Nemali je broj i umjetnika i teoretičara (umjetnosti) koji svojim radovima tematiziraju i problematiziraju društvenodigitalni panoptikum današnjice. Od Nama Junea Paika, Jenny Holzer, Aija Weiweija, Sherry Turkle, koji svojim radovima propituju digitalnu svakodnevicu i društvenu strukturu tehnonologije, do raznih teoretičara poput Nicolasa Bourriauda, Leva Manovicha, Alexandera Gallowaya, Wendy Hui Kyong Chun ili pak McKenzieja Warka, koji teoretski razmatraju različite aspekte i premreženost komunikacije, interneta/tehnologije i društva.

I riječke su izložbe, recimo nedavna u Filodrammatici »Moje, tvoje, naše«, ili pak ona u sklopu EPK Rijeka 2020 »Usijano more«, unekoliko propitivale odnos društva, tehnologije, komunikacije. A prošlogodišnja, »Riječi za gledanje«, koja je bila izložena točno u ovo vrijeme u MMSU-u, također počiva na potencijalu jezika kao (komunikacijskog) oruđa u okviru (koncepcija) suvremenosti.

Tako i nova izložba u riječkome MMSU-u »Kud plovi ovaj oblak?« također, naslovnom sintagom, teži ekstrahirati (ovdje digitalni) oblak kao središnji pojam prekrivanja naše svakodnevice. Drugim riječima, oblak je iskorišten u metaforičkom smislu za isticanje moći i dosega interneta, odnosno tehnologije općenito. Upravo na to ukazuje i izvadak Jamesa Bridlea iz 2019. godine u kojem kaže: »Danas je oblak središnja metafora interneta: globalni sustav velike moći i energije koji ipak zadržava auru nečega pojmovnog i numinoznog, nečega što je gotovo nemoguće shvatiti. (…) Navikavamo se oslanjati se na njega, a gotovo da nemamo pojma o tome što mu povjeravamo i čemu to povjeravamo.«

Takav oblak, dakle, podrazumijeva ukupnost društvenoga komunikacijskog modusa koji opstoji kao mreža nedokučivosti, nevidljivosti, odnosno kao svojevrstan mortonovski hiperobjekt, entitet rasprostranjen u našemu vremenu i prostoru koji ostaje izvan našeg uobičajenog dojma o prostornim i vremenskim relacijama. Na to se jasno nadovezuje i teza španjolskog sociologa i teoretičara medija Manuela Castellsa koji razmatra utjecaj tehnologije na društvo, to jest kompleksne promjene u društvu koje proizlaze iz informacijske tehnologije i umrežavanja – infomacijskih tokova.

Kao što njegovo djelo »The Rise of the Network Society« pruža dublji uvid u utjecaj tehnoloških promjena na našu svakodnevicu, odnose moći i društvenu strukturu, tako i izložba »Kud plovi ovaj oblak?« propituje utjecaj tehnologije na svakodnevicu, samu komunikaciju i jezik kao komunikacijsko oruđe, kategorije identiteta, tijela, na samog pojedinca i njegovu izoliranost i/ili otuđenost.

Dvanaest radova

Svojim temama vrlo aktualna, izložba zapravo uključuje rjeđe izlagane autorice i autore uglavnom iz fundusa riječkoga MMSU-a i njihove radove mahom nastale početkom dvijetisućitih godina kad je i globalni fenomen internet bio, recimo to tako, tek u povojima i u nastanku. I tada su, dakako, na globalnoj sceni mnogi umjetnici istraživali utjecaj interneta na svakodnevicu i na komunikaciju, između ostalih Heath Bunting, Eve i Franca Mattesa ili pak Natalie Bookchin. Izložba »Kud plovi ovaj oblak?« okuplja dvanaest radova različitih medija, fotografije, videozapise, strip, zvučne instalacije, koji postavljaju u suodnos gledatelja i prostor, javno i privatno, kao i fizičke sfere te one »online«. S obzirom na takvu tehnološku/tehnologijsku potku (naše) društvene stvarnosti, jasno je kako i sami radovi nameću različite teme koje otvaraju pojmovi interneta, tehnologije, fizičke-digitalne povezanosti, a sve to u krajnosti uspjelo je i uspijeva (de)montirati našu svakodnevicu i njezinu percepciju. Iako radovi označuju ono začeto još prije dvije dekade, jer sada smo već u trećoj, vrijedno je uopće vidjeti koliko je koji izloženi rad, promatrajući ih i iz sinkronijskog i iz dijakronijskog kuta, uspio ostati aktualnim.

Vrlo je zanimljiv rad Andreje Kulunčić »Zatvorena zbilja – embrio«, koji se sastoji od mrežne stranice, tekstova i nemale dokumentacije razgovora, a već i svojim nazivom upućuje na problematiku genetičkog inženjeringa i na njegove posljedice. S obzirom na to da su posjetitelji mogli u sklopu web projekta sami napraviti čovjeka koji ulazi u postojeću galeriju embrija, pa autorica s ciljem propitivanja pravnoga i etičkog okvira uključuje i mišljenja raznih stručnjaka iz prirodnih i tehničkih znanosti, rad tendencijski ukazuje na potencijalne (distopijske) mogućnosti inženjeringa kao produkta tehnološkog napretka. S obzirom na tematiku i problematiku inženjeringa i njegove pozitivne i negativne strane, rad je nedvojbeno vrlo aktualan i danas.

Rad Nike Radić, iako ne u doslovnome smislu, svojom formom bijelog napuhanog oblaka ipak vividno upućuje na komunikacijsku poetiku povezanih entiteta. Drugim riječima, rad »Čahura« podsjeća na zamršenost komunikacije, zvukovnu permeabilnost, kao i povezanost izdvojenih zajednica koje sliče onim algoritamskima. Uz »Čahuru«, rad koji je možda najdoslovnija reprezentacija komunikacije jesu stripovi Zvonimira Pliskovca objavljivani u nekoć vrlo popularnom časopisu Val, a izravno se referiraju na lošu komunikaciju u odnosu pošiljatelj – primatelj, koja (osta)je jednosmjerna. Iako su Pliskovčevi stripovi nastali sedamdesetih godina, komunikacijske su vještine, možemo se složiti, i danas sve veći problem, a društvene mreže i ostali komunikacijski modusi tek su u nekoj mjeri, posebice iz praktičnog aspekta, olakšali komunikaciju. Međutim, bez obzira na sve mogućnosti tehnologije, komunikacija koja nije dvosmjerna, zatim pasivno slušanje, komunikacijski šumovi, općenito neshvaćanje ili pak (de)kontekstualiziranje (poruke) i dalje ostaju (univerzalni/svevremenski) komunikacijski problemi.

Instalacije

Sugestivno, kao što sama riječ maska može značiti, tako i rad Izabele Peculić Stančić »Maska« dvostrukim ogledalima, mnogostrukim odrazima te tunelskom vizijom (de)konstruira precepciju i gledateljski pogled. Ova fotoinstalacija, koristeći perceptivnu varku ili zamku replicira ono početno, a gledateljska je percepcija razmještena u okvire perceptivnoga tunela, što nedvojbeno može djelovati posve uznemirujuće i/ili klaustrofobično. S obzirom na povratak onog početnog, slike, rad također podsjeća na koncept zatvorena kruga, pa replicirajući i reflektirajući otvara mogućnosti za eksperimentiranje sa samom prezentacijom te percepcijom. Kao što su rani radovi koji su uključivali video intencijski odgovarali na tehnološke promjene, tako i ovaj rad odgovara na promjene u tehnološkom okruženju, stavljajući naglasak na individualno i perceptivno.

U sličnom tonu i rad »Pogledaj me u oči« Siniše Labrovića, opeka i videoinstalacija, širi negativne osjećaje. Smješten u prizemlju muzeja, pravokutan oblik kućice od opeke s krovom podsjeća na kakvu utvrdu, bedem, prisutnost, čuvanje, stražu, nadzor, a praznina pri vrhu kućice prikazuje velika usta koja (samo) žvaču. Upravo prikaz žvakanja, umjesto pomicanja usta s ciljem govora referira se na komunikacijske paradokse danas, vrijeme kad bi komunikacija s jedne strane, s obzirom na sve (tehnološke) mogućnosti, trebala biti posve olakšana, no ta ista tehnološka mogućnost, između ostalog, stvara i bedeme komunikacijskoga nadzora. Baš zato, kao i prethodni rad, i ovaj rad zbog nadzora generira osjećaje kakve ograničenosti ili pak straha.

Na tragu prošlih radova, svojevrsnu socijalnu ograničenost, odnosno otuđenost propituje i rad »Baršunastvo podzemlje« Igora Grubića. Autorove režirane fotografije uključuju zatvorenike kaznionice u Lepoglavi s kojima se upoznao tijekom nekoliko mjeseci boravka ondje i kroz razgovore u kojima su se doticali njihove svjetlije prošlosti, djetinjstva, igre, snova te prijatelja. S obzirom na njihovu socijalnu isključenost i marginaliziranost te ljudsko pravo da zadrže anonimnost, oni navlače kostime medvjeda, psa i zeca. Bez obzira na poštovanje anonimnosti onih koji su na društvenoj ljestvici pečatirani kao devijantni, pa su zato i ostracirani, možemo također ustvrditi kako su kostimi sukladni temama razgovora i samoj ideji. Ovdje se onima isključenima koji su zbog svojih nedjela zakonski markirani stoga pristupa i dalje kao osobama koje su imale djetinjstvo i sve ono što ga, bez obzira na potencijalne nedaće, čini, pa kostimi u kontekstu ograničenosti postaju oznaka nevinoga djetinjstva i projekcija negdašnje bezbrižnosti, odnosno trenutak slobode koji svjedoči o mikropovijesti pojedinca. Također, rad je i podsjetnik na vrlo važan trenutak u genezi svakog pojedinca – djetinjstvo i formativne godine.

Klečanje

Na režirani koncept prošloga rada nadovezuje se i rad Zlatka Kopljara »K9 suosjećanje«, tri fotoinstalacije koje prikazuju autora odjevena u odijelo dok kleči na različitim mjestima, od Wall Streeta, muzeja Guggenheim, zgrade Ujedinjenih naroda, na Times Squareu, do Osme avenije i Kineske četvrti. Egzistencijalna pitanja, između ostalih, karakteristična su za autorov rad, koja ovdje još jednom ponavlja, pa se sada klečeći referira na kršćanski vokabular suosjećanja, molitve i poniznosti. U takvoj maniri poniznosti, uz izostale dodatne reakcije, autor se klanja njujorškim punktovima koji simboliziraju moć, pred kojima je on kao pojedinac (posve simbolično) malen. S obzirom na moć, ovdje se radi o intencionalnom njujorškom, koje signalizira ne samo centar moći, već i centar različitosti, mogućnosti, posebno u kontekstu umjetnosti. Autorov performativni trenutak također unekoliko traži i promatračku uključenost i/ili reakciju glede pojedinčeva odnosa spram kompleksnosti urbanoga centra moći.

Odvojak postmodernističkoga društvenog propituje i rad »Units 001« Damira Žižića i Kristiana Kožula, koji u muzejskome prostoru svakako plijeni pažnju. Radi se, naime, o stotinjak betonskih sivih boca koje mahom podsjećaju na one plastične koje koristimo svakodnevno. S obzirom na brojnost boca, rad jest u suglasuju s onim postmodernističkim konzumerističkim konceptom neumornog repliciranja i gomilanja, a sveopće i sveprisutno šarenilo zamijenilo je sada sivilo boca. Proizvodna aktivnost (danas) generalno jest veliki problem, a još veći postaje ako se radi o gomilanju nekoć obećavajućeg materijala koji je trebao riješiti sve – plastici – pa sada oni na marginama društveno-ekonomske ljestvice posljedično preuzimaju ulogu onih koji rade ekološki red. S obzirom na to da upravo takvi skupljanjem plastičnih boca, iako sitno, mogu (dodatno) zaraditi, ne bi li si priskrbili ono osnovno, rad je i kritika kapitalizma/konzumerizma, a nedvojbeno nosi i ekološku crtu.

Na postmodernističkim postulatima reklamnih strategija počiva rad, odnosno projekt »What’s Inside Ideal X?« kolektiva The Moving Crew, sastavljena od umjetnika i građana koji, koristeći transportne kontejnere, tematiziraju društvenu interakciju, automatizaciju podataka te ujedno i tok kapitala. Replika stvarnih kontejnera, sada u manjem obliku izrađenih od kartona, referira se na kontejnerski transportni lanac kao oblik transporta/prijevoza koji (opet) počiva na onim digitalnim portalima i oblacima koji vrše nadzor. Uopćeno, takvo repliciranje poslužilo je kao pokazatelj svakodnevice koja počiva na premreženosti raznih digitalnih i ostalih tokova kapitalističke produkcije.

Zbilja vs. virtualnost

Kao što u prizemlju muzeja simbolično stražari Labrovićev rad, tako je i na kraju izložbe intencionalno postavljen devetominutni videozapis »Bach unatrag« Davida Smithsona, koji prikazuje dvojicu glazbenika koji sviraju Bachovu kompoziciju unatrag, no ni u jednome trenutku ne uspostavljaju kakav dijalog ili bilo kakav znak neverbalne komunikacije. S obzirom na izostanak uobičajene interpretativne sviračke linearnosti početak-kraj, te njihovim obrtanjem, djelo upućuje i na zastarjelost shvaćanja rasporeda kompozicije u klasičnome smislu, a s druge strane, uzimajući o obzir izostanak neverbalnog kontakta umjetnika, također upućuje na nestalnost i nesavršenost komunikacije, njezinu odsutnost, kao i oprimjerenje njezine mogućnosti.

Djelo koje također svojom konceptualnošću i idejom i dalje opstaje je dokumentarni videozapis »Health 90« Petre Mrše, koji propituje suodnos iskustvene zbilje i virtualne stvarnosti, odnosno svijeta igre te našu uronjenost u svijet videoigre. Autorica je za potrebe nastanka filma nakon međusobnog »online« upoznavanja igrača, organizirala i druženje uživo, čime je propitivala odnos realnog i virtualnog te uloge igrača. Takvo razmatranje suodnosa dviju stvarnosti s obzirom na ulogu onoga koji igra, pokazuje i razlike i mogućnosti tih dvaju načina komunikacije. Sam rad danas, još više s obzirom na ulogu pojedinca, ima posebnu vrijednost u kontekstu interdisciplinarnog polja »game studies« koje propituje igru.

Na postulate suvremenosti i percepciju izgleda/ljepote naslanja se i rad »Printscreen« Marine Rajšić, koji čini nekoliko neravnomjerno raspoređenih platna koja fizički popunjavaju prostor prikazom onog virtualnog – desktopa računala i mobitela – no odlikuje se citatnošću koje upućuje na poziciju žene i utjecaj tehnologije na njezinu percepciju izgleda. A digitalni je svijet, kao što znamo, umnogome utjecao na percepciju i ljepote i izgleda generalno, i ženinu, pa izgled (danas) ide linijom rubnoga, podrazumijevajući dijametralne suprotnosti, od one savršenosti koju omogućuju filteri raznih aplikacija, pa sve do dismorfije i kakvih ostalih deformacija i tjelesnih ekstenzija. Ono što je, dakle, značajka suvremene tehnologije u kontekstu percepcije izgleda i ljepote je njezin transformativni potencijal. Iako se takvi filteri koriste na svakodnevnoj bazi i mnogi ih koriste, pribjegavanje njima zapravo je svojvrstan bijeg od stvarnosti, bijeg od istine. S obzirom na to možemo govoriti i o dvostrukoj preoblici – prvo izgleda, a onda i u širem smislu (naše) percepcije stvarnosti. O kompleksnosti ovoga rada i same teme možda ipak najbolje svjedoči referencijalnost i citatnost prikazanih videozapisa koji skreću pažnju na ulogu i poziciju žene.

Izložba »Kud plovi ovaj oblak?« nudi sveobuhvatno shvaćanje kompleksnosti društvenih promjena koje proizlaze iz informacijske tehnologije, komunikacije i umrežavanja, kao i uvid u utjecaj promjena izazvanih tehnologijom na našu svakodnevicu, na društvenu strukturu, kao i na odnose moći. Identično Castellsovom shvaćanju, i ova izložba, podebljavajući informacijske tehnologije i komunikacijske mreže kao ključne sile/silnice koje oblikuju (današnje) društvo, kritički propituje suodnos komunikacije, tehnologije i pojedinca. Izložba je stoga replika na stanje suvremenosti, proizvodnosti, kapitalizma, digitalnosti, stanje individualnosti, no i svojevrstan komentar te (umjetnička) intervencija.