav samo »mrtvo slovo na papiru«, i to ne samo za njih nego za mnoge građane. Pa tako i građane i građanke Rijeke – Albina, Ljudmila, Marta i Suzana, naime, u potrazi za bocama »hodočaste« na potezu od »Palacha« preko Korza do »Conta«, a jedna od njih svrati i na kulturna zbivanja u Filodrammatici i Kortilu. Na tako iscrtanoj mapi Rijeke naći će se i javno kupatilo na Školjiću, u kojemu se ove žene mogu donekle oprati ako dobiju dovoljno žetončića. Umjesto turističke mape Rijeke ovo je socijalna mapa koja razotkriva naličje grada.

Mali vodič skupljača boca

U predstavi se citiraju dva naslova – prvi je »Knjiga za svaku ženu«, u kojoj se žene upućuje kako da postanu domaćice, kuharice, krojačice, vezilje, majke, odgojiteljice, čuvarice zdravlja i njegovateljice, a drugi je »Mali vodič skupljača boca« Dražena Perušića Boce. Moglo bi se reći da se životne priče četiriju žena kreću negdje između ovih dvaju naslova.

Kao kontrapunkt pojavljuju se na ekranu projicirani likovi baka autorica predstave. Te starije žene dočekale su donekle dostojanstvenu starost – jedna je ostvarila želju za bavljenjem plesom, a druga raznim vrstama ljekovitog bilja vodi brigu o sebi i ta znanja prenosi unuci. No neke od tih bakica to si mogu priuštiti zahvaljujući mirovini koju su naslijedile od pokojnog supruga.

U prostoru Filodrammatice nekad su se, u vrijeme socijalizma, odvijale filmske projekcije (kino u Domu JNA), što danas potlačene junakinje naše svakodnevice vraća u neka za njih ljepša vremena. Jedna od njih prisjeća se i koncerta Boney M. u Moskvi, a tu su i filmski citati iz »Zameo ih vjetar« i »Kuma«. Predstava u režiji Tjaše Črnigoj postavljena je minimalistički, s nekoliko rekvizita, kostimima Tanje Blašković i izvođačicama Sendi Bakotić, Anom Marijom Brđanović, Anjom Sabol i Vandom Velagić, koje publiku sugestivno vode kroz priče četiriju žena umjesto kojih su na pozornici tek četiri prazne stolice…