Uoči Međunarodnog dana žena, prikladno ovoj kolumni, podsjećamo na položaj žena u umjetnosti i kulturi. Pa što o tome kaže sve(ne)znajuća Wikipedija? Tamo se navodi da razlog zašto ima tako malo žena kroz povijest umjetnosti nije u tome što one imaju manje talenta za umjetnost, niti u tome što su namjerno zapostavljane u povijesti umjetnosti, već u tome što su im kroz povijest davane drugačije uloge te nije poticano njihovo likovno obrazovanje niti bavljenje umjetnošću. »Osim toga, žene koje su se bavile umjetnošću često su svoja djela ostavljala nepotpisanima, a i bavile su se nepostojanim formama umjetnosti, kao što su vezenje i iluminacije. To su često bili uporabni predmeti, osjetljivi na vlagu i temperaturu, te su mnogi od njih izgubljeni. U srednjem vijeku i renesansi mnoge su žene radile u umjetničkim radionicama, ali djela koja su izlazila iz tih radionica uvijek su bila potpisivana imenom glavnog majstora radionice, a to su bili muškarci… Žene su se često potpisivale samo prezimenom koje su preuzele od supruga, a u 18. i 19. stoljeću na djelima mnogih žena potpisi su promijenjeni iz ženskih u muške jer ih je tako bilo lakše prodati«, tumači Wikipedija.

Prve umjetnice u povijesti umjetnosti spominju se u doba antičke Grčke, no nažalost, njihova djela nisu sačuvana te o njima saznajemo samo iz pisanih izvora. U srednjem vijeku umjetnice su redovito bile ili iz bogate aristokratske klase ili redovnice. Prve su najčešće radile vezove, a druge iluminacije vjerskih rukopisa. U razdoblju renesanse sve više žena počinje biti međunarodno poznato. To se dogodilo zbog velikih kulturnih promjena toga vremena. Boccaccio je, primjerice, napisao »De mulieribus claris« (O poznatim ženama), zbirku od 104 biografije slavnih žena. U doba baroka ženama je bilo dopušteno slikati ženske aktove, ali muški akt im je i dalje zabranjen. Najviše slikaju mrtvu prirodu.

U 18. stoljeću ženama je u Francuskoj zabranjen ulazak u Akademiju. U Engleskoj su 1768. dvije žene, Angelica Kauffmann i Mary Moser, bile suosnivačice Likovne akademije, ali na portretu osnivača Akademije nisu prikazane kao muški članovi, već kao manje vrijedne. I tako dalje…

A kako žive umjetnice u 21. stoljeću, u Rijeci i okolici, pokazalo je istraživanje koje su 2018. godine provele Selma Banich i Nina Gojić. Podsjetimo, provedeno istraživanje pokazalo je da za 83 posto ispitanica primanja u struci ili mirovina nisu dovoljni za podmirivanje realnih životnih potreba, da su mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada za čak 55 posto ispitanica manji od hrvatskog prosjeka, a za 34,8 posto ispitanica i od hrvatskog minimalca te da preko 68 posto ispitanica koje su majke smatra da primanja od umjetničkog, odnosno pedagoškog rada nisu (ili većinom nisu) dovoljna za uzdržavanje djece. Zatim, oko 61 posto ispitanica nema trajno riješeno stambeno pitanje, da je za 80 posto ispitanica stambeni prostor ponekad ili uvijek ujedno i njihov radni prostor te da velika većina ispitanica, uključujući i zaposlene umjetnice, ulaže vlastite resurse u svoju umjetničku i/ili pedagošku praksu. To uključuje vlastiti novac za produkciju radova i troškove stručnog usavršavanja, radnu odjeću, obuću i opremu, knjige, kostime, informatičku opremu i opremu za snimanje slike i zvuka, vlastite instrumente, prostorne resurse, osobna vozila i drugo.

Nadalje, 48 posto ispitanica susrelo se s nekim oblikom diskriminacije na radnom mjestu i izvan njega (većina ispitanica bila je diskriminirana na osnovi spola i rodnog identiteta, a jedan dio na osnovi rase, etničke pripadnosti i kao pripadnice nacionalne manjine), čak 36,8 posto ispitanica bilo je izloženo mobingu na radnom mjestu (pritom se etička povjerenstva, strukovne udruge i sindikati nisu pokazali kao efikasni saveznici u pružanju potrebne podrške), a preko 25 posto ispitanica je za isti posao plaćen manje od svojih muških kolega (pritom su podaci o honorarima često nedostupni i netransparentni pa je stoga otežano reagirati na rodno uvjetovane razlike u plaćama). Sretan vam i ovaj 8. mart!