Ovih dana u jednim našim dnevnim novinama objavljena je mala vijest da se u povodu 10. godišnjice smrti pjesnikinje Vesne Parun u Muzeju Prigorja u Sesvetama otvara izložba »Balade Vesne Parun«. Ova vjestica s novinske margine podsjetila nas je na tužnu godišnjicu i na veliku pjesnikinju koja, nadamo se, nije pala u zaborav. Prvi dio izložbe naslovljen »Sesvetska balada Vesne Parun« postavljen je u Galeriji Oblok Knjižnice Sesvete i u njemu se s nekoliko arhitektonskih crteža, tekstualnom legendom te suvremenom slikanom interpretacijom pjesme »Balada prevarenog cvijeća« (autorica Sanela Đurinec Raič) javnosti pojašnjava veza pjesnikinje sa Sesvetama. U Sesvetama je, naime, tijekom Drugog svjetskog rata i poraća u općini radio pjesnikinjin otac, a obitelj živjela u dvorišnoj kućici na čijem se mjestu danas nalazi Knjižnica Sesvete.

Tu na sesvetskim putovima nastala je i poznata spomenuta balada te pjesma »Napuštena«. Jednako tako pjesnikinja je odavde tijekom rata pješke odlazila do Zagreba i prenosila mlijeko i hranu, kako je zapisala u autobiografskoj prozi »Noć za pakost: moj život u 40 vreća«.

U Galeriji Kurija u Muzeju Prigorja izloženi su likovni radovi Parun, njih desetak, mahom pejzaža i pogleda na draga dalmatinska mjesta, a koji svjedoče o njenoj likovnoj nadarenosti, sposobnosti dobrog komponiranja, hrabrog slaganja boja te jakoj ekspresiji. Pridružuju im se i primjeri primijenjenog slikarstva – kompozicije s motivom riba, fotografije oslika njena stana u nekadašnjoj Badelovoj 15 u Dubravi i dekorativne cvjetne cjeline. Vesna Parun počela je intenzivnije slikati iza majčine smrti početkom 1970-ih godina, a tada je stvorila i niz zanimljivih dječjih umjetničkih knjiga. Originalne umjetnine (uz nešto fotografija, nagrada i knjiga) pripadaju ostavštini redatelja, pjesnika i recitatora Branka Pejnovića, dugogodišnjeg Vesnina prijatelja, a koju će Muzej Prigorja otkupiti za svoj fundus i na njemu uspostaviti jednu malu memorijalnu točku posvećenu pjesnikinji.

Vesna Parun rođena je na Zlarinu 10. travnja 1922. godine. Nakon mature odselila je u Zagreb, gdje je upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu, a nakon njega i studij filozofije, ali ih nikada nije završila. O svome obrazovanju znala je reći: »U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!«

Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije »Zore i vihori«, u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Premda tadašnja politika nije bila zadovoljna njezinom poezijom, to ju nije pokolebalo. Nastavlja pisati i objavljuje zbirke »Crna maslina«, »Ropstvo«, »Pusti me da otpočinem« te »Ti i nikad« u kojima se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj priskrbile veliku popularnost. Njezino zrelo stvaralaštvo obilježilo je satirično ozračje, s dodatkom kritike suvremenog društva.

Usprkos zaokretu pjesničkog stila, i dalje se vraćala ljubavnoj tematici, metafizičkom i nostalgičnom ozračju koji su obilježili njezin rad. Ostvarila je i najopsežniji sonetni opus u modernom hrvatskom pjesništvu, objavivši zbirke »Sto soneta«, »Salto mortale« i »Sonetni vijenci«.

Parun je ostavila značajan trag i u kazalištu, dječjoj književnosti i prozi. U književnosti za djecu najzapamćenije su njezine bajke u stihu o životinjama, pogotovo one s mačjim protagonistima, Mačkom Džingiskanom i Mikijem Trasijem. Nakon što je oboljela, smještena je u Stubičke toplice. Neumorno je pisala do samoga kraja života, do 25. listopada 2010. godine.

Dok je bila u toplicama, znala se povremeno javiti redakciji Novog lista sa željom da joj objavimo pjesmu koju je upravo napisala. Kako u tekstu koji je objavio Vox Feminae piše Valentina Marinović, Vesna Parun zapamćena je kao žena nepokolebljiva duha – živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Završimo njenim riječima: »Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…«