Riječki likovni umjetnik i scenograf Dalibor Laginja ovih je dana potegnuo zanimljivo pitanje. Bio je pozvan da sudjeluje u izložbenom projektu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koji je dio programa Europske prijestolnice kulture. Laginja je zatim putem svog Facebook profila poručio da je u razgovoru s ravnateljem MMSU-a Slavenom Toljem istaknuo kako pristaje sudjelovati na izložbi isključivo ako se takvo sudjelovanje financijski kompenzira honorarom ili otkupom rada.

Kao razlog Laginja navodi to što se većina projekata u sklopu Rijeke 2020 autorima honorira, dok se od nekih umjetnika očekuje da sudjeluju besplatno. U izjavi za naš list tome je dodao: »Umjetnici, kao i svi drugi, rade za novac jer žive od svog rada. Rekao bih da je ova situacija neprihvatljiva za svakog umjetnika.«

Napomenuo je i to da bi se prvi uključio u svaku volontersku akciju da pomogne oko bilo kojeg humanog ili smislenog projekta, no vezano uz EPK u kojemu se neki umjetnici vrlo dobro honoriraju Laginja smatra da bi pravila trebala biti ista za sve. Neovisno o EPK-u, Dalibor Laginja aktualizirao je vječna pitanja o tome koja je cijena umjetnosti, koliko vrijedi umjetnički rad, kakav je odnos između umjetnosti i novca.

U tekstu koji je objavio Kulturpunkt u povodu retrospektivne izložbe Ivana Ladislava Galete u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, spominje se Boris Groys koji se u svom eseju pod naslovom »Umjetnost i novac« osvrće na ulogu postobjektne umjetnosti kao platforme za razne društvene, filozofske i političke rasprave.

Groys navodi razlike između objektne i postobjektne umjetnosti s motrišta tržišta i institucije kao izvanjskih, ali krucijalnih mjerila vrijednosti nekog djela i imena. Autor pritom bitnu razliku vidi u činjenici da se postobjektno djelo realizira kroz izložbe.

Bez neke vrste izlaganja, to djelo zapravo ne postoji, dok objektna umjetnost i tradicionalni umjetnički mediji mogu preživjeti i bez bijele kocke kao prirodnog staništa. Imajući na umu Groysove konstatacije, nanovo se nameće pitanje važnosti institucije i tržišta koje blisko komunicira s tom istom institucijom.

Galetin »Disappearing multi-selfpotrait«, komplet od četiriju umjetnikovih osobnih fotografija za dokumente, popraćen citatom Vlade Kristla: »Ako ne možeš odrediti vrijednost djelu, nabij mu cijenu«, nadovezuje se na Groysovo razmišljanje. Galeta je napravio komercijalni trik pod argumentom »što je djelo starije, to je vrjednije«. Postavio je početnu cijenu djela na jedan euro te mu odredio rast vrijednosti od jednog eura svakim danom starenja, poručujući kolekcionarima i drugim perspektivnim kupcima da je bolje kupiti prije, dok je jeftinije.

Ugradivši ekonomsku vrijednost u koncept djela on se izrugao sustavu, prokazujući time arbitrarnost vrijednosti i ambivalentnu narav umjetničkog tržišta. Pritom, tako dugo dok se nekome može prodati simbolički argument da nešto poput umjetničkog djela (koje nema praktičnu primjenu) vrijedi, postojati će i tržište. Dok postoji tržište postojati će i interesi tržišta, a oni podrazumijevaju spregu struke (kritike) i trgovaca.

Može se reći da se moderno umjetničko tržište nije bazično promijenilo od svojih začetaka u 19. stoljeću, kao izmišljaj vještih francuskih trgovaca i kritičara ponajviše potpomognut novcem pokrovitelja »visoke« umjetnosti: novostvorenih američkih bogataša. Podcrtana je logika umjetnosti kao sredstva klasno-društvene diferencijacije s jednostavnom formulom: »novac-moć-ugled (autoritet)« cirkularno ugrađenom u umjetničko tržište.

U ovom kontekstu interesantno je podsjetiti na talijanskog baroknog slikara Guercina, slikara koji je imao prvi službeni cjenik i to vrlo detaljno razrađen. Prema njemu naručitelji je točno mogli znati koliko će ga naručena slika koštati.

Cjenik je sadržavao stavke poput cijene po liku odnosno za broj likova po svakoj slici, posebne cijene su vrijedile za portrete, za sliku cijelog ili samo gornjeg dijela tijela. Imao je i knjigu prihoda i rashoda koju je vodio njegov brat, a u njoj je bilježio sve novčane transakcije. Pomno je čuvao sve ugovore koje je sklapao s naručiteljima i ostalu prepisku vezanu uz njegova djela.