Razdoblje od sredine listopada do sredine studenoga tradicionalno je u znaku knjiga i čitanja. Ovogodišnje izdanje Mjeseca hrvatske knjige pod nazivom je »Književnost bez granica!«, a posvećeno je prevoditeljima, odnosno književnom prevođenju. Kako je objašnjeno na službenim stranicama manifestacije, tragom ulaska naše zemlje u šengenski prostor, prostor bez postojanja graničnih kontrola, programski i organizacijski odbor Mjeseca hrvatske knjige odlučio je zakoračiti u »književni Schengen«, vinuti se daleko iznad državnih granica u prostor »književnosti bez granica«. »Cilj je ovogodišnje manifestacije ukazati na važnost prevoditelja. Izvesti na svjetla pozornice ove jezične magove, velike znalce o kojima se malo zna. Podsjetiti na neprocjenjivu vrijednost književnog prevođenja zahvaljujući kojemu strana književnost, njezini klasici i suvremenici, hrvatskim čitateljima prestaju biti strani. Zahvaljujući kojemu i hrvatska književnost leti preko granica svoje domovine i osvaja inozemnu publiku, daleko izvan granica Schengena. Tragom ovog razmicanja jezičnih barijera, ovogodišnji slogan glasi »Nek’ ti riječ ne bude strana(c)…«. Također, ova je godina proglašena Europskom godinom vještina, pa se i prevođenje kao vještina uklapa u ovaj poticajni impuls odaslan iz Europske unije«, piše u najavi Mjeseca hrvatske knjige.

Zbog toga je ove godine uspostavljena suradnja s Društvom hrvatskih književnih prevodilaca, a ambasadorica manifestacije je dopredsjednica Društva Anda Bukvić Pažin. Ovim povodom objavljen je njezin tekst pod naslovom »Pogled sa stabla badema ili Kako se prevodi književnost«. Njegov je uvod ovakav:

»Kad su Pedra Almodovara zamolili da napiše predgovor za posljednji roman brazilske književnice Clarice Lispector ‘Dah života’, u engleskom prijevodu Johnnyja Lorenza, on je odbio, i objasnio: ‘Svaka njezina rečenica okuplja toliko značenja; tako je gusta, obla i bogata da zastajem pred njom kao pred zidom. Iznimno mi se sviđa, ali nisam kvalificiran popratiti tako izvanredan tekst.’ I ta je Almodovarova izjava objavljena u romanu, kao predgovor. Iznimno mi se sviđa ta anegdota, toliko da sam poželjela ne samo njome započeti ovaj tekst, već se i povesti za redateljevim primjerom pa napisati: ‘Namjera mi je u ovome tekstu postaviti tri pitanja: Što je književno prevođenje? Tko su i što rade književne prevoditeljice i prevoditelji? Zašto ja prevodim?’«.

Anda Bukvić Pažin podsjeća da je književno prevođenje proces prevođenja pisanih tekstova s izvornog jezika na ciljni jezik, ali tako da se sačuva i ono što je rečeno, i kako je rečeno: treba nam sadržaj poruke, ali jednako toliko i stil, i dinamika, i osjećaj i ritam.

»Osim lingvističke umješnosti, književno prevođenje zahtijeva kreativnost, osjećaj za umjetnost i dubinsko razumijevanje književnosti. Cilj je čitateljicama i čitateljima koji ne razumiju niti govore izvorni jezik omogućiti užitak u stranom književnom tekstu kao da je napisan na njihovom materinjem jeziku. Cilj je, dakle, prijevodom pronijeti riječi koje nisu strane, a nisu ni stranci. Tako lako zvuči – ali nije jednostavno, i nipošto nije pravocrtno. Put od prijevoda do prevedenoga pun je tunela i vijadukta preko kojih se dolazi do onih pravih – riječi, fraza, rečenica – koje prenose poruku lijepo, vjerno, otprilike isto ili različito točno.

Ali najviše od svega, prevođenje književnosti ipak je strastveno čitanje i potvrda da je moguće čitati s takvim žarom i intenzitetom da osjetiš nezaustavljiv poriv da tekst presadiš u tlo drugog jezika. I još gore, da taj poriv onda doista i pretvoriš u djelovanje, u prevođenje. Kad to napraviš, gotovo je. Onda si književna prevoditeljica. Volim prevođenje jer mi omogućuje, a katkad i nalaže digresiju. Sve smijem, odlutati, zabrazditi, čak se i popeti u krošnju badema i u njoj neko vrijeme nestati… Kad su ga pitali zašto piše, Roland Barthes je rekao da piše zato što je čitao.

Eto, zato i ja prevodim, ili pišem po drugi put. Jer pisanje je, opet će Barthes, kad odgovaraš na djelo koje voliš. I eto najbolje i najosobnije definicije i metafore književnog prevođenja u jednom«, dio je iz teksta Ande Bukvić Pažin.