Na današnji dan, 8. travnja 1973. godine, u Mouginsu kraj Cannesa preminuo je Pablo Picasso, španjolski slikar, grafičar, kipar, keramičar i scenograf. Ovim povodom brojnim manifestacijama tijekom 2023. širom svijeta bit će obilježena 50. godišnjica smrti ovog čuvenog umjetnika. Specijalne izložbe pod motom »Picasso Celebration 1973. – 2023.« bit će održane ne samo u njegovoj domovini, Španjolskoj, nego, između ostalih zemalja, i u Francuskoj, Njemačkoj i SAD-u. Francuska i španjolska vlada žele obilježiti ovaj međunarodni događaj suradnjom, okupljajući kulturne i diplomatske odjele obiju zemalja. Picassova proslava predviđa pedesetak izložbi i događaja koji će se održati u renomiranim kulturnim institucijama, a koji se zajedno bave historiografskom analizom Picassova umjetničkog opusa. Komemoracija, popraćena službenim proslavama u Francuskoj i Španjolskoj, omogućit će pregled istraživanja i interpretacija umjetnikova djela, posebice tijekom važnog međunarodnog simpozija ujesen 2023., koji se podudara s otvaranjem Picassovog centra u Parizu.

Pablo Picasso je, uz Georgesa Braquea, tvorac kubizma, smjera koji je otvorio puteve drugim povijesnim avangardama poput konstruktivizma i suprematizma, nadrealizma, neoplasticizma i futurizma, pa i apstrakciji, a snažni utjecaji kubističke estetike vidljivi su i u arhitekturi, dizajnu i drugim umjetničkim područjima. Zbog toga, ali i kasnijih umjetničkih sinteza, već ga se za života smatralo jednim od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Rođen je u Malagi 25. listopada 1881. godine. Prve poduke dobio je od oca, učitelja slikanja. Pohađao je umjetničku školu u Barceloni te 1897. Kraljevsku likovnu akademiju San Fernando u Madridu, koju je ubrzo napustio okrenuvši se proučavanju španjolskih slikarskih velikana u Pradu, Velázqueza, Goye, Zurbarána te posebno El Greca. Počeo je slikati u eklektičnom duhu, stvarajući svoju prvu sintezu spajajući elemente slikarstva predrafaelita, modernizma (španjolske inačice secesije) te pariškoga suvremenog slikarstva. Živio je u Barceloni, gdje se kretao u boemskim i umjetničkim krugovima.

Od 1900. godine više puta boravio je u Parizu, gdje se nadahnjivao djelima Delacroixa, Daumiera, impresionista, kao i Degasom, Toulouse-Lautrecom i Gauguinom te počinje surađivati s kolekcionarima i galeristima Berthe Weill i Ambroiseom Vollardom, sukreatorima pariških avangardnih kretanja, uz stalne povratke u Španjolsku. U tom razdoblju, potaknut samoubojstvom prijatelja, slikara i pjesnika Carlesa Casagemasa, koji ga je nadahnuo na intimnu, alegorijsku kompoziciju »Život« (1903.), komentar ljubavi, smrti i ljudskih odnosa, ulazi u takozvanu modru fazu, u kojoj hladnim modrim i modro-zelenim tonovima slika gotovo monokromne kompozicije, tamnu stranu egzistencije, većinom svijet beskućnika, prosjaka, bludnica, atmosferu beznađa, osamljenosti i neimaštine, naglašenu deformiranim likovima.

Od 1904. se trajno nastanjuje u Parizu i uključuje u život intelektualne i likovne avangarde, postaje središnja osobnost pariških boemskih krugova, sprijateljuje se s Maxom Jacobom i Guillaumeom Apollinaireom, te ulazi u ružičastu fazu, u kojoj osnovnim tonom ružičaste slika motive putujućih cirkusa, svirače, akrobate, dječje likove te od tada stalnu preokupaciju, lik žene, stvarajući intimno i melankolično ozračje.

Pod utjecajem Cézannea, afričke i oceanijske plastike, 1907. stvara »Gospođice iz Avignona«, najutjecajniju sliku u povijesti modernizma. Njome je, osmislivši novu koncepciju oblika i prostora, srušio sve prethodne likovne, ali i ikonografske konvencije, čime je označio prekretnicu u europskome slikarstvu te otvorio put modernom pokretu. Neposredno nakon tog remek-djela stvorio je s Braqueom kubistički stil, glasovit po emocionalnoj i intelektualnoj kontroliranosti u obradi većinom pojedinačnih figura i mrtvih priroda. Potaknut spoznajom da predmeti u prostoru, a i sam prostor, nemaju fiksan i apsolutan oblik, počeo je s Braqueom razvijati Cézanneove tehnike te ubrzo s njim, razvivši nov likovni jezik, zauvijek razorio višestoljetnu renesansnu koncepciju koja je vladala zapadnom umjetnošću, a kojom se trodimenzionalni prostor projicira na ravnu plohu pomoću iluzionističkoga crteža i perspektive iz jedne točke. Iz te revolucionarne promjene pogleda na stvarnost iznikao je novi likovni smjer kubizam, koji je omogućio različita shvaćanja i promatranja svijeta te nastanak drugih avangardnih pokreta.

Potraga za alternativnim načinima prikazivanja dovela je Picassa do izuma nove revolucionarne tehnike, kolaža. Uporaba neslikarskih materijala, poput notnih zapisa, tapeta ili izrezaka iz novina, stvorila je problem autentičnosti i originalnosti umjetničkoga djela, što će prerasti u temu koja će se u umjetnosti razvijati tijekom 20. stoljeća. Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata obilježili su neoklasicizam, kubizam i nadrealistička nagnuća. Iako je Picasso simpatizirao pripadnike kruga nadrealista – izlagao je s njima i objavljivao radove u nadrealističkim časopisima, poslije i nadrealističku poeziju, nije im se nikad sasvim priklonio.

Od mladosti protivnik španjolske monarhije, Pablo Picasso u Španjolskoj posljednji put boravi 1934. godine, a potaknut uznemirujućim dokumentarnim novinskim fotografijama zračnih napada na baskijski grad te Goyinim i Rubensovim antiratnim slikama, za španjolski paviljon na Međunarodnoj izložbi 1937. u Parizu slika najpoznatiju angažiranu sliku u svjetskoj umjetnosti »Guernicu«. Monokromnom paletom, naglašavajući odsutnost boje, ali i perspektive, motivima osobne ikonografije (bik i ranjeni konj s koride), koje uzdiže na univerzalnu razinu, te tradicionalnim simbolima stradanja, patnje i prosvjetljenja gradi naoko kaotičnu scenu jezovite atmosfere, simbolički prikaz strahota Španjolskoga građanskoga rata, ali i komentar na razaranja, užas i bijedu ratovanja. Koristeći se kubizmom na najsnažniji ekspresionistički način, ostvario je vrhunac umjetničke sinteze, remek-djelo modernističkoga slikarstva. Publicitetu je pridonijela serija njezinih izložbi u Europi, SAD-u i drugdje, organiziranih kao protest protiv Francova režima u Španjolskoj. Od 1940. čuvala se u MoMA-i, s izričitom željom umjetnika da se u Španjolskoj pokaže tek kad Franco siđe s vlasti. Od 1981. nalazi se u Museo Reina Sofia u Madridu.

U vrijeme Drugog svjetskog rata Picasso je živio u Parizu i na jugu Francuske, gdje se 1947. trajno nastanio. Povukavši se iz središta umjetničkih zbivanja i premda svjetski poznat i slavljen kao najveći živući likovni umjetnik, gotovo da se ne obazire na nova umjetnička strujanja, iako ostaje neko vrijeme društveno angažiran na pozicijama ljevice. Dolazi u dodir s novim materijalom, keramikom, koju isprva samo oslikava, a potom otkriva i njezine oblikovne potencijale. Pablo Picasso je i jedan od najznačajnijih grafičara 20. stoljeća. Bavio se i ilustracijom, a ističu se kubistički bakropisi. Svoja revolucionarna oblikovna razmišljanja unosio je i u druge medije. Prve korake u tom smjeru ostvario je u kubističkome razdoblju, kada je oblikovne ideje stila pokušao unijeti i u skulpturu.

U natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije ukazuje se na Picassovo nasljeđe:

»S velikim je majstorima moderne sudjelovao u nastajanju ‘nove slike čovjeka’, potaknuvši ili dotaknuvši se većine avangardnih smjerova prve polovice 20. stoljeća. Tehnički superioran (jedan od najsuptilnijih crtača epohe), u neprestanom iznalaženju novih oblikovnih ideja i novih postupaka, nije birao izvore. Nadahnut starim majstorima, djelima suvremenika ili afričkim maskama, mitologijom, borbom s bikovima ili privatnim životom, bilo kao inicijator ili kao protagonist koji je sposoban izdvojiti i prisvojiti bitna počela raznorodnih avangardnih strujanja te najčešće nametnuti svoj način likovnoga mišljenja (istodobno ga i stalno mijenjajući), četiri je desetljeća dominirao svjetskom likovnom scenom u gotovo svim likovnim područjima te pritom otvorio neke od najzanimljivijih problema u likovnoj umjetnosti, koji su intrigirali umjetnike tijekom cijeloga 20. stoljeća.«

Tijekom proteklih godina, a posebno nakon pojavljivanja pokreta #MeToo, na udaru su se našli Picassovi mizogini stavovi prema njegovim ljubavnicama.

Umjetnički analitičari, poput Shannon Lee iz časopisa Artspace, smatraju da Picassovu mizoginiju treba kontekstualizirati u odnosu na njegovo stvaralaštvo: »I sam Picasso je primijetio da se kompletno njegovo stvaralaštvo može kategorizirati u sedam različitih stilova, od kojih je svaki dokument njegovog odnosa sa sedam žena u njegovom životu – Fernande Olivier, Eva Gouel, Olga Khokhlova, Marie-Thérèse Walter, Dora Maar, Francoise Gilot i Jacqueline Roque.«

Picasso je, kako piše Lee, »skoro svakoj od tih žena, za koje je tvrdio da ih voli, život učinio izuzetno bijednim.« Lee se također poziva na djelo Picassove unuke Marine, koja je napisala knjigu »Picasso, moj djed«: »On ih je podčinio svojoj animalnoj seksualnosti, pripitomio ih, opčinio ih, progutao ih i zdrobio ih na svoja platna. Nakon što je mnogo noći proveo izvlačeći iz njih esenciju, kada bi ih posve uništio, on bi ih odbacio.«