Tada se nahaja Judit u gradu tom,/Kano svih nadhaja lipostju, dobrotom,/Ka život životom odluči prečisto,/Poče imit od kom udovičtva misto.« – stihovi su ovo iz 20. izdanja »Judite« Marka Marulića, koju je za Školsku knjigu 1991. priredio Mirko Tomasović.

Vratila sam se ovih dana toj knjizi, koju sam u to vrijeme kao studentica hrvatskog jezika i književnosti u cijelosti pročitala. Ta moja »Judita« na mnogim je mjestima podcrtana, tu su i brojne zabilješke na marginama, a kroz čitalačku plovidbu Marulićevim djelom pomogli su mi rječnik na kraju knjige i fusnote.

U čitanje ovog, kako kažu »kamena temeljca« hrvatske književnosti, treba uložiti određeni čitalački trud.

Nedavno je, u povodu Godine čitanja i 500. obljetnice prvog tiska Marulićeve »Judite«, u Zagrebu predstavljeno suvremeno čitanje tog prvog književno-umjetničkog djela na hrvatskom jeziku.

Kako javljaju iz Ministarstva kulture i medija, ponajprije namijenjeno učenicima i studentima, ali i svim govornicima hrvatskoga jezika, ovo će izdanje približiti stari Marulićev čakavski stih koji je zahtjevnim filološkim pothvatom, skupina znanstvenika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje prilagodila na suvremeni prozni, hrvatski standardni jezik.

Ovim povodom ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek zahvalila je svima koji su »osuvremenili« Marulićevu »Juditu« i time pridonijeli što većoj dostupnosti novog čitanja široj publici.

»Upravo je to cilj Godine čitanja, potaknuti ljubav prema čitanju, otkriti i zabavnu i poučnu stranu književnosti, pogotovo u najstarijim tekstovima hrvatske književne baštine«, zaključila je ministrica.

Ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Željko Jozić podsjetio je kako se starija književnost prevodi i prilagođava suvremenom jeziku u svim zemljama te istaknuo kako se skupina znanstvenika koju je predvodio u ovom pothvatu služila ranijim prijevodima, no ovo je prvi prijevod stihova u prozu kako bi »Judita« bila potpuno razumljiva svima.

Naime, kako se može pročitati u nekim medijima, zbog njegove nerazumljivosti, suvremeni učenici, pa čak i ljubitelji književnosti, rijetko posežu za tim važnim djelom.

Stoga je nastala ideja da se »Judita« prevede na današnji, svima razumljiv jezik, pod motom »Ako nije jasno, ne može biti ni lijepo«. Ovom prilikom ukazano je i na to da su se slični prijevodi u prozi načinili za sve važne svjetske pisce, za Shakespearea, Dantea, Cervantesa…

Činjenica je da je čitanje »Judite« Marka Marulića u izvorniku prava »tlaka« za današnje školarce, budimo iskreni. Djelo može predstaviti napor i za odrasle, iskusnije čitatelje i čitateljice, no kao što smo već rekli u čitanje »Judite« valja uložiti određeni trud i koncentraciju.

Prvi prijevod stihova u prozu kako bi »Judita« bila razumljiva svima nećemo komentirati jer ga još nismo vidjeli. Možemo reći da je ideja dobra utoliko ako će predstaviti poticaj potencijalnim čitateljima da posegnu i za originalnim Marulićevim tekstom.

Ukoliko se to ne dogodi, »osuvremenjeni« Marulić bit će samo prilog današnjoj instant kulturi koja teži za brzim rješenjima i pojednostavljenjima.

Na ovu temu našli smo zanimljiv komentar Jamesa Shapira, što je 2015. objavljen u The New York Timesu, a problematizira ideju prevođenja Shakespeareovih drama na suvremeni engleski jezik.

Poticaj je bio sličan kao i u primjeru hrvatske »Judite«, s objašnjenjem da je Shakespeare težak i nerazumljiv za današnju kazališnu publiku. No, kako smatra Shapiro, budući da je Shakespeare za gotovo sve svoje komade »posudio« sadržaje – jedino uistinu šekspirijansko u njegovim djelima je upravo jezik.

A ono što se događa prevođenjem Shakespearea na suvremeni engleski jezik je gubljenje melodičnosti i ritma njegovih stihova. Shapiro dodaje i da bi glumci razumjeli Shakespeareove likove, moraju duboko proniknuti u smisao i nijanse njegovih stihova.

Nešto slično moglo bi se ustvrditi i za Marulićevu »Juditu«, čiji je sadržaj »posuđen«, a ono što je čini marulićevskom je također njen jezik. Mirko Tomasović piše da »Juditu« možemo doživljavati i kao zbornik autentičnoga pjesništva. Pitamo se hoće li se sve to izgubiti u prijevodu?