Ovih dana ponovo mi se u rukama našla knjiga »Kako čitati grad – Rijeka jučer, danas« Radmile Matejčić. I to zato jer se na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća iznova aktualiziralo pitanje hoće li se ikada vratiti gradski bedem na njegovo mjesto i čija je to obveza. Podsjetimo, srednjovjekovni zid na Klobučarićevom trgu zaštićeno je kulturno dobro koje je zbog izgradnje podzemne garaže, uz dozvolu konzervatora, s trga uklonjen 2004. godine. Zid je po završetku izgradnje garaže trebao biti vraćen na izvorno mjesto, međutim to se do danas nije dogodilo. Riječki srednjovjekovni zid je pred 18 godina uklonjen s trga, razrezan i deponiran uz crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije. Ti su preostali dijelovi srednjovjekovnog bedema s antičkim temeljima već godinama izmješteni i nikako da dočekaju bolje dane. Tko zna i u kakvom su danas stanju. Na vijećničko pitanje gradonačelnik Rijeke odgovorio je da povratak srednjovjekovnog zida na izvornu lokaciju, uzimajući u obzir trenutačno stanje Klobučarićevog trga, nije izvjestan, zbog čega će se ova mogućnost sagledati u kontekstu cjelovitog rješenja uređenja Klobučarićevog trga. I tako, uskoro će se navršiti i 20 godina da dragocjeni zid – svjedočanstvo o najranijoj povijesti Rijeke – čami razrezan, odbačen, zaboravljen… Pravo je pitanje je li se takvo što uopće smjelo dogoditi, i to s blagoslovom konzervatora.

Zato smo iznova posegnuli za Matejčićkinom knjigom, u kojoj smo našli tekst »Gradski bedem: Torzo – svjedočanstvo drevnosti«. Kao ilustracija poslužile su dvije fotografije: na prvoj je gradski srednjovjekovni bedem snimljen 1952. godine, a na drugoj je snimljen 1990-ih u naraslom parku pred tadašnjim Pedagoškim fakultetom. I dok starije generacije Riječana pamte zid na njegovoj izvornoj lokaciji, mlađi naraštaji nikad ga i nisu vidjeli, a kako sada stvari stoje – teško i da hoće. Što je sramotno. A evo o čemu piše Radmila Matejčić: »Novim ljudima, željnim profita…, nije odgovarao život u skučenom opasaču bedema koji više nisu potrebni. Na njihove velike molbe car Josip II. popušta i donosi, zapravo po riječku spomeničku baštinu, fatalnu odluku. Rijeka od 1780. godine ima dozvolu za rušenje svojih vjekovnih bedema i kula. Ta se odredba hitro provodi, zatrpavaju se rovovi, ruši se prvo potez zidina na Korzu, zatim u Supilovoj ulici. Nasreću, u tom naletu ostaju nedirnuti Kaštel, sjeverni bedemi, odnosno potez bedema od kule Lešnjak do kule kod Gornjih vrata. Dio tog bedema služio je kao sjeverni zatvarač samostana benediktinki. Toj činjenici možemo zahvaliti da nam se do danas uščuvao u parku iza Zborne crkve kao povijesno svjedočanstvo riječke drevnosti.

Kada su 1911. godine porušene crkva sv. Roka i samostan benediktinki, u Rijeci je već svijest o zaštiti spomeničkih vrijednosti bila dovoljno razvijena pa je zidina ostala nedirnuta kao torzo. Malo je nedostajalo da ga se zabunom, kao dio ruševina iz bombardiranja, početkom 1952. ne poruši. Srećom je novinar Branko Rupnik promptno reagirao preko Riječkog lista pa je rušenje odmah zaustavljeno, a u istom listu je dr. Branko Fučić argumentirano obrazložio javnosti vrijednost tog fragmenta riječke prošlosti. Zid je oko 1974. godine konzerviran…«

A onda je došla 2004. godina, kad je simbol dugovjeke povijesti Rijeke uklonjen zbog izgradnje podzemne garaže. Izgrađena je uz Klobučarićev trg i nova zgrada, a prisjetimo se i nemile epizode kad se na ovom mjestu usred grada stvorila močvara koju su pohodile i rode. Moglo bi se reći da su i u ovom slučaju preostali dijelovi bedema stradali zbog želje za profitom. I inače je odnos Rijeke prema njezinoj baštini često problematičan. Spomenimo industrijsku baštinu koja iz dana u dan sve više propada, a primjerice neki zahvati, poput prezentacije atraktivnih podnih mozaika ranokršćanskog sklopa uz crkvu Uznesenja Marijina, nikad nisu realizirani. Mnogi tragovi kulturno-povijesne baštine su izbrisani, a nerijetko smo i svjedoci njihovog uništavanja. U nekim drugim sredinama nije tako. Često smo putujući europskim gradovima primijetili da se i najmanji otkriveni kamenčić iz antike ili srednjega vijeka nastoji zaštititi, prekriti staklom, tako da bude vidljiv prolaznicima. A u Rijeci se nešto otkrije, dokumentira, pa ponovo zatrpa zemljom.