Hrvatska drama riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca u novoj kazališnoj sezoni najavljuje premijeru predstave »232,778 ºC«. Možda se netko zapitao što se krije iza tog naslova, koji je poznatiji kao »Fahrenheit 451«. Riječ je, naravno, o romanu Raya Bradburyja koji tim naslovom ukazuje na temperaturu na kojoj knjižni papir plane i gori. Prema motivima romana redatelj i autor adaptacije je Ivan Penović, a premijera bi trebala biti krajem studenoga. Zanimljivo je i da se ovaj naslov postavlja u hrvatskoj Godini čitanja, u sklopu koje se provode mnoge akcije i aktivnosti usmjerene na knjigu i čitanje.

A Bradbury u svojem antiutopijskom romanu iz 1953. godine piše o spaljivanju knjiga, koje se odvija u ozračju potpune »političke korektnosti«. Tako u jednom dijelu knjige nailazimo na ovakve rečenice: »Obojeni ne vole Malog crnog Samba. Spali ga. Bijeli nisu oduševljeni ‘Čiča Tominom kolibom’. Spali je. Netko je napisao knjigu o duhanu i raku pluća? Proizvođači cigareta tule? Spali knjigu.« Ili: »Lijep je to posao. Ponedjeljkom Poea, srijedom Steinbecka, petkom Pounda, satri ih u pepeo, a onda satri i pepeo. To nam je službeno geslo.«

U istoimenom filmu Françoisa Truffauta iz 1966. godine knjige gore u krupnim planovima. Pod vatrom se previjaju stranice književnih klasika. Taj svojevrsni genocid nad knjigama stravičan je simbol umiranja Riječi na lomači, pisao je u svojoj knjizi »Znaci s ekrana« Bogdan Kalafatović. U predgovoru »Jako gorenje« Raya Bradburyja za izdanje iz 1993. godine, autor podsjeća na proročanstvo koje je njegov šef vatrogasaca Beatty izrekao 1953. godine, negdje na polovini knjige. Ono se odnosilo na knjige koje se pale bez šibica i vatre. Jer, navodi Bradbury, ne mogu se paliti knjige ako svijet budu činili nečitači, neučenici i neznalice.

»Ako širom svijeta košarka i nogomet sami preplave TV-ekrane, nema potrebe ni za kakvim Beattyjima koji će paliti petrolej ili goniti čitatelje. Naravno, nije sve izgubljeno. Ima još vremena ako budemo vrednovali učitelje, studente i roditelje, ako sve učinimo odgovornima za kvalitetu, ako se pobrinemo za to da svako dijete do navršene šeste godine u svakoj zemlji može živjeti u knjižnicama i učiti po načelu osmoze. Tada će naše statistike o drogama, uličnim bandama, silovanjima i umorstvima pasti negdje posve blizu ništici. No negdje nasred knjige vatrogasni poglavar sve to i kaže, proričući jednominutnu TV-reklamu s tri sličice u sekundi, i to bez ikakva predaha od bombardiranja. Poslušajte ga, spoznajte što on to veli, pa onda otiđite i sjednite uz svoje dijete, otvorite knjigu i okrenite stranicu«, tako je pisao Bradbury. »Fahrenheit 451« je predvidio da dolazi vrijeme otupljujuće televizijske sreće i večernjeg razgledavanja stripa bez teksta, kao što to čini Bradburyjev vatrogasac Montag.

Pojava interneta dodatno je zakomplicirala stvari kad su kultura čitanja i knjiga u pitanju.
Vezano za to zanimljivo je spomenuti da se Bradbury godinama borio protiv e-knjiga, no konačno je popustio i uz njegov blagoslov »Fahrenheit 451« izišao je i u digitalnom obliku. Kraj Truffautova filma ipak donosi određeni optimizam. Knjige koje stradavaju na lomači spašavaju se idejom ljudi-knjiga, od kojih svaki zna napamet jedno književno djelo. U završnom prizoru filma ljudi-knjige šeću snježnim krajolikom mrmljajući riječi sa stranica svoga pamćenja. Na taj način, makar i simbolično, vraća se nada u opstanak Riječi i Knjige.