Kakvo je stanje u riječkoj kulturi nakon što je Rijeka nosila titulu Europske prijestolnice kulture? Je li bolje ili gore? Za odgovor na ta pitanja trebalo bi napraviti istraživanje, a pritom svakako treba uzeti u obzir i pandemiju koja se odrazila na kulturni sektor. No, kad vrtimo film unazad, prisjećamo se i nekih vremena – koja barem iz današnje perspektive – djeluju mnogo bolje. Konkretan povod za pisanje ovog teksta je aktualno gašenje Putokaza, kultne riječke glazbene skupine, koja nakon 38 godina odlazi u povijest. Mnogo se ovih dana pisalo o tome, ali pravi razlog za prestanak djelovanja Putokaza kao da zapravo i nismo doznali. Nije ništa neobično da se nakon postojanja tijekom nekog perioda bendovi, kazališne i književne skupine i slično gase. Razlozi mogu biti različite prirode – od »zamora materijala«, narušenih međuljudskih odnosa, pa do financijskih problema ili prirodnih odlazaka osnivača i voditelja za koje se nije našla adekvatna zamjena.

Kad se malo osvrnemo unatrag, u Rijeci su prestali djelovati HKD Teatar i Teatar Rubikon, zamalo je došao u pitanje i Međunarodni festival malih scena koji ipak ide dalje, više ne izlaze mnogi časopisi za književnost i teme iz kulture, u Rijeci je prije bio puno razvijeniji i kulturni amaterizam (prisjetimo se Kazališne grupe Viktora Cara Emina), riječko izdavaštvo Ministarstvo kulture i medija ocijenilo je da je od »lokalnog značaja« pa ga valjda shodno tome i ne treba financirati i tako dalje. Je li bolje ili gore? Kad je riječ o institucionalnoj sceni, ona donekle još i funkcionira, ali izvaninstitucionalna ili nezavisna scena kao da sve više nestaje ili je tek sporadično prisutna.

Vratimo se Putokazima, čijim je gašenjem riječka kulturna scena nedvojbeno siromašnija. Riječ je o doista jedinstvenoj glazbenoj pojavi na sceni Hrvatske, specifičnoj i prepoznatljivoj po višeglasnoj izvedbi koju prati plesno-scenski pokret pjevača. Od osnivanja 1984. godine postigli su zapažene rezultate, pa smo na službenim stranicama Putokaza našli sljedeće podatke: 13 nosača zvuka (12 albuma i DVD-a), 394 pjevačice i pjevača, 854 nastupa i koncerata, 25 gostovanja (Sarajevo, Krakow, Skoplje, Beograd, Novi Sad, Trst, Graz, Nürnberg, Ljubljana, Faenza, Grosswarasdorf, Jalta, Berlin, Nagoya, Karlsruhe, Košice), 65 sudjelovanja u predstavama (»Kralj Lear«, »Medeja«, »Utapanja – va RI jacije«), 21 sudjelovanje u kompilacijama i projektima ostalih izvođača, 18 prvih festivalskih nagrada, 2 predstavljanja Hrvatske (finale festivala Eastern Discovery Event ‘97., Radio France International i izložba Expo 2005., Japan), dva predstavljanja Hrvatske na Eurosongu (Irska, »Don’t ever cry«, Put, 1993. i »Probudi me«, ENI, 1997.), tri Porina, dvije predstave, dvije Nagrade Grada Rijeke i tako dalje. Nastupili su Putokazi i na otvorenju Rijeke – Europske prijestolnice, kad su izazvali čuđenje i nedoumice vezane za natpis »Nema nas«.

Bio je to umjetnički čin i umjetnički stav, koji i nije trebalo objašnjavati. »’Nema nas’ je naš off program EPK-a, svaki gledatelj ima svoje tumačenje i reakciju«, izjavila je tada Miranda Đaković, voditeljica Putokaza. Kao i sadašnje gašenje Putokaza, i taj performans ili možda protestni čin bio je znakovit i otvoren različitim interpretacijama.

Možda se željelo ukazati na odnos prema njima u sredini u kojoj djeluju, ili su htjeli poručiti da su zanemareni u kontekstu EPK-a, ili je to bio umjetnički navještaj utrnuća, nestanka… »Nema nas«… Kao i mnogih koji su nestali s riječke kulturne scene. Na ovakve primjedbe, iz kulturnih krugova Rijeke dobijem odgovor: »Pa pojavili su se neki novi«. Da, i to je činjenica, ali moj osobni dojam je da je kulturna scena Rijeke, barem ova izvaninstitucionalna, u nekim bivšim vremenima ipak bila puno jača, raznovrsnija, prisutnija u zemlji i inozemstvu. A kad je riječ o nasljeđu EPK-a, činjenica je da je ostvarena infrastruktura u »Benčiću«, dok bi ostale aspekte nasljeđa tek trebalo istražiti. Možda onda konačno dobijemo odgovor na pitanje: »Je li sada bolje, ili gore?« U tome bi nam i Putokazi mogli biti putokaz.