Ratni užasi i razaranja u Ukrajini, pandemija, svakodnevne masovne smrti, katastrofe, prijetnja od kraja svijeta koji smo poznavali… Sve to obilježava vrijeme u kojem živimo. Smije li se, s obzirom na takvo ozračje, pisati pjesme, pitanje je koje se nameće, prizivajući često citiranu Adornovu tvrdnju da je pisanje poezije nakon Auschwitza barbarizam. A opet, možda nam je pjesništvo potrebnije nego ikad. Bliži nam se Svjetski dan poezije, koji je UNESCO proglasio 21. ožujka 1999. godine zbog promicanja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Cilj je i dati priznanje i poticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim pjesničkim nastojanjima.

Prema podacima koje posjeduje Nacionalni odbor za proslavu Dana poezije koji je od 1990-ih smješten na Floridi, Svjetski dan poezije slavio se još od 1505. godine. Uglavnom se obilježavao u listopadu, najčešće 15. listopada, na rođendan velikoga rimskog pjesnika Vergilija. Sve do UNESCO-ova službenog proglašenja, praznik je naizmjenično slavljen u listopadu i studenome. Ta tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

Datum 21. ožujka 1913. bitan je i zato što se tada u Gorskome kotaru rodio hrvatski pjesnik, esejist, pripovjedač i kritičar Ivan Goran Kovačić. I ove godine na prvi dan proljeća u Goranovom rodnom Lukovdolu bit će održano Goranovo proljeće, naša najvažnija pjesnička manifestacija utemeljena 1964. godine u spomen na Ivana Gorana Kovačića. U kontekstu današnjih zbivanja, podsjetimo da je vrhunac njegova pjesničkoga opusa proturatna, vizionarska poema »Jama«, napisana 1943. za pjesnikova boravka na partizanskome teritoriju (zbog Kovačićeve pogibije mjestimice nedorađena), objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Tema poeme je ratni zločin: temelji se na iskustvu masovnih smaknuća počinjenih na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske u prvim godinama rata.

Ističe se da je Goranova poema prosvjed protiv svih i svakog zločina te je jedno od najvećih djela svjetske proturatne književnosti. »Jama« je i važno djelo moderne hrvatske književnosti. Iako je nastala kao angažirani odgovor na tada aktualne zločine, svojim humanizmom i književnom vrijednošću – visokoestetiziranim, ali nesentimentalnim jezikom te tradicionalnom pjesničkom formom – i danas ostavlja snažan dojam na čitatelja. Čvrsta stihovno-strofička organizacija poeme u prividnom je neskladu s izraženim emocionalnim nabojem njezinih sadržaja, ali upravo to pospješuje postupnost i podrobnost u opisu zlodjela, u dočaravanju patnje govornoga subjekta te njihovu poetsku sublimaciju u nadmoć ljepote (svjetlo) nad zločinom (tama), što se smatra glavnom značajkom i vrlinom djela (prema Hrvatskoj enciklopediji). U većem je dijelu »Jame« prepoznatljiv utjecaj Nazorova pjesništva. U pojedinim ulomcima Kovačić je blizak idiličnoj lirici hrvatske moderne (Antun Gustav Matoš), a od velikih djela svjetske književnosti u poemi je kao svojevrstan prototekst prisutna »Božanstvena komedija« Dantea Alighierija.

Svjetski dan poezije povod je i za prisjećanje na Vesnu Parun. Ususret stogodišnjici rođenja ove najveće hrvatske pjesnikinje, upravo danas u Gradskoj knjižnici »Juraj Šižgorić« u Šibeniku otvara se izložba »Balade Vesne Parun«. Bit će izloženi likovni radovi Parunove, njih dvadesetak, mahom pejzaža i pogleda na draga dalmatinska mjesta, a koji svjedoče o njezinoj likovnoj nadarenosti, sposobnosti dobrog komponiranja, hrabrog slaganja boja te jakoj ekspresiji. Vesna Parun počela je intenzivnije slikati iza majčine smrti početkom 70-ih godina 20. stoljeća, a tada je stvorila i niz zanimljivih dječjih art knjiga. Izlagati je počela sredinom 80-ih pa sve do kraja 90-ih godina. Izložba objašnjava i vezu Vesne Parun sa Sesvetama u kojima su 40-ih godina Parunovi živjeli u kući na mjestu na kojem danas stoji Knjižnica Sesvete i gdje je Vesna Parun dočekala i objavljivanje svoje epohalne zbirke »Zore i vihori« u izdanju DKH-a 1947. godine, s naslovnicom Ede Murtića.
Autorice izložbe su Žarka Vujić i Morena Želja Želle, a originalne umjetnine su iz fundusa Muzeja Prigorja otkupljene od pjesnika Branka Pejnovića, dugogodišnjeg prijatelja i pratitelja pjesnikinje.