Odnedavno i hrvatski čitatelji i čitateljice, u izdanju Bodonija i izvrsnom prijevodu Ande Bukvić Pažin, mogu čitati »Dnevnik spisateljice« engleske književnice Virginije Woolf. Ova knjiga važan je početak uvida u dnevnike koje je pisala cijeli život. Integralni dnevnik u pet svezaka počinje zapisima iz 1915. i završava u ožujku 1941. »Dnevnik spisateljice« pak počinje 1918. godine. Ta je knjiga izbor Leonarda Woolfa, autoričina supruga, i daleko je od integralnoga cjelovitog teksta, ali je ipak dragocjen za sve koje zanimaju život i stvaranje ove velike spisateljice, ali i za one koje na bilo koji način zanima kreativni proces.

Virginia Woolf je svojim romanima odredila cjelokupnu modernu svjetsku književnost, a možda je manje poznato da je bila i esejistica, književna kritičarka i dijaristica. Dnevnik je pisala gotovo čitav život i iza nje je ukupno ostalo oko 2.000 stranica zapisa. Woolf je počela redovito pisati dnevnik 1915. godine, a posljednji je zapis unijela četiri dana prije smrti (preminula je 28. ožujka 1941. u 59. godini). Nije pisala svaki dan. Ponekad je zapisivala dan za danom, a češće je pisala svakih nekoliko dana pa onda možda tjedan ili dva nije pisala ništa. Dnevnik sadrži 27 godina uzastopnih zapisa o svemu što je radila, o ljudima koje je viđala, a osobito o tome što je mislila o tim ljudima, o sebi, o životu i o knjigama koje je pisala ili se nadala da će napisati. Na stranicama ovih dnevničkih zapisa doznajemo njezine opservacije o autorima koje upravo čita, primjerice o Byronu, Miltonu, Defoeu, Conradu, Cervantesu, Dickensu i drugima.

Posebno su zanimljivi njezini prvi dojmovi o »Uliksu« Jamesa Joycea: »Pročitala sam ‘Uliksa’ i mislim da je potpuni promašaj. Duha ima, mislim; ali otišao je u one lošije vode. Knjiga je raspršena. Bočata. Pretenciozna. Neodgojena je, ne samo u očitom smislu, već u književnom smislu.«

Dnevnik Virginije Woolf dragocjen je i zato jer iz njega doznajemo, iz prve ruke, kako su nastajala neka od njezinih najpoznatijih djela: »Jakobova soba«, »Gospođa Dalloway«, »Svjetionik«, »Orlando«, »Flush«, »Valovi«, »Tri gvineje«… Također, mnoge rečenice u svojem dnevniku Woolf posvećuje brizi o tome kako će kritičari reagirati na njezine knjige, a bitno joj je i hoće li njezina djela dobro proći u knjižarama, odnosno koliko će primjeraka biti prodano. Važne su joj i prati ljestvice čitanosti. Vezano za to na jednome mjestu piše: »George Eliot nikad nije čitala kritike jer su je razgovori o njezinim knjigama ometali u pisanju.« Ili: »Ja sam se najviše bojala da će me odbaciti kao nevažnu.«

U jednom dijelu dnevničkih zapisa Woolf opisuje svoja putovanja u Nizozemsku, Njemačku, Italiju i Francusku, a konstatira da bi se njezin dnevnik mogao podijeliti na londonski i seoski. Književnica se dotiče i svoje borbe s depresijom, dok se pred kraj dnevnika osjeća i njezina tjeskoba zbog Drugog svjetskog rata: »Snažan osjećaj invazije u zraku. Ceste zakrčene vojnim kamionima, vojnicima…«

Zadnji datum u »Dnevniku spisateljice« je 8. ožujka 1941. godine, a posljednje rečenice su: »A sada s izvjesnim zadovoljstvom otkrivam da je sedam; i da moram kuhati večeru. Bakalar i kobasice. Čini mi se da čovjek uspostavi neku kontrolu nad kobasicama i bakalarom nakon što ih zapiše.«

»Dnevnik spisateljice« Virginije Woolf vrlo je poticajno štivo i svakako se treba složiti s teoretičarkom i kritičarkom Natašom Govedić, koja je u pogovoru napisala: »Ako želite znati kako funkcionira književnost iznutra, pročitajte ‘Dnevnik spisateljice’. Ako želite učiti o stilovima proze i stilovima kritike, čitajte nekoliko puta ‘Dnevnik spisateljice’. Ako želite izdržati u bilo kojoj vrsti stvaralaštva, imajte kraj jastuka ‘Dnevnik spisateljice’. Virginia Woolf dala je sve od sebe da nas podrži u turbulencijama umjetničkog rada i da nam se trajno pridruži u krvotoku slova koji još nazivamo i književnošću.«

»Kakav bih voljela da je moj dnevnik?«, pitala se Virginia Woolf i ovako odgovorila: »Da je labavo spleten, a opet da nije neuredan, dovoljno rastezljiv da prigrli sve uzvišeno, neznatno i prekrasno što mi padne na um. Voljela bih da nalikuje na neki duboki stari stol ili prostrani sanduk u koji ubaciš gomilu svakakvih sitnica, a da ih i ne pregledaš. Pa da se vratim, nakon godinu ili dvije, i otkrijem da se zbirka sama od sebe posložila i pročistila i skupa srasla, kao što to pohranjene stvari misteriozno znaju, u kalup dovoljno proziran da odražava svjetlost naših života, a da je ipak čvrst i stabilan, s distancom umjetničkog djela.«

Virginia Woolf rođena je u Londonu 1882. godine. Njezini romani »Gospođa Dalloway«, »Svjetionik« i »Valovi« smatraju se vrhunskim ostvarenjima moderne i modernističke književnosti, a eseji »Vlastita soba« i »Tri gvineje« temeljna su djela feminističke književne i kulturalne kritike. Potječe iz mnogobrojne obitelji uglednog povjesničara, leksikografa i književnika Leslieja Stephena, gdje je stekla veliku, premda neformalnu naobrazbu, te se družila s mnogim londonskim intelektualcima i umjetnicima, uključujući njezinu tetku, istaknutu fotografkinju Juliju Margaret Cameron. Sa sestrom, modernom slikaricom Vanessom Bell te braćom Julianom »Thobyjem« i Adrianom organizirala je salonska okupljanja iz kojih je poslije nastala Bloomsbury Group, intelektualno progresivna družina nazvana prema otmjenoj londonskoj četvrti u kojoj su se sastajali njezini članovi, mahom uglednici raznorodnih struka. Član grupe bio je i njezin suprug, politolog i književnik Leonard Woolf, koji joj je pomagao pri borbi s dugogodišnjom depresijom i oporavku od životnih gubitaka (rana smrt majke, polusestre, oca i brata), i s kojim je, unatoč erotskoj sklonosti ženama (značajnu vezu održavala je s engleskom književnicom Vitom Sackville-West), ostvarila blizak odnos u nekonvencionalnome braku. Zajedno su 1917. utemeljili nakladničku kuću The Hogarth Press, u kojoj su većinom objavljivali njezine radove te istaknuta djela modernih pisaca. Narušena psihičkoga zdravlja, počinila je 1941. samoubojstvo utapanjem u rijeci Ouse u Sussexu, blizu ladanjske kuće u koju se sa suprugom preselila 1940. sklanjajući se od nacističkih napada.

Najpoznatiji joj je i najčitaniji roman »Gospođa Dalloway« (1925.), u kojem prikazuje jedan dan u životima Clarisse Dalloway, supruge uglednog člana britanskog parlamenta, te Septimusa Warrena Smitha, mladoga provincijskog činovnika i veterana Prvoga svjetskog rata, koji pati od poslijetraumatskoga stresnoga poremećaja. U skladu s prvotno zamišljenim naslovom »Sati«, roman je podijeljen na dvanaest dijelova koji korespondiraju s vremenskim jedinicama te simboliziraju čovjekov životni ciklus. U središtu trodijelnoga romana »Svjetionik« (1927.), jednoga od njezinih proznih vrhunaca, odnosi su i refleksije likova povezanih s vremenom provedenim u ljetnikovcu obitelji Ramsay u razdoblju od 1910. do 1920. godine. Njezin oblikovno najeksperimentalniji, za dio kritike i najznačajniji roman »Valovi« (1931.) gotovo se u potpunosti sastoji od solilokvija šestero prijatelja koji strujom svijesti pripovijedaju priču o svome životu, kao i onomu osebujna preminula prijatelja Percivala.

U nizu utjecajnih eseja najveći odjek imale su njezine duže feminističke studije u kojima promišlja ulogu žena u umjetnosti i društvu. U eseju »Vlastita soba« (1929.), nastalome na temelju dvaju predavanja koje je 1928. održala na Sveučilištu u Cambridgeu, kritizira patrijarhalne uvjete života i rada, smatrajući kako žena ne može postati književnicom ako nema pristup vlastitu prostoru, obrazovanju, novcu, kao i mogućnosti da neometano stvara neopterećena obiteljskim i kućanskim obvezama.

U epistolarnom eseju »Tri gvineje« (1938.) kritizira ulogu obrazovnoga sustava koji, zahvaljujući promicanju patrijarhalnih vrijednosti, drži odgovornim za nastanak rata. Zauzima se za ulazak žena u obrazovne institucije i na tržište rada, odnosno sfere društva dotad predviđene za muškarce, kao i za novu obrazovnu reformu, gdje bi studenti usvajali umijeća uzajamnoga razumijevanja. Pisala je i oblikovno hibridna djela u kojima se unutar pripovjednoga okvira poigravala žanrom biografije: satirički roman »Orlando: životopis« (1928.) o avanturama androginog pjesnika/inje koji/a tijekom stoljeća mijenja rod, susreće književne klasike i propituje povijesnu zadanost rodnih uloga, a spomenimo i parodijsko prozno djelo »Flush: životopis« (1933.), ispripovijedano iz perspektive psa engleske pjesnikinje Elizabeth Barret Browning.