Uz već vječite kandidate Harukija Murakamija i Margaret Atwood, ovogodišnji favoriti za osvajanje »nobelovske« nominacije za književnost bili su kontroverzni francuski pisac Michel Houellebecq poznat po svojim islamofobnim stavovima, zatim ruska spisateljica Ljudmila Ulicka, oštra kritičarka Putina i protivnica ruske invazije na Ukrajinu, te ugledna kanadska pjesnikinja Anne Carson. Spominjao se i autor glasovitih »Sotonskih stihova« Salman Rushdie koji je navodno svojim tekstovima vrijeđao islam i izazvao buru nezadovoljstva diljem muslimanskog svijeta, ali kako to već biva gotovo nikada laureatom ne postaju oni pisci koji na »kladionicama« najbolje stoje, već oni koje malo tko spominje ili su pak nepoznati široj javnosti. Istina, Annie Ernaux je prošle godine slovila za favoritkinju, ali kako je nagrada bila dodijeljena još jednom autsajderu, piscu iz Tanzanije Abdulrazaku Gurnahu, činilo se da je francuska spisateljica koja je u svojoj domovini stekla kultni status »klasika ženskog pisma« definitivno izgubila (u)trku i da će je ovo najpoznatije i najcjenjenije svjetsko priznanje, posebice s obzirom na njezinu dob (ima 82 godine) definitivno zaobići.

Ali, ispada kako su članovi Švedske akademije namjerili nastaviti s praksom započetom u (n)ovom, 21. stoljeću, a to je: što je moguće više poštovati rodnu ravnopravnost i društvenu aktualnost tema kojima se nagrađeni autori/ce bave. I suprotno očekivanjima u Stockholmu su objavili: ovogodišnja dobitnica književnog Nobela je Annie Ernaux koju brojne feministkinje diljem svijeta zbog njezine hrabrosti i otvorenosti u tretiranju ženskih pitanja smatraju svojom duhovnom prethodnicom i mentoricom. Ona je od početka novog tisućljeća osma književnica ovjenčana slavom najprestižnije svjetske nagrade, ali tek sedamnaesta žena među dosadašnjih 115 laureata, a Francuzi (uključujući i Jeana- Paula Sartrea koji je nagradu odbio) su tako (do) sada osvojili šesnaest književnih Nobela i time su njihovi pisci zauzeli vodeće mjesto među svim nacijama svijeta na ljestvici nagrađivanih autora s područja literature.

Zasluženo priznanje

I do sada je Annie Ernaux osvajala značajna književna priznanja: Prix Renaudot 1984. godine za roman »Mjesto«; Prix »Marquerite Duras« i Prix »Francois Mauriac« za roman »Godine« 2008., a Premio »Hemingway« 2018. godine za cjelokupuno književno djelo. Također je bila nominirana i za Bookera. Djela su joj prevođena na brojne jezike, a dobro je poznata i u nas u Hrvatskoj; prevodili su je u izdavačkim kućama Oceanmore, Disput, Vuković-Runjić, u Multimedijalnom institutu; nešto manje je prevođena u Srbiji, ali beogradska izdavačka kuća Štrik najavila je prijevod triju njezinih knjiga i to još prije no što se (sa)znalo da je postala nobelovkom. Glavna urednica Štrika, Ljubica Pupezin, kratko je sumirala što je to privlači u književnom pismu ove francuske autorice:

»Mislim da je zasluženo dobila ovo visoko priznanje po dva kriterija; po vrhunskoj kvaliteti svoga djela, ali i po težnji da iskaže do kraja i bez predrasuda golu istinu o temama o kojima piše, a sve to pitkim jezikom koji na način Kafke zasijeca u samu srž stvari. Njezine su teme i naše teme kojima se i mi kao društvo moramo baviti, jer priroda istine koju one iskazuju složena je i nezaobilazna«. Romani Annie Ernaux zapravo su individualne priče koje se prepliću s kolektivnim, pretaču se u opće društvene, čime ona kontekstualizira ne samo osobno, već i duhovno, političko, kulturološko i opće javno iskustvo čitave naše epohe.

Annie Ernaux (djevojački Duchesne) je rođena 1. rujna 1940. godine u gradiću Lillebonne, u Normandiji (departman Seine-Maritime), da bi se nakon nekoliko godina s roditeljima preselila u Yvetot gdje je obitelj otvorila malu kavanu i trgovinu »špecerajem« u siromašnoj radničkoj gradskoj četvrti. Tijekom boravka u Yvetotu pohađala je privatnu katoličku srednju školu o čemu je kasnije i pisala u svojim »ispovjednim« romanima opisujući tu tešku i nepodnošljivu atmosferu odrastanja i sazrijevanja, jer su joj kolegice iz škole jasno stavljale do znanja da je ne žele u svom društvu, budući da dolazi iz radničke, njima neprihvatljive i prezrene sredine. Tijekom 1964. godine se udala za Philippea Ernauxa (s kojim ima dva sina), ali brak nije potrajao, niti je bio sretan, o čemu je uostalom i pisala u svojim knjigama. Diplomirala je, prvo na sveučilištu u Rouenu, a potom i na sveučilištu u Bordeauxu, gdje je stekla zvanje nastavnice, odnosno profesorice francuskog jezika i književnosti da bi potom nekoliko godina radila kao srednjoškolska nastavnica. S obitelji se 1975. godine preselila u tek izgrađeno, novo naselje Cergy Pontoise (departman Val d’Oise) u blizini Pariza gdje i danas živi, a od 1977. godine radila je u Centre national d’enseignement a distance, to jest ustanovi za daljinsko, dopisno obrazovanje, sve do umirovljenja 2000. godine.

Žanrovski raznorodna djela

Još tijekom studija aktivirala se u pokretu za ženska, ali i radnička prava, a koncem sedamdesetih godina minulog stoljeća svojim provokativnim i britkim tekstovima u Le Mondeu postala je prepoznatljiva i na nacionalnoj javnoj sceni kao jedna od vodećih francuskih feministkinja, ali i kritičarki neoliberalnog kapitalizma. Početkom osamdesetih se razvela od supruga i praktički se od tada posvemu posvetila književnom radu. Do danas je objavila tridesetak knjiga, smatraju je vodećom predstavnicom tzv. ženskog pisma iako ona (s pravom) odbija tu i takvu (dis)kvalifikaciju smatrajući kako se literatura ne da ograničiti i suziti na neke shematizirane stereotipe. Originalnost njezina pisma i općeg književnog postupka krije se u vještom, maestralnom povezivanju literature i sociologije i tim načinom svoja osoban iskustva (p)opisuje kao »opće društveni produkt«. Epizode iz svog života p(r)okazuje na objektivan način uz prepoznatljivu dozu (samo)ironije, bez suvišnih epiteta i atribucija i(li) emotivnih ekskursa u tekstu, nastojeći se tako udaljiti što je moguće više od tema koje su je godinama pratile i opterećivale, a sve s ciljem da bi ih što objektivnije pokušala poopćiti i drugima prenijeti što je proživljavala.

U svojim knjigama pokuša(va)la se maksimalno usredotočiti na pitanja i probleme »materijalnog i kulturnog siromaštva«, sredine iz koje je i sama potekla i koja je u suštini (pred)odredila njezin život, ma koliko se tome opirala ili nastojala silnim naporima, odnosno pisanjem to prevladati. Nikada se nije željela odreći ili (po)sramiti svojih korijena, već shvatiti zašto je društvo tako nepravedno ustrojeno, gdje su izvorišta klasnih, socijalnih, kulturoloških i inih razlika i predrasuda u kojima se svaki pokušaj prijelaza iz jedne (niže) u drugu (višu) sredinu, klasu, sloj, stalež, doživljava kao izdaja, i zašto ta »vertikalna pokretljivost« kod mnogih nailazi na prezir, odbojnost i osudu.

Djela Annie Ernaux su žanrovski raznorodna; u njezinom se rukopisu isprepliću različiti motivi i upravo taj odmak od tzv. tradicionalnih »vrijednosti« i kategorija po mišljenju je kritike taj inovativni i kreativni, narativni novum kojim je postala prepoznatljiva na francuskoj, ali i svjetskoj književnoj sceni. Nikada nije priznavala, niti se povodila za autoritetima, ali je za svoje književne uzore navodila Jeana-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir i Virginiju Woolf; mnogi nalaze dodirne točke između njezine literature i one koju je pisala M. Duras, a nezapaženo nije prošla ni sličnost s teksom i književnim postupcima nobelovca Patricka Modiana.

Filmske adaptacije

Pojedine su knjige Annie Ernaux doživjele i filmsku adaptaciju: tako su Patrick Mario Bernard i Pierre Trividic (2008. godine) kao predložak za svoj film »L’Autre« (»Ta druga«) iskoristili roman »Zaposjednutost«; Danielle Arbid je 2020. godine snimila po istoimenom romanu film »Samo strast«, a godinu potom Audrey Diwan je iskoristila roman »Događaj« kao predložak za svoj film istog naslova za koji je na festivalu u Veneciji nagrađena Zlatnim lavom. Osim toga, u talijansko-francuskoj (ko)produkciji 2018. godine snimljen je dokumentarni film na temelju njezine knjige »Godine«, čime je samo učvrstila svoj status književne i feminističke ikone. A, da se radi o izuzetnoj spisateljici potvrdio je i njezin izdavač, slavni Gallimard, koji je većinu njezinih knjiga objavio u velikoj kolekciji Quarto čime je postala prva žena koja je za života ušla u tu prestižnu ediciju.

Iako već u poodmakloj dobi, Annie Ernaux je i dalje izrazito politički aktivna; 2012. godine podržala je na predsjedničkim izborima kandidata ljevice Jeana-Luca Melenchona, a nedavno se priključila i demonstrantima koji su od Macronove vlade zahtijevali povećanje plaća, bolje i sigurnije uvjete života. Slično je reagirala i 2018. godine kada je u jeku najžešćih demonstracija podržala zahtjeve i pokret tzv. žutih prsluka. Ona već godinama ima jasan i osviješten, ali i prilično radikalan ljevičarski pristup rješavanju društvenih problema i žustra je kritičarka »neprihvatljivog neoliberalizma« koji većinu Francuza tjera u siromaštvo. A na vanjsko-političkom planu zagovornik je bojkota Izraela smatrajući da se na neprihvatljiv način odnosi prema Palestincima, te da nezakonitim forsiranjem i izgradnjom novih židovskih naselja pokušava na zaobilazan način kolonizirati palestinski teritorij.

Predsjednik Nobelovog komiteta Švedske kraljevske akademije Anders Olsson naglasio je njezinu vjeru u »oslobađajuću snagu književnosti«, odnosno istaknuo je kako se njezina sjećanja »pojačana socijalnim kontekstom« u rekonstrukciji prošlosti oslanjaju na Proustovo djelo »U traganju za izgubljenim vremenom«, ali s tom razlikom da ona svoju potragu vodi u jednom posvema drugom pravcu. U svojim djelima Annie Ernaux pokazuje koliko veliku moć nad našim životima imaju društvene konvencije, odnosno ona je pokušala portretirati, primjerice kroz lik oca, socijalni kontekst koji ga je formirao, a pri tomu pomiriti ekstreme u kojima je i s kojima je živio.

Autobiografska proza

Postala je poznata upravo po svojoj autobiografskoj prozi, koja je svoj vrhunac doživjela u romanu »Godine« (»Les Annes«, 2008.), kojim je zapravo ušla duboko pod tkivo ne samo svoje obitelji, već i socijalne i kulturne povijesti Francuske zahvaćajući široko razdoblje od 1940. (godine svog rođenja) do 2007. godine. U ovom se djelu izmjenjuju osobne fotografije sa slikama vremena u kojima su one nastale: rat u Alžiru, studentski bunt 1968. godine, hladni rat i prijetnja nuklearnim sukobom, rast nezaposlenosti, ekspanzija konzumerizma, borba za pravo žena i rodnu ravnopravnost, popularna kultura, TV-emisije, novinski članci, moda, reklame, dnevnički zapisi koje je vodila proteklih šest desetljeća, napredak tehnike i tehnologije, a spominju se i značajne osobnosti kao što su J. P. Sartre, S. de Beauvoir, Edith Piaf, Agnes Varda…

To je impresivna slika naše epohe, ali i nova forma autobiografije kojom je pokušala oblikovati ne samo vlastitu nazočnost u kolopletu svih tih »velikih« zbivanja, već i više, »svoju buduću odsutnost«. Hrabro i otvoreno, kao malo tko u novodobnoj francuskoj, ali i uopće svjetskoj književnosti, ispisala je povijest žene koja je iz nje »izdvojena«, ali istodobno i duboko uronjena u događaje svoje generacije, čime je na poseban način razotkrila iskustvo svoje epohe, kao i ono osobno. Uostalom, sama je konstatirala:

»Sve što sam napisala potječe iz mog životnog iskustva, iz onog što sam vidjela, doživjela, i svega što i dalje prioživljavam i u tom smislu porijeklo i tematika moje literature jesu autobiografski«. Književnu karijeru Annie Ernaux je počela 1974. godine autobiografskim romanom »Les Armoires vides« (»Ispiranje«) u kojem je pisala o ilegalnom pobačaju koji je uostalom i sama proživjela 1963. godine i već je tada jasno predočila što želi postići svojim rečenicama i književnim pismom u cjelini:

»Sačuvati nešto od vremena koje se više nikada neće ponoviti«. To je osnova na kojoj se njezina autofikcija dodiruje s onom Patricka Modiana. Životne okolnosti i odrastanja u siromašnoj obitelji, školovanje i želja da se uputi u život nekim drugim pravcem i usvoji drukčiji sustav vrijednosti; dakle taj proces »statusne mobilnosti« koji su na različite načine prošli i njezini roditelji, ali i ona sama, postao je opsesivnom temom koju je razvijala i varirala u svim svojim glavnim djelima. Kroz priču o svojim roditeljima propitivala je načine na koje se u siromaštvu i neimaštini, poniženosti i prezrenosti, gradi i čuva samopoštovanje. Opisujući procese već spomenute »statusne mobilnosti«, tj. prelazak iz jedne u drugu klasu nije se toliko bavila pitanjima promjene materijalne, već intelektualne pozicije. Bez licemjernog moraliziranja (s)rušila je brojne tabu teme francuskog društva, posebice po pitanju položaja i prava žena i o tome je pisala krajnje kritički, pokazujući i dokazujući i svoju umnost, ali i moralnu čvrstoću i hrabrost i upravo ova posljednja riječ najbolje ocrtava (s)misao njezine literature.

Romani

Pišući o odrastanju, prvim seksualnim iskustvima, braku, ljubavnim aferama, pobačaju, bolestima, majčinoj i očevoj smrti, Annie Ernaux dubinski je secirala francusko društvo ostvarivši specifičnu književnu simbiozu autobiografije i historiografije i u svojim je knjigama inteligentno, ali i s puno erudicije i znatiželje, zapravo misaone konkretnosti, stilski sofisticirano (pre)nosila svoja (o)sjećanja kako bi oblikovala do detalja sve ono što je karakteriziralo vrijeme koje se više vratiti neće, a u kojem smo i sami više ili manje aktivno (su)djelovali. A, da bi to ostalo zabilježeno, nisu važni i bitni samo veliki i prijelomni društveni događaji, već se puni sukus života može dohvatiti tek posredovanjem, prije svega »sitnica koje život znače«, a to su primjerice fenomeni koji označavaju kako se tada govorilo i smijalo, jelo, hodalo i sjedilo. To je proza koja ispod površine krije tjeskobu, pa čak i brutalnost međuljudskih odnosa, otkriva njihovu žestinu i dubinu, a inferiornost i stid su ključni pojmovi kojima spisateljica određuje svoje djetinjstvo, odrastanje, ali i zrelo doba i stoga s punim pravom zaključuje: »Kada čitam Prousta ili Mauriaca ne mogu vjerovati da oni pišu o vremenu u kojem je živio i moj otac. Sredina u kojoj je on živio zapravo je pripadala srednjem vijeku i tek tada sam spoznala bolnu diskrepanciju između svijeta mog podrijetla i života više klase. S jedne strane smo suočeni sa skučenim rječnikom, nepravilnim dijalektalnim govorom koji ne poznaje ironiju i humor, a s druge ranjivost visoke književnosti koja nije htjela, znala, mogla ili tko zna zašto, nije se udostojila zaviriti u svijet niže klase.«

Svoju je poetiku Annie Ernaux (iz)gradila postupno, kao specifičnu nadogradnju tradicionalnih žanrova, a to se najbolje može pratiti i shvatiti ako se ide tragom kada su i kako nastajali njezini romani. U djelu »Le Femme gelee« (»Oduzeta žena«, 1981. godina) opisuje nam vrijeme i društvenu pozadinu kada se to zbi(va)lo, o čemu je razmišljala dok je čekala na ilegalni pobačaj; u romanu »La Place« (»Mjesto«, 1984. godine) iznosi svoj složeni odnos s ocem, a priču počinje njegovom smrću da bi retrospektivno pokušala, gotovo naturalistički i sebi i drugima objasniti njegov život, ali i njihovo međusobno udaljavanje uvjetovano obrazovnim razlikama. U romanu »Une Femme« (»Jedna žena«, 1987. godina) opisala je konvencionalni, banalni život svoje majke, a kroz njezin lik dala je sliku žena 60-ih godina minulog stoljeća koje po cijele dane obavljaju domaćinske poslove uvjerene da im je to po rodu (za)dano i da im je dužnost služiti mužu i obitelji. Kada joj je majka umrla, Annie Ernaux je imala nepunih pedeset godina i tri tjedna nakon sahrane, odmah se prihvatila pisanja knjige preispitujući se zašto nije za njezina života nešto više (u)činila kako bi je pokušala razumjeti, postala s njom prisna, s njom pričala i tako je bolje upoznala. Jer, kada nas napuste bliske osobe, tek se onda zapitamo tko su one zapravo bile?

»Hotel Casanova«

Autobiografski roman »Passion simple« (»Samo strast«, 1991. godina) opisuje njezinu ljubavnu vezu s oženjenim istočnoeuropskim diplomatom, a pet godina potom (1997. godine) u romanu »Je ne suis pas sortie de ma nuit« (»Nisam izašla iz svoje noći«) ponovo se vraća temi majke i to u vijeme kada joj je bila dijagnosticirana Alzheimerova bolest. Sjećajući se djetinjstva, svoje majke koja je nekada za nju predstavljala utočište, a sada je dementna starica koja se tek povremeno vraća svijesti (i tada izgovara lucidne riječi), a potom se ponovo gubi u pomrčinu uma, autorica nam predočava tešku priču stvarnosti koja se oko nas steže poput obruča, o usamljenosti na koju smo na koncu svi osuđeni i kroz sve te »krhotine sjećanja« razvija se priča o otuđenosti kojoj nema kraja. »L’Evenement« (»Događaj«, 2000. godina) je roman u kojem se ponovo bavila problemima pobačaja, a u romanu »L’Occupation« (»Zaposjednutost«, 2002. godina) govori o patološkoj ljubomori, odnosno o vezi s muškarcem kojeg je ostavila poslije šest godina, jer nije željela žrtvovati vlastitu slobodu »osvojenu« raspadom braka, ali se ipak povremeno, još uvijek s njim viđala. Sve je nekako »štimalo« dok on nije počeo život s drugom ženom i tada joj ta posvema nepoznata žena postaje pravom opsesijom; po cijele dane istražuje tko je ta žena, opsjeda je telefonskim pozivima i neprestano, grozničavo razmišlja da li joj bivši ljubavnik govori iste riječi koje je izgovarao dok je i ona s njim bila u vezi.

U romanu »Memoire de fille« (»Djevojačke uspomene«, 2016. godine) opisuje gubitak nevinosti (1958.) i koristeći se fotografijama i pismima govori o vlastitom sazrijevanju smještajući ga u kontekst tadašnjeg francuskog društva »gdje se ženska žudnja smatrala sramotom, a neovisnost nepoželjnom«. Ujedno je konfrontirala svoje uspomene iz tog vremena s uspomenama žene kakvom je postala. Uz već spomenutu knjigu »Les Annees« kojom je priskrbila svjetsku slavu, veliku ulogu u njezinoj prepoznatljivosti imali su i romani »Retour a Yvetot« (»Povratak u Yvetot«, 2013. godine) u kojem je opisala najznačajnija mjesta vlastita života i »Regarde les lumieres mon amour« (»Pogledaj u svjetlo ljubavi moja«, 2014. godine) u kojem je autorica pružila uistinu dojmljivu analizu konzumerističkog društva, raznih društvenih slojeva i socijalnih razlika koje se odražavaju na odnose među ljudima.

»Hotel Casanova« (2020. godine) zadnje je djelo koje je objavila, a pokušavajući sažeti smisao svoje literature, Annie Ernaux je priznala: »Pišući sam pokušavala svladati, ne toliko strah, koliko sramotu što postoje sredine u kojima sam i sama živjela i u kojima su moguće strahote koje je i psihički i fizički teško opisati, a još teže prihvatiti«. I stoga mi se čini kako je Olja Savičević Ivančević posvema u pravu kada je u svom nadahnutom tekstu o Annie Ernaux napisala: »Njezin način pisanja neodvojiv je od sadržaja, bila to ženska seksualnost i požuda, majčinstvo, rastava braka, pobačaj, ili odrastanje i starenje jednog društva…Kod nje ima nenametljive otmjenosti u stavu i izrazu koja čini da pišući o sramu bez malo srama ostane visoko iznad vlastitog poniženja. I eto, to je stil, ono što dobru književnost dijeli od trača ili ispovijesti. Životi žena o kojima je pisala, tajni su životi onih koje intmno poznajemo, onih koje su nas rodile i kakve naposljetku i same jesmo. Ipak, Ernaux je pišući o vlastitom iskustvu ili iskustvima bližnjih napisala priču prvenstveno o generaciji naših majki. Pružila nam je mogućnost da ih zaista upoznamo«.