Nakon premijere u Zagrebu, održane su i riječke izvedbe predstave »I’m Alive« u produkciji TRAFIK-a i PlatformeHR. Koreograf Žak Valenta osmislio je ovaj projekt za mladog plesača Tonija Flegu, koji je svoj plesno-glumački solo izveo u dvorani Filodrammatice. Na prvoj razini iščitavanja ovog performansa kao inspiracija poslužio je škotski umjetnik Michael Clark (1962.), plesač i koreograf, koji je postao sinonim za radikalnu koreografsku praksu u kojoj se susreću klasični balet, ekscentrična moda Leigha Boweryija i anarhičan post-punk zvuk benda The Fall.

U predstavi su prisutne i druge reference iz popularne kulture, naročito one glazbene poput Davida Bowieja i Loua Reeda.

Scenografkinja Magdalena Pederin kao središnji element scenografije postavila je krevet, koji asocijativno priziva britansku likovnu umjetnicu Tracey Emin koja je poznata po umjetničkoj instalaciji »Moj krevet« iz 1998. godine kojom je razotkrila vlastitu intimu iz spavaće sobe. Na sličnom takvom krevetu publiku je dočekao izvođač Toni Flego, koji na postelji prekrivenoj jastucima i razbacanim predmetima, s turbanom na glavi, sjeda u položaj za meditaciju i pali mirisni štapić…

Nakon razgovora mobitelom, na engleskom jeziku, Flego kreće na svojevrsno plesno putovanje u kojem se isprepliću njegov (plesački) život i motivi vezani za Michaela Clarka. Clarkova buntovnost prema konvencijama i hijerarhijama, odnosno njegovo djelovanje u 1980-im godinama, anticipirali su estetske postupke koji i danas čine okosnicu suvremenog plesa.

Plesne transformacije

Kako u programskoj knjižici predstave objašnjava dramaturg Andrej Mirčev, u prvom redu riječ je o raskrinkavanju heteronormativnih rodnih uloga, što će rezultirati fluidnim utjelovljenjima čije su konstitucije nestabilne i društveno subverzivne. Iz prizora u prizor, na glazbenu podlogu koju su kreirali Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević, Toni Flego u svojem solu prolazi kroz niz transformacija, utjelovljujući različite figure u rasponu od punka do raskošnih modnih inspiracija.

U tim transformacijama bitna je uloga kostima koje su kreirali kostimografi Lidija Lovrić Bošnjak i Nikola Barbir, dok su svjetlo oblikovali Žak Valenta i Mario Vnučec.

U ovoj multimedijskoj predstavi važan je i vizualni materijal, koji su osmislili Ira Tomić i John Kardum. U videoprojekcijama na vratima Filodrammatice evocira se klupsko ozračje 1980-ih godina, a koriste se i materijali engleske televizije.

Foto: IRA&JOHN

Ples na periferiji EU-a

Točka u kojoj se možda najviše ukrštaju (plesački) životi Clarka i Flege je kamerom snimljen Flegin monolog, također na engleskom jeziku, u kojem autoreferencijalno propituje smisao bavljenja plesom, odnos između sebe i koreografa te svoj položaj plesača suvremenog plesa.Kao što dobro primjećuje Mirčev, kao svojevrsni portret-kroz-drugog, izvedba Tonija Flege, međutim, ne iscrpljuje se u ponavljanju niti oponašanju Clarkovog vokabulara, već ustrajava na izlaganju vlastitih slabosti, eksponirajući tako ekonomske i ideološke uvjete plesa na periferiji EU-a.

Flego tako donosi na pozornicu plastični stolac na kojem je kredom ispisano da ovo nije projekt EU-a, a krevet s početka predstave pretvara se u plavu strunjaču sa žutim europskim zvjezdicama, dok glazbenu kulisu prigodno čini Bowiejev »Starman«. U ovom prizoru Flego ne djeluje entuzijastično, gotovo je zaplakan nad svojom sudbinom, no ipak kao da poručuje: »Živ sam!« Na tragu ranijih TRAFIK-ovih predstava koje su – kako kaže Mirčev – kružile oko slične pozicije fragilnog subjekta (J.P. Kamov i Ö. von Horvath) suočenog s društvenom dezintegracijom i tranzicijama, i u »I’m Alive« u prvom je planu tematiziranje golog preživljavanja.

Toni Flego se u svojem solu predstavio kao izvrstan plesač suvremenog plesa i zanimljiva scenska pojava koja će, vjerujemo, još toga pokazati na svojem daljnjem plesnom putu. Publika u Rijeci i njega i autorsku ekipu ispratila je dugotrajnim pljeskom, a već na izlazu iz Filodrammatice dočekao ju je CD Damira Martinovića i Ivanke Mazurkijević s glazbom iz predstave.