Ove godine navršile su se dvije važne obljetnice – 150. godišnjica rođenja i 80. godišnjica smrti znamenitog ruskog pijanista, dirigenta i skladatelja Sergeja Vasiljeviča Rahmanjinova. Rođen je u Onegu, Novgorodska gubernija, 1873. godine, a preminuo je 1943. u Beverly Hillsu. Osim što je bio pripadnik ruskoga plemstva, njegovo pijanističko obiteljsko stablo započinje s velikim kraljem glasovira, Franzom Lisztom. Roditelji su mu bili pijanisti amateri, a prve satove glasovira dobio je od svoje majke na njihovom imanju. Rahmanjinov je počeo svirati klavir u dobi od četiri godine. Njegov djed, Arkadij Rahmanjinov, bio je profesionalni glazbenik koji je učio svirati klavir kod irskog skladatelja Johna Fielda, izumitelja nokturna.

Zbog novčanih poteškoća obitelj se preselila u Sankt Peterburg gdje je Rahmanjinov upisao Konzervatorij. Kasnije se preselio u Moskvu, gdje su mu učitelji glasovira bili Nikolaj Sergejevič Zverev i Lisztov učenik Aleksandr Iljič Ziloti, a kompozicije S. I. Tanjejev i A. S. Arenski. Diplomirao je na Moskovskom konzervatoriju s posebnim priznanjem.

Već u ranom životu pokazao je i velik potencijal u skladateljstvu. Pijanističku karijeru započeo je 1892. godine, a 1897. debitirao je kao dirigent u privatnoj operi Save Ivanoviča Mamontova u Moskvi. U sezoni 1897./1898. i 1899. gostovao je prvi put kao pijanist, dirigent i skladatelj u inozemstvu, u Londonu na koncertu Filharmonijskoga društva. Kao dirigent u Boljšoj teatru u Moskvi (1904. – 1906.) osobitu je pozornost pridavao izvođenju ruskog opernog repertoara. Nekoliko godina živio je u Dresdenu, a nakon turneje po SAD-u vratio se 1910. u Rusiju, gdje je vodio Filharmonijske koncerte, surađivao u Ruskom glazbenom društvu i Ruskom glazbenom izdavačkom poduzeću te priređivao koncerte po Rusiji i europskim središtima.

Poslije Oktobarske revolucije 1917. Rahmanjinov je, dijelom zato što je pripadao prvom plemstvu, poput brojnih drugih ruskih umjetnika, zauvijek napustio domovinu. Iskoristio je ponudu koja je stigla iz Švedske da održi koncert u Stockholmu. U prosincu 1917. otišao je na turneju po Skandinaviji, odakle se više nije vratio u Rusiju. Godine 1918. njegova se obitelj zauvijek nastanila u Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon napuštanja Rusije je drugim, pijanističkim plemstvom i velikim virtuozitetom, stekao svjetsku popularnost i omogućio svojoj obitelji siguran život. Rahmanjinov se ubrajao među najveće pijanističke virtuoze svojega doba. Njegova glazba prožeta je elegičkim akcentima koji katkad prelaze u izrazitu melankoliju. Najpoznatija su mu klavirska djela, oblikovana pod utjecajem Liszta i Chopina. Najznačajnija su njegova djela četiri glasovirska koncerta, glasovirske zbirke »Moments musicaux« (1896.), »Preludiji« (1903.,1910.) i »Etudes tableaux« (1911.,1917.).

Pijanist i dirigent izvanredne sposobnosti glazbenog memoriranja, Rahmanjinov je inzistirao na tehnički krajnje dorađenoj i izražajno suptilnoj interpretaciji. Njegov skladateljski opus od stotinjak djela zasnovan je na romantičkoj tradiciji, izrazito lirskog obilježja, a najuspjelija su djela iz područja glasovirske glazbe i solo popijevke. Drugi i Treći klavirski koncert te Rapsodija na Paganinijevu temu među najpopularnijim su i najčešće izvođenim djelima glasovirskoga koncertantnog repertoara. Njegov je Koncert za klavir br. 3, prema renomiranim koncertnim pijanistima i muzikolozima iz cijelog svijeta, »najbolji koncert za klavir ikada napisan«. Skladan 1909. godine i napisan za solo klavir i orkestar, premijerno je izveden u New Yorku tijekom turneje Rahmanjinova po Sjedinjenim Državama. »Ja sam ruski skladatelj i moja je domovina ostavila traga na mom karakteru i mojim pogledima. Moja je glazba plod mog karaktera i stoga je to ruska glazba«, rekao je Rahmanjinov.

Zanimljivo je da je između 1892. i 1917. godine, tijekom života u Rusiji, napisao 39 djela, a u razdoblju između 1918. i njegove smrti 1943., živeći u SAD-u, završio je samo 6 djela. Od rođenja je bio strašno samokritičan. Čak i nakon što je njegov Preludij u cis-molu, napisan 1892., kada je Rahmanjinov imao samo 19 godina, lansirao skladatelja do svjetske slave, ostao je zarobljen u začaranom krugu nesigurnosti i samokritike. Njegova glazba smatra se simbolom ruskog, a on sam je statistički najčešće izvođeni ruski kompozitor na svijetu. Rahmanjinov je više od 25 godina proveo izvan Rusije, u zapadnoj Europi i SAD-u, prvo putujući, kao kozmopolit i virtuoz, a kasnije kao emigrant. I danas se, 80 godina nakon njegove smrti, postavlja pitanje čiji je Rahmanjinov? Ovo pitanje nije samo jedna od bitaka između službene ruske kulturne politike i Zapada, već je od središnje važnosti za rusku kulturu. Rahmanjinove riječi se često citiraju: »Nakon što sam napustio Rusiju, izgubio sam želju za komponiranjem. Gubitkom domovine izgubio sam sebe.«

Vera Valkova, vodeća ruska stručnjakinja za Rahmanjinova, kazala je za Deutsche Welle da je činjenica da se njegov rad dijeli na dva radikalno odvojena perioda – prije i poslije emigracije. Sergej Rahmanjinov i fizički je bio predodređen za virtuoza, imajući neobično duge prste i goleme ruke, vjerojatno najveće u cijelom svijetu klasične glazbe. Pijanist, koji je bio visok 1,98 m, imao je raspon ruku od oko trideset centimetara. »Rahmanjinov je stvoren od čelika i zlata: čelika u njegovim rukama i zlata u njegovu srcu«, jednom je primijetio genijalni poljski pijanist Josef Hofmann. Zanimljiv je podatak da je Rahmanjinov 1903. oženio Nataliju Satinu, koja mu je bila sestrična. Bio je i pravi zaljubljenik u automobile.

Kompozitor, koji je tijekom cijelog života bio Rus, uzeo je pred smrt američko državljanstvo, prije svega da bi olakšao život svojim potomcima. Posljednjih mjeseci života, bolujući od melanoma, Rahmanjinov je razmišljao o povratku u Rusiju i čak je kontaktirao rusko veleposlanstvo. U svom testamentu je napisao da želi biti sahranjen u Moskvi, na groblju gdje su sahranjeni Skrjabin i Čehov, ali to nije bilo moguće zbog njegovog američkog državljanstva.

Pisac Mihail Šiškin je potpuno zgrožen pokušajem današnjih ruskih vladara da uzurpiraju sjećanje na Rahmanjinova:

»Kao što je drevni car Mida sve što je dotakao pretvarao u zlato, tako oni sve što dotaknu pretvaraju u prljavštinu. Ova država je sama po sebi neprijatelj cjelokupne umjetnosti i kulture«, kaže Šiškin, koji je jedini ruski pisac koji je nagrađen sa sve tri najvažnije nacionalne književne nagrade. »Ali sve dok postoji Zapad, oni se moraju pretvarati da vole kulturu«, dodao je. Šiškin u glazbi Rahmanjinova osjeća slutnju užasa 20. stoljeća, gulaga i holokausta. Ali i svjetlo utjehe.

Dvije ličnosti – Rahmanjinov i Skrjabin – dominiraju u ruskom glazbenom životu prvih desetljeća 20. stoljeća. Skrjabin je inovator, a Rahmanjinov čuvar tradicije i nasljednik romantičarske linije Čajkovskog. Unoseći u svoja djela široke melodijske linije, nije propustio njima naglasiti i liriku i dramatiku, specifična obilježja svoga prethodnika. No fatalizam Rahmanjinova bio je manje tragičan te je često prelazio u rezignaciju i elegičnost. Kao reproduktivni umjetnik Rahmanjinov je pridonio podizanju ruske izvođačke umjetnosti do najvišeg stupnja. Potanko je proučavao arhitektonske, akustičke i emocionalne elemente svake kompozicije, tako da je njegova interpretacija djelovala vrlo sugestivno. Za dirigentskim pultom tražio je krajnju tehničku dotjeranost i najsuptilnije iznijansiranu interpretaciju.

Stil Rahmanjinova predstavlja mješavinu Chopina, Schumanna i naročito Čajkovskog, s povremenim modernijim elementima. U početku se proslavio kao veliki skladatelj, no bio je jednako sjajan i kao pijanist i kao dirigent.

O tome je sam kazao: »Nikada nisam uspio shvatiti koji je moj pravi poziv, tko sam – skladatelj, pijanist ili dirigent… Ponekad mi se čini da sam, prije svega, skladatelj; ponekad pomislim da sam sposoban samo svirati klavir. Kad je veći dio moga života već iza mene, stalno me muče sumnje da, s obzirom na to da sam se okušao u mnogim ulogama, možda nisam proživio svoj život na najbolji način. Kako kaže ruska poslovica, pokušao sam ‘ubiti tri ptice jednim kamenom’.«