Ovih dana stižu nevjerojatne vijesti iz Ukrajine – na ratna zgarišta pozivaju se turisti kako bi se fotografirali pored uništenih tenkova i na barikadama, dok su ratnim razaranjima uništene zgrade prava »turistička atrakcija«. Na pozive se već odazvalo stotinjak turista, a neki koji su se iz »turističkih« pobuda već zatekli u Ukrajini, uslikavaju se usred ratnih prizora »za sjećanje«. To me podsjetilo na knjigu »Prizori tuđeg stradanja« Susan Sontag, koja je još 1977. godine u knjizi »O fotografiji« upozorila na ono čega smo danas svjesni više no ikad – kako su mediji pretvorili slike užasa i okrutnosti u jedno od općih mjesta naše svakodnevice.

Neka od pitanja koja se pritom nameću su: jesu li gledatelji otupjeli ili ih izloženost prizorima tuđe patnje uzbuđuje? Kako to djeluje na njihovo poimanje stvarnosti i što točno znači suosjećati sa stradanjima ljudi u ratnim područjima dalekih zemalja? U »Prizorima tuđeg stradanja« Sontag se vraća tim pitanjima te angažirano i uvjerljivo raspravlja o povijesti medijskog predstavljanja ratova i nesreća. Kako se osjećamo gledajući fotografske dokumente Američkog građanskog rata, linčovanja crnaca na jugu Sjedinjenih Američkih Država, nacističkih koncentracijskih logora ili televizijskih slika iz Hrvatske, Bosne, Ruande, Izraela i Palestine ili New Yorka 11. rujna – pobuđuju li ti prizori u nama apatiju ili sućut, negodovanje ili nasilnost? Nema jednoznačnih odgovora, ali kad bi ih bilo, sugestija Susan Sontag je uvijek – »djelovati« (Moderna vremena).

No, ono što doista postoji pojam je »ratni turizam«, o kojem je opširnu natuknicu objavila Wikipedija. Kako je tamo objašnjeno, ratni turizam je svako putovanje u ratne zone u svrhu rekreacije, razgledavanja ili povijesnih proučavanja. Ratnim turizmom u pogrdnom smislu se također opisuju i osobe koje posjećuju opasna i zabranjena područja zbog adrenalinske zabave. Zanimljivo je da su se za ratni turizam prvotno povezivala imena umjetnika i novinara koji su iz potrebe za što boljom reprodukcijom svojih djela pratili ratna zbivanja iz prve ruke. Willem van de Velde, nizozemski slikar iz 17. stoljeća, smatra se prvim ratnim turistom. On je 1653. godine iz male brodice promatrao pomorsku bitku između nizozemske i engleske mornarice te pritom napravio brojne skice događaja.

Godine 1854. Henry Gaze, jedan od prvih turističkih agenata, osmislio je turističku turu koja je uključivala i razgledavanje bojnog polja pored Waterlooa u Belgiji gdje se 18. lipnja 1815. godine održala presudna bitka između Francuske i Engleske. Waterloo je od 1886. također bio značajno odredište turističke agencije Polytechnic Touring Association, koja je svoje usluge pružala prvenstveno studentima i akademskim građanima koji su ovu destinaciju posjećivali u edukativne svrhe.

Tijekom krimskog rata (1853. – 1856.) američki književnik Mark Twain posjetio je razrušeni grad Sevastopol. Princ Menšikov pozvao je dame iz Sevastopola da promatraju bitku s obližnjeg brežuljka. Frances Isabella Duberly sa svojim mužem 1854. godine otputovala je na Krim te ostala uz njega tijekom njegovog boravka na ratnom području. Kao jedina žena na bojišnici, ona je postala centar pažnje vojnika te je unaprijed dobivala informacije o planiranim bitkama kako bi mogla gledati tijek bitke.

Autori knjige »Mračni turizam« John Lennon i Malcolm Foley istraživali su ideju kako ljude privlače područja i mjesta gdje su se odvijala nehumana djela. Oni su ustvrdili kako motivacija za ovakva putovanja nastaje medijskom pokrivenošću i potrebom da se ovo vidi i osobno, te kako postoji simbolička povezanost između »turističke atrakcije« i posjetitelja nevezano je li riječ o mjestu logora smrti ili smrti slavne osobe.

U novije vrijeme Rick Sweeney, nekadašnji profesionalni vojnik i zaštitar, 2008. godine osnovao je War Zone Tours, te odvodi turiste u zemlje koje su bile ili trenutačno jesu u ratnom sukobu, a primjerice putovanje u Bagdad 2010. godine naplaćivalo se i do 40.000 eura. Godine 2014. zabilježen je snažan rast turističkih posjeta u svijetu koji bi se mogli povezati s pojmom ratnog turizma.