U povodu odlaska pape Franje na ovome mjestu podsjećamo na neka njegova promišljanja o važnosti umjetnosti i književnosti. U homiliji upućenoj u veljači ove godine on je istaknuo da su umjetnici i kulturni radnici pozvani biti svjedoci revolucionarne vizije blaženstava. »Vaša misija nije samo stvarati ljepotu, već otkrivati istinu, dobrotu i ljepotu skrivene u naborima povijesti, dati glas onima čiji se glas ne čuje, preobraziti bol u nadu. Živimo u vremenu složene krize, koja je ekonomska i socijalna, a prije svega kriza duše, kriza smisla. Postavljamo si pitanje o vremenu i putu kojim idemo. Jesmo li hodočasnici ili lutalice? Hodamo li s ciljem ili besciljno lutamo? Umjetnik je onaj ili ona koji/a ima zadatak pomoći čovječanstvu da ne izgubi smjer, da ne izgubi horizont nade. Istinska nada isprepletena je s dramom ljudskog postojanja. Ona nije ugodno utočište, nego vatra koja gori i rasvjetljuje, poput Božje riječi. Zato je istinska umjetnost uvijek susret s otajstvom, ljepotom koja nas nadilazi, boli koja nas propituje i istinom koja nas doziva…«, osvrnuo se papa Franjo.

I nastavio: »Dragi umjetnici, u vama vidim čuvare ljepote koji znaju slušati vapaj siromaha, patnika, ranjenih, zatočenika, progonjenih i izbjeglica. U vama vidim čuvare blaženstava! Živimo u dobu u kojemu se podižu novi zidovi. Ali vi, muškarci i žene od kulture, pozvani ste graditi mostove, stvarati prostore susreta i dijaloga, prosvjetljivati umove i grijati srca«, pozvao ih je na novi angažman Sveti Otac i postavio im pitanje: »Ima li koristi od umjetnosti u ranjenom svijetu? Zar nema hitnijih i potrebnijih stvari?« Ujedno je dao i odgovor: »Umjetnost nije luksuz, već potreba duha. To nije bijeg, nego odgovornost, poziv na djelovanje.«

Papa je naglašavao i blagotvorno djelovanje dobre knjige koja, »često u dosadi praznika, u vrućini i samoći nekih pustih četvrti, može biti oaza koja nas udaljava od drugih izbora koji nam ne čine dobro i koja u trenucima umora, ljutnje, razočaranja, neuspjeha, i kada ni u molitvi ne uspijevamo naći smiraj duše, može pomoći proći kroz teške trenutke i imati malo više mira«. U kolovozu 2024. papa Franjo objavio je Pismo o ulozi književnosti u obrazovanju, kojim je želio ponovo probuditi ljubav prema čitanju. Kako je tada prenio Vatican News, Sveti Otac poručio je da se prije češće posvećivalo čitanju, »prije sveprisutnosti medija, društvenih mreža, mobitela i drugih uređaja«, te je naglasio da su u audiovizualnom proizvodu, iako »potpunijem«, »margina i vrijeme za ‘obogaćivanje’ pripovijesti ili njezino tumačenje obično reducirani«, dok je čitanjem knjige »čitatelj puno aktivniji«. Istaknuo je da je književno djelo »živ i uvijek plodan tekst«. »Događa se, naime, da čitatelj biva obogaćen onim što dobiva od autora i to mu dopušta da procvjeta bogatstvo vlastite osobe«, napisao je Papa.

Prisjećajući se godina svog poučavanja u isusovačkoj školi u Santa Feu, između 1964. i 1965., Papa je napisao da su neki učenici morali proučavati »El Cida«, dok su »oni od njih tražili da čitaju Garciu Lorcu«. »Tako sam odlučio da će kod kuće proučavati ‘El Cida’, a ja ću tijekom nastave govoriti o autorima koje su djeca najviše voljela«, prisjetio se, dodajući da su više voljeli suvremena književna djela, ali da su, čitajući te stvari koje su ih privlačile, više uživali općenito u književnosti, poeziji, pa su onda prelazili i na druge autore, jer »na kraju, srce traži više i u književnosti svatko nađe svoj put«. U pismu Papa također navodi pozitivne posljedice koje za studente proizlaze iz navike čitanja koja, kako je napisao, pomaže u stjecanju šireg vokabulara, razvijanju različitih aspekata vlastite inteligencije, potiče maštu i kreativnost, omogućuje da se osoba nauči izražavati na bogatiji način, poboljšava sposobnost koncentracije, smanjuje razinu kognitivnog pogoršanja, smiruje stres i tjeskobu. Konkretno, »čitanje nas priprema da razumijemo i stoga se suočimo s različitim situacijama koje se mogu pojaviti u životu. Čitajući zaranjamo u likove, brige, drame, opasnosti, strahove ljudi koji su konačno prevladali izazove života… A s Borgesom se književnost može definirati kao ‘slušanje nečijeg glasa’«, ustvrdio je Sveti Otac.