U Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku održana je plesna i glazbena predstava »Beskonačna frekvencija«/ »Indefinite Frequency« u koprodukciji trojice koreografa, koju izvode trojica plesača iz triju zemalja, uz glazbenu podršku Slovenskog udaraljkaškog projekta SToP. Predstava je pobijedila na ovogodišnjem pozivu za koprodukciju plesne mreže Pan Adria čiji je član i riječki HKD, a uvježbavana je ovoga ljeta na sceni HKD-a. Nakon zagrebačke premijere, predstava je trenutačno na turneji po cijeloj regiji, a nedavno je i riječka publika imala prilike uživati u ovom nesvakidašnjem glazbeno-plesnom spektaklu koji, moguće, neće svatko razumjeti.

Dva koreografa – tri izvođača

Jedan od trojice plesača i jedini hrvatski izvođač, Endi Schrotter, osvrnuo se kratko na samu predstavu, na iskustvo rada na toj predstavi, kao i na ono što mogu očekivati oni koji tu predstavu odluče pogledati.

– Osobno smatram ovaj projekt doista posebnim. Na predstavi se radilo manje od mjesec dana u tri intenzivna ciklusa po 10 dana. Jedan od najkraćih radnih procesa u kojima sam sudjelovao. Divno smo radili, iako je odnos uloga dva koreografa – tri izvođača. Zanimljiva forma u kojoj u konačnici na sceni stoje tri muška plesača i četiri muška glazbenika.

Vjerujem i da tolika razina maskuliniteta donosi određeni energetski naboj koji tijekom predstave varira i odlazi iz jednog ekstrema u drugi. Tehnički predstava generira vrlo teške i zahtjevne pokrete, pregršt je skokova, naglih promjena razina, eksplozivnosti, okreta i vrlo često vrlo precizno određenih unisonih sekvenci.

Vrlo izazovno ako uz to dodamo činjenicu da predstava traje nešto više od 60 minuta. »Indefinite Frequency« je jedinstvena tapiserija pokreta, svjetla i glazbe! Upravo ta tri faktora izdvajaju predstavu i čine ju slojevitom avanturom za gledatelja i izvođača u kojemu oko zaista može birati gdje će usmjeriti svoju pažnju, a to je, vjerujem, velik luksuz koji nedostaje mnogim predstavama na našoj sceni, rekao je Schrotter.

Foto: Marko Gracin

Vizualno-auditivno iskustvo

Predstava »Indefinite Frequency« u mnogočemu je posebno vizualno-auditivno iskustvo, što za gledatelja, tako i za svakog izvođača na sceni. U širem pogledu tematizira pitanja kvantne mehanike, polariteta i dualnosti, dok plesna tijela postaju beskonačni niz konekcija, mreže koje ilustriraju taj polaritet igre i snage.

Već sam početak, odnosno uvodni dio predstave, odavao je jasan znak kako se radi o suvremenoj plesnoj predstavi jedinstvene glazbene podloge. Trojica bosonogih plesača odjevenih u košulje zagasite crvene boje i crne hlače tako diktirajućom tišinom gibaju se u ritmu, a njihovo gibanje djeluje gotovo kao trka, hvatanje, utrkivanje, lov na onog drugog ili pak još više lov onih drugih dvaju plesača. Pokušavajući svoje gibanje uskladiti jedni s drugima, kao i s glazbenom podlogom udaraljki ili bubnjeva, u trenucima taj čin djeluje gotovo natjecateljski.

Elasticitet i fluidnost pokreta, kao i kondicionalna spremnost, dopuštaju kvalitetu izvedbe, pa i onda kada intezitet doživljava svoj »neizgovoreni« krešendo.

Kroz taj (bez)vremenski put i njihovo životno putovanje plesni trolist čini konstelacijsku simbiozu raznolikih pokreta koji nagoviještaju i određeno stanje. Naglašeno diktirajuća glazba pokazuje svu ljepotu i gotovo svakog udaraljkaškog instrumenta koji je bio na »švedskom stolu« glazbenog sastava SToP, a kasnijim »silaskom« na plesni podij i taj sastav postaje dio naracije i dio putovanja kojem je publika imala prilike posvjedočiti.

Vremensko putovanje

Pored glazbe, od velike je važnosti i uloga rasvjete i svjetla koja se, jasno je, mijenja ovisno o mjestu, vremenu ili pak stanju na koje se želi staviti naglasak. Takva, odsudna uloga svjetla posebice je vidljiva pred sam kraj predstave, nakon što članovi sastava postanu dio priče, u trenutku kada jedan plesač u svojem manjem solističkom dijelu gotovo ritualno-obrednim signalima upućuje na svoj životni ples, borbu za preživljavanje, kakvo htijenje ili pak samo na neko svoje stanje.

Odnosi upućivanja, nadovezivanja, povezivanja i izdizanja među plesačima znak su konstelacijske povezanosti između plesača i izvođača s jedne strane, no znak su i polariteta i propitkivanja igre i moći s druge strane. Glazbena podloga u nekim trenucima djeluje gotovo kao poziv na obrednu aktivnost, koju plesači u raznim stanjima i kroz razne varijetete i alternacije svakako potvrđuju. U ovoj atemporalnoj predstavi, koja je ipak vremensko putovanje koje se događa bilo gdje i bilo kada, bubnjevi djeluju kao podsjetnik na začetke glazbe i povijesnu povezanost udaraljkaških instrumenata s plesom.

Također, oni djeluju i kao podsjetnik na svu ljepotu udaraljkaških instrumenata koji mogu pružiti ovakav suvremen i minimalistički ipak raskošan glazbeno-plesni spektakl koji svojom atmosferičnošću ostavlja emocionalan, no i gotovo hipnotički dojam. Nekada ono »manje je više« zaista pronalazi svoju potvrdu na onim mjestima na kojima to ne bismo nikada očekivali. Ples je život, a za izvođače vrijeme je ujedno i život u plesu, rečenica je koja bi možda najbolje opisala ovu izvedbu. A za one koji misle kako udaraljkaški instrumenti nisu nešto dojmljivi, razmislite dvaput, no prije toga – pogledajte predstavu.