Ove godine navršile su se 115. obljetnica rođenja i 30. godišnjica smrti hrvatskog skladatelja i dirigenta Borisa Papandopula (Bad Honnef, Njemačka, 25. veljače 1906. – Zagreb, 16. listopada 1991.).

Na to je podsjetilo deveto Hrvatsko natjecanje mladih glazbenih umjetnika »Papandopulo«, a primjerice u sklopu ovogodišnjih 61. glazbenih večeri u sv. Donatu održana je »Papandopuliana« na kojoj su komorna djela Borisa Papandopula izveli umjetnici vezani za Zadar, bilo rođenjem ili djelovanjem u tom gradu.

A Papandopulo je, između ostalog, bio vezan i za Rijeku. Bio je direktor riječke Opere u razdoblju od 1946. do 1948. prvi put i tada je ravnao izvedbama 16 glazbeno-scenskih djela te 22 koncerta, a od 1953. do 1959. drugi put, kada je ravnao izvedbama 25 glazbeno-scenskih djela i 19 koncerata.

Ravnao je prvom predstavom Opere i baleta novoosnovanog Narodnog kazališta u Rijeci, Zajčevom operom »Nikola Šubić Zrinjski« 1946. godine. U riječkom je kazalištu praizvedena njegova opera »Rona« te balet »Dr. Atom«.

Za svečano otvaranje obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca skladao je 1981. godine kantatu »Mantinjada« čijom je izvedbom sam ravnao – čitamo na stranicama HNK-a Ivana pl. Zajca.

Podsjetimo, orkestar riječke Opere pod vodstvom dirigenta Villea Matvejeffa snimao je u lipnju 2016. u HNK-u Ivana pl. Zajca »Treći koncert za klavir i orkestar« te »Koncert za violinu i orkestar« Borisa Papandopula, svoje prvo međunarodno diskografsko izdanje, za njemačku diskografsku kuću CPO Classic Produktion Osnabruck.

Papandopulov je »Koncert za violinu i orkestar« završen 1943. godine i smatra se jednim od najvrjednijih djela 20. stoljeća napisanih za violinu i orkestar. U Rijeci je prvi put izveden 1969. pod ravnanjem maestra Papandopula i u interpretaciji violinista Josipa Klime, upravo uz orkestar riječke Opere – podsjetili su u »Zajcu« tim povodom.

Boris Papandopulo, kako navodi Hrvatska enciklopedija, potomak je ugledne obitelji Strozzi (baka Marija Ružička-Strozzi, ujak Tito Strozzi), koja je njegovala kazališnu i glazbenu umjetnost. Majka mu je bila Maja Strozzi-Pečić, cijenjena sopranistica, a otac ruski plemenitaš Konstantin Papandopulos. Diplomirao je kompoziciju 1929. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi B. Berse.

Dirigiranje je učio na Novom konzervatoriju u Beču (1925. – 1928.) kod Dirka Focka. Ovako je Papandopulo kazao u razgovoru za Novi list 1965. godine:

»Veliki grčki filozof Platon u svomu djelu ‘Država’ rekao je: ‘Što je u državi bolja muzika, bolja će biti i država! Stoga je u staroj grčkoj državi omladina obavezno morala učiti muziku jer u njezinu svakodnevnom životu zaista nije bilo ni jednog važnog i značajnijeg događaja koji ne bi bio popraćen muzikom.

Pored gimnastike stari su Grci njegovali muziku u najvećoj mjeri jer su je prosuđivali s etičkog aspekta.

U odgajanju omladine oni su muzici namijenili bili naročitu funkciju koja je široko obuhvaćala socijalno i političko područje, jer su vjerovali da u glazbi leži sugestivna moć, koja u čovjeku s jedne strane može da razvija odlučnost, muževnost, hrabrost i radinost – ali ga s druge strane opet može nagnati i na lijenost, mekoputnost i mlitavost.

Prema tome, oni su dakle već dobro znali razlikovati dobru i lošu muziku…«

U povodu Papandopulovih godišnjica prisjećamo se ovog skladatelja, dirigenta, pijanista, korepetitora, kritičara, glazbenog pisca, publicista, autora oko 440 djela, antologijskih skladbi velikih umjetničkih vrijednosti: orkestralnih, koncertantnih, komornih i glazbeno-scenskih djela, svjetovnih kantata, crkvenih kompozicija, skladbi za glas ili zbor…, postavljajući pitanje treba li Rijeci neka manifestacija koja bi bila posvećena Borisu Papandopulu?

Nekad je Rijeka imala i »Zajčeve dane«, a znala se povremeno prisjetiti i svojeg najvećeg pisca Janka Polića Kamova. Bio je pokrenut i KamovFest, festival posvećen stvaralaštvu ovog predvodnika hrvatske književne avangarde. Nažalost, festival nije uspio održati kontinuitet i izgubio se iz kulturnog života grada na Rječini. Ostala je tek skulptura na Kontu…