Ovih dana napustio nas je književnik i prevoditelj David Albahari (1948. – 2023.). Imali smo sreću upoznati ga i s njime razgovarati u sklopu »Bejahada 2007.« u Opatiji, kad je predstavljen njegov književni opus. Riječ je o jednom od najznačajnijih pisaca židovskog podrijetla s područja bivše države. Albahari je našao svoje mjesto i u »Rečniku postmoderne« Svetislava Jovanova, koji ovog pripovjedača, romansijera i esejista uz Svetislava Basaru svrstava u najznačajnijeg predstavnika zrele srpske postmoderne proze. Prva faza Albaharijeva stvaralaštva vezana je za razdoblje prije odlaska u Kanadu, kad se životna promjena odražava i na njegov književni rad. Prvu zbirku kratkih priča »Porodično vreme« objavio je 1973. godine, a među njegova značajna djela spadaju romani »Sudija Dimitrijević«, »Cink«, »Snežni čovek«, »Mamac«, »Svetski putnik« i »Pijavice«. Židovskoga podrijetla, što je dijelom i tematski usmjerilo njegov opus, za života u Beogradu promovirao je srpsko-židovske pisce, a početkom 1990-ih pomagao je ratom pogođenoj sarajevskoj židovskoj zajednici. Od 1994. živio je u Kanadi, no i dalje objavljuje na srpskom jeziku. Središnja tema opatijskog »Bejahada« bila je »Dijaspora kao domovina«. Stoga smo razgovor za Novi list s Davidom Albaharijem započeli pitanjem kako iz te perspektive gleda na temu dijaspore.

»Kao netko tko posljednjih godina ima više domovina, samo mogu pohvaliti ideju o tome da čovjek može imati nekoliko domovina. Naravno, postoji jedna izvorna za koju smo svi najviše vezani, bez obzira na to jesmo li zbog nekih povijesnih okolnosti ili osobnog izbora primorani naći se na nekom drugom mjestu. Jedna je domovina primarna, a druge se natječu u mojoj duši koja će se bolje plasirati na ‘ljestvici popularnosti’. Govoreći iz pozicije pisca, čini mi se da je život u dijaspori, koji možemo nazvati i nekom vrstom izgnanstva i koji vrlo često i jest izgnanstvo, nešto što piscu najčešće može samo koristiti, pa čak i onda kad on toga nije svjestan. Kad se nađete u okruženju drugog jezika i u drugoj sredini, kako je to primijetio Josif Brodski u jednom eseju, vi ustvari primjećujete koliko ste na neki način mali. Pritom ne mislim na književnu vrijednost, nego ste jednostavno mali jer ste svedeni na rang svih ostalih. Sve ono gdje ste mogli biti veći ili drukčiji u prvoj domovini, na drugom mjestu gubi vrijednost i morate sebe iznova pronaći ili postati nešto sasvim novo. Kad živite u dijaspori morate razviti određene sposobnosti preživljavanja. Treba naučiti vještinu kako se uklopiti u to što ta nova dijaspora traži od vas, a da u isto vrijeme zadržite sve ono što osjećate kao kvalitetu svoga bića. To je jedno teško iskustvo, ali iskustvo od kojega pisac može mnogo naučiti…

Da nisam otišao vjerojatno nikad ne bih pisao o izgnanstvu, o mukama života u okruženju drugog jezika i o emigrantskom iskustvu. Spomenute teme možda nikad ne bi došle na red kod mene kao književnika. Da sam ostao u Beogradu bio bih više vezan za teme tog prostora. Odlazak mi je na neki način otvorio vidike i omogućio mi da napišem knjige koje nikad ne bih napisao. Zbog toga sam zadovoljan i svake godine objavim novu knjigu. Boravak u drugom prostoru dao mi je mir i red za moj spisateljski rad.«

A evo što nam je odgovorio vezano za njegov stav da ne piše za čitatelje.

»Ne pišem za one koji čitaju knjige zbog kojih bih bio spreman iznevjeriti ono u što kao pisac vjerujem. Nemam ništa protiv knjiga koje se lako čitaju ili protiv žanrovske literature. Naprotiv, za mene je svaka knjiga na neki način dobra. Naravno, ima i užasnih knjiga – jako loših i po kvaliteti i po utjecaju. Mene kao pisca to ne zanima. Ne odričem to pravo drugima, ali mene zanima onaj čitatelj koji je spreman upustiti se u neku vrstu literarne igre s onim što pišem. To ne nailazi na pretjerano velik interes, ali to je moj svjestan odabir. Izdavačima koji danas funkcioniraju kao bilo koje poduzeće, tvornica ili korporacija stalo je da pronađu autore koje mogu reklamirati i koji će se toliko dobro prodavati da će donositi najveću moguću zaradu. Profit je ono za čim suvremeno društvo najviše teži. Ne spadam u one koji se protiv toga bune. Meni to ne smeta i neka svatko radi svoj posao.«