Khaled Hosseini, danas svjetski poznati pisac rođen u Kabulu, upozorio je ovih dana da njegovoj zemlji prijeti velika humanitarna kriza. Na prvom mjestu su ljudski životi, a opravdana je i zabrinutost ne samo za ljudska prava već i za odnos prema kulturi i baštini.

Prošlost kao da se ponavlja. Talibani su, podsjetimo, kao pripadnici radikalnog islamističkog pokreta od 1996. do 2001. godine vladali većim dijelom Afganistana. Nakon osvajanja Kabula 1996. talibani su Afganistan proglasili emiratom te su uveli šerijat i provodili drastična kažnjavanja za njegovo nepoštovanje.

Bilo je zabranjeno školovanje djevojčica i žena, slušanje glazbe, pjevanje i plesanje, a kako u romanu »Tisuću žarkih sunaca« navodi Khaled Hosseini – talibanski režim zabranjuje i pisanje knjiga, gledanje filmova i slikanje slika.

Jedan od najdrastičnijih primjera odnosa talibana prema kulturnoj baštini je njihovo barbarsko granatiranje velikih kipova Bude u dolini Bamiyan 2001. godine, koji su tu stajali od 5. stoljeća nove ere. To su bile najveće statue uspravnog Bude na svijetu.

Talibani su ih uništili usprkos protestima iz cijelog svijeta. Događaj koji je za posljedicu imao pokretanje inicijative za uspostavljanje Svjetskog dana kulturne različitosti bilo je upravo rušenje statua Bude u Afganistanu.

Talibanski režim proglasio ih je idolima suprotnim islamu. Svjetski dan kulturne različitosti za dijalog i razvoj je međunarodni dan promicanja različitosti, a proglasili su ga Ujedinjeni narodi i obilježava se 21. svibnja. Opća skupština UN-a proglasila je ovaj dan na osnovi UNESCO-ve Opće deklaracije o kulturnoj raznolikosti iz studenoga 2001. godine.

Kako je ovim povodom za Romi.hr istaknuo Stefano Cherubini, spomenuti barbarski čin talibana poslao je snažnu poruku vjerske netolerancije. Povijesna dokumentacija govori o proslavama koje su se svake godine održavale privlačeći velik broj hodočasnika, a pred kipove su prinošeni darovi.

Kipovi Bude iz Bamiyana bili su možda najpoznatija kulturna znamenitost te regije. UNESCO ih je proglasio svjetskom baštinom, kao i kulturni krajolik i arheološke ostatke u dolini Bamiyan.

Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) također je uništila važne elemente svjetske kulturne baštine. Godine 2014. mediji su izvještavali o uništavanju džamija i hramova sunita i šiita, širom područja koja je zauzeo ISIL.

Godine 2015. ISIL je raznio Zelenu džamiju iz 12. stoljeća u središtu Mosula. Nakon što je ISIL zauzeo Palmiru u Siriji uništeni su i tamošnji vrijedni spomenici, uključujući i uništavanje Elabelske kule iz 2. stoljeća nazvane »najistaknutijim primjerom specifičnih pogrebnih spomenika u Palmiri.«

Stefano Cherubini naglašava da važnost kulturne baštine leži u činjenici da ona može stvoriti osjećaj jedinstva i pripadnosti unutar skupine, omogućiti nam bolje razumijevanje prethodnih generacija, povijesti i našeg podrijetla.

»Zbog toga, neki spomenici, hramovi i drugi elementi, u ovom slučaju vjerski, nadilaze nas kao pojedince te pripadaju cijelom čovječanstvu. Kako bismo sačuvali našu povijest, naše podrijetlo i našu kulturu za čovječanstvo, ključno je promicati poštovanje svetih mjesta, čak i ako ona ne pripadaju našoj vjerskoj zajednici.

Ovi činovi vjerske netrpeljivosti razlog su postojanja Svjetskog dana kulturne različitosti za dijalog i razvoj. Kako bismo izbjegli ratove, sukobe, eskaliranje nasilja prouzrokovanog kulturološkim, vjerskim ili etničkim pitanjima, moramo promicati vrijednosti poput ljudskih prava, međukulturalnog razumijevanja, prijateljstva i tolerancije u svim oblicima.

Moramo ohrabriti društva i osigurati im sredstva kojima će iskorijeniti sve oblike mržnje koji danas postoje prema drugima i drugačijima. To bi mogao biti još jedna napor učinjen u cilju stajanja na put sveopće prisutnom nasilju.

Ako pogledamo povijest čovječanstva, naći ćemo kako se većina sukoba temelji na netoleranciji. Netolerancija prema drukčijima, prema drugim nacionalnostima, drugoj vjerskoj skupini…. Promicanjem razumijevanja među ljudima, društvima i narodima, možemo početi razmišljati o tolerantnijem i solidarnijem svijetu«, zaključuje Cherubini.