Sabrina Zelić diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi istaknute pijanistice Pavice Gvozdić 1990. Zbog muzikalnosti, temperamenta i visokog stupnja tehničke spremnosti dobila je državnu stipendiju za studij na prestižnom Moskovskom državnom konzervatoriju »P. I. Čajkovski« gdje je 1991./1992. godine pohađala specijalizaciju u klasi prof. Genriete Mirvis uz asistenciju Irine Plotnikove. Na istom konzervatoriju završila je postdiplomski studij 1996. u klasi velikoga ruskog pijanista Nikolaja Petrova, koji je opisuje kao kvalitetnu glazbenicu s dobrim osjećajem za formu i zvuk. Tijekom školovanja održala je brojne solističke i komorne koncerte te je sudjelovala na mnogim republičkim, državnim i međunarodnim natjecanjima, osvajajući brojne nagrade i priznanja. Svoja je znanja stjecala i u radu s uglednim umjetnicima poput Evgenija Timakina, Rudolfa Kehrera, Arba Valdme, Alexandra Satza i Elizabete Ginzburg. Od prvog solističkog recitala, održanog s 13 godina, još u klasi Nede Stanković, sve do danas, Sabrina Zelić neprekidno je prisutna na pijanističkoj sceni.

Održala je brojne solističke recitale u kulturnim središtima i renomiranim dvoranama diljem Europe, uključujući Hrvatsku, Italiju, Austriju, Njemačku, Španjolsku, Rusiju, Tatarstan, Sloveniju, Srbiju, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu. Kao solistica nastupala je sa Sarajevskom filharmonijom te je surađivala u projektima Zagrebačke filharmonije. U suradnji, kako s hrvatskim, tako i sa stranim kolegama, ostvarila je brojne komorne nastupe. Njezini iznimni uspjesi u komornoj glazbi obuhvaćaju koncerte ruske i hrvatske suvremene glazbe održane u Moskvi i Kazanju. Posebno se ističe izvedba Bachovih i Mozartovih koncerata za dva klavira u suradnji s Kazanjskim komornim orkestrom, izvedena u Rahmanjinovoj dvorani Državnog konzervatorija »Čajkovski« u Moskvi. Gostovala je na brojnim festivalima, uključujući Europske dane muzike u Münchenu, Ohridsko ljeto, Sarajevsku zimu, Oktobarske dane kulture, Festival suvremene glazbe Europa – Azija u Tatarstanu, te Međunarodni festival komorne glazbe Lubeničke glazbene večeri i Međunarodni festival komorne glazbe u Vukovaru. Snimala je za potrebe Hrvatske radio-televizije te radio-televizije Moskva, Brjansk, Detmold, Firenca, Udine, Sarajevo, Priština, Beograd, Mostar i Skoplje.

Za niz uspješnih nastupa u jubilarnoj Chopinovoj godini te za svoje zalaganje i doprinos radu Društva »Fryderyk Chopin«, Ministarstvo kulture Republike Poljske odlikovalo ju je ordenom Zasluga za poljsku kulturu 2010. godine. Pozorno radi na predstavljanju ruske pijanističke škole i pripadajuće pedagoške literature. Njezini prijevodi ulomaka iz knjige »Dječji album P. I. Čajkovskog«, autora S. Ajzenštata, objavljeni su u časopisu Tonovi hrvatskih glazbenih i plesnih pedagoga. Također, 2021. tiskan je njezin prijevod knjige »Dvoglasne invencije J. S. Bacha« autora A. E. Majkapara. Uz koncertnu djelatnost, s posebnom se posvećenošću bavi i pedagoškim radom na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, spajajući tradiciju zagrebačke i ruske pijanističke škole.

Živjeti glazbu

Za ovaj album snimila je 24 Preludija, op. 11, Devetu sonatu, op. 68 br. 9 i Dvije poeme, op. 32 Aleksandra Skrjabina te »Hommage S.« Vjekoslava Nježića. Osim što djelomično donosi svojevrsni portret Aleksandra Skrjabina, ovaj album je i glazbeni portret Sabrine Zelić, njezinog poimanja umjetnosti, onoga što smatra da je najvažnije u umjetnosti. No, što joj je najvažnije?

»Moj odgovor je Spoznaja! Spoznaja koja je jedino moguća kroz umjetnost, odnosno muziku. Kako bih jasnije objasnila svoj odgovor, nužno se moram vratiti na sam početak sviranja klavira. Počela sam svirati kao većina djece, jer su me roditelji upisali u muzičku školu. Nisam imala nikakvu osobnu želju, nikakvu spoznaju što to znači. Istovremeno sam krenula i u osnovnu školu, dakle pohađala sam dvije škole. Tada je u mojoj glavi bila informacija da to valjda tako treba biti. Odrasla sam u staroj sarajevskoj četvrti gdje nije postojala tradicija klasične glazbe. Moram priznati kako sam bila značajno uspješnija učenica u osnovnoj školi. Muzička škola mi je bila dosadna, ništa mi nije bilo jasno, niti što ja tamo učim niti čemu to uopće služi. Tako je to išlo neke prve tri godine. Mijenjala sam profesore, bila predmetom žustrih rasprava u kući, kazni jer nisam željela vježbati… Dok se, negdje u trećem, četvrtom razredu nije pojavila mlada profesorica, još uvijek studentica i zadala mi »Listopad« iz »Godišnjih doba« Čajkovskog. Niti danas ne mogu racionalno objasniti taj događaj. Ona ga je odsvirala i odjednom sve se promijenilo. Danas bih možda patetično taj događaj usporedila s jutarnjim buđenjem i sjećanjem na divan dan. Sjećam se kako sam poslije sata otrčala doma i cijeli ostatak dana svirala.«

Tada se kod Sabrine Zelić rodila potreba za sviranjem, slijedili su nastupi, natjecanja, želja za učenjem novih djela. »Svaki dan se činio kratak, imala sam stalnu potrebu dodirivati tipke, učiti nova djela i maštala kako ću svirati kao veliki pijanisti, glazba je cijelo vrijeme bila prisutna u mojim ušima«, rekla je. »Već tada, zahvaljujući klaviru, počela sam putovati na koncerte, natjecanja čak i u inozemstvo, ujedno upoznajući druge sredine i drukčije ljude nego što je to bilo u mojem okruženju.«

Uslijedio je studij u Zagrebu, nova sredina, novi ljudi… »Studentski život je bio obilježen velikim emotivnim stresovima izazvanim neskladom želja i tadašnjih mogućnosti«, prisjeća se. »Ipak, tijekom cijelog studija živjeli smo samo glazbu, upoznavali je i duboko mladenački proživljavali.«

Hvatanje Neuhvatljivog

Poslije završenog studija u Zagrebu kao državna stipendistica Sabrina Zelić je otišla u Moskvu na specijalizaciju i magisterij. »Moskva čovjeka oduševljava i plaši«, govori. »Veliki, nepregledni grad gdje si kilometrima hodao do prvog dućana koji je bio prazan u to doba perestrojke… Konzervatorij, moj san od djetinjstva, plašio je svojim visokim kriterijima i u isto vrijeme oduševljavao svojom poviješću, znanjem profesora, sviranjem kolega, studentskim koncertima, koncertima već etabliranih umjetnika… Za mene je to bilo teško razdoblje. Na tlu bivše Jugoslavije bjesnio je rat. Moji roditelji su u to doba bili u Sarajevu i nisam znala jesu li živi. Tada me rektor pozvao na razgovor i s užasnutim licem mi rekao: ‘Znate, vi ste došli međunarodnom razmjenom studenata, ali nema više ni vaše ni naše države. Mi ne znamo što ćemo s vama.’ Unatoč svemu, dopustili su mi završiti prvu godinu specijalizacije. Novci su mi brzo istekli. Naime u to vrijeme u Moskvi nismo imali gdje konobariti ili nešto raditi što studenti obično rade. Sjećam se, nisam imala dovoljno novaca niti da platim putovnicu. Mjesecima sam hodala bez dokumenata. Pucalo se, tenkovi na ulicama Moskve, vrlo blizu našeg studentskog doma, a mi smo se svi ‘nabili’ u jednu sobu i pijući čaj slušali Rahmanjinova. Netko je nabavio ploče, a netko je imao gramofon, i nesvjesni okruženja, puni strasti u zanosu glazbom… Sjećam se da je moj prijatelj Pilipenko iz Alma Ate tada zaključio: ‘Da ljudi znaju za Rahmanjinova i da ga slušaju ne bi bilo rata. Sve se ipak nekako pozitivno završilo, prestalo se pucati po moskovskim ulicama, našla sam sponzore i uspjela završiti magisterij. Po povratku u Zagreb, počela sam raditi na Akademiji.«

Tijekom cijelog tog razdoblja i svih iskušenja, njezini su »vodiči«, njezini hramovi, utočišta u kojima je nalazila nadahnuće i utjehu, koji su joj davali snagu, bili skladatelji, veliki pijanisti i sama glazba, umjetnost. »Muzika me razvila duhovno, intelektualno«, tvrdi. »Unatoč tome što postoji puno definicija umjetnosti, za mene je umjetnost sredstvo koje mi omogućuje spoznaju sebe, pronicljivost spoznaje svog okruženja, izoštrenost osjećaja koji mi dopuštaju osjet, kako suptilnosti, tako i poniznosti pred Višim, bezuvjetno davanje emocije koja oživljava mene i ljude koji me okružuju, strast za ‘hvatanjem’ Neuhvatljivog i blagodarnost za Ljepotu! Umjetnost mi daje Kulturu.«

Glazbena aristokracija

Nakon dugogodišnjeg školovanja Sabrina je svoj umjetnički izraz odlučila razvijati prema ukusu koji korespondiraju s njezinom osobnom glazbenom filozofijom. »Teško je o tome nešto reći a da ne bude formalno«, kaže. »To formalno je donekle i istinito. Zaista, želim učiti nova djela, razvijati i izoštravati svoj sluh kako bi reagirao i na najsitnije nijanse, produbiti svoja saznanja forme, no ono što stvarno želim, ono o čemu maštam, koliko god to neskromno zvučalo, je razviti vještinu i steći zrelost da moje interpretacije odišu Ljepotom koja izaziva Ganuće jer istinski smatram kako Ljepota Ganuća rezultira Dobrotom, a Dobrota je neophodna ovom svijetu kako bi ljudi opravdali svoje postojanje.«

Nije čudno da pijanisti žele »portretirati« Skrjabina, ali pitanje je kako će ga »oslikati«, kako osjećaju njegovu glazbu, na koji način odabiru njegove skladbe, što njegove skladbe čini zanimljivima i uzbudljivima. »Oduvijek sam imala tendenciju k ruskoj glazbi kraja 19. i početka 20. stoljeća«, objašnjava Sabrina Zelić. »Ja nisam birala, ta glazba je izabrala mene. Posebno mjesto u mom srcu zauzimaju Čajkovski i Skrjabin. Tijekom mog sazrijevanja kao osobe i glazbenice pokušavala sam sama sebi odgonetnuti zašto. Glazbu percipiram intuitivno, ona u meni izaziva najdublje osjećaje koji nisu osmišljeni niti ih do kraja mogu opisati. Govoreći općenito, glazbu je nemoguće objasniti riječima. Veliki ljudi, značajni umjetnici napisali su knjige i knjige, pokušavajući odgonetnuti zašto neki akord u nama izaziva osjećaj tuge a drugi radosti. Egzaktnog odgovora nema. U umjetnosti ima puno neobjašnjivog. Svakako, nakon prve intuitivne naklonosti nastupa dugo razdoblje izučavanja kompozicije, osvješćivanja prvog osjećaja, pokušaja da se dokuči skladateljeva zamisao, ona napisana iza nota, da se ožive te note zvukom kao sredstvom izražaja. Skladbe Čajkovskog i Skrjabina nose u sebi aristokratizam. Ne mislim pritom na plemenitost krvi i eventualna materijalna dobra već na njihovu čovječnost, iskonski humanizam, mudrost, na kulturu njihovih ličnosti, eleganciju, profinjenost, suptilnost. I svakako, Svi Oni od Bacha, Mozarta, Beethovena, Chopina, Liszta… su Moji ljudi, ali ipak Skrjabin i Čajkovski uvijek su prisutni, kroz cijeli moj profesionalni put, tek ponekad mijenjaju svoja postolja. Zadnje četiri godine malo pobjeđuje Skrjabin. Nije mi bila namjera portretirati Skrjabina. Jednostavno taj naslov se nametnuo sam od sebe tijekom jednog razgovora s prof. Vjekoslavom Nježićem. Naime, samom početku snimanja prethodili su koncerti s djelima Skrjabina. Željela sam se iskušati kao pijanistica u svakom razdoblju njegovog stvaralaštva: ranom, srednjem i poznom.«

Oplemenjivanje čovječanstva

Zapravo, Sabrina Zelić od djetinjstva svira Skrjabinova djela, posebice pojedinačno preludije op.11. »Želja za cjelinom je nadjačala objektivne visoke zahtjeve ciklusa«, govori. »Nije samo riječ o tehničkim zahtjevima ili zahtjevima memorije – poznat je iznimno zahtjevan tekst Skrjabina koji je teško zapamtiti, koji ‘leti iz glave’ – nego i individualnost skrjabinovske glazbe. U njoj ne postoji ništa općenito, sve je individualno, svaka fraza, svaki motiv… Čak i dijelovi koji su naizgled jednaki svaki put mijenjaju svoje lice novim bojama, novim izražajima, novom elegancijom i sadržajem. Preludiji su čistoća duše mladog Skrjabina, nesputane emocije prožete najdubljim iskrenim osjećajima, entuzijazmom i interesom k ovom svijetu. Vječnim osjećajem za lijepo, ljubavlju i ushitom prema životu. Poeme op 32, posebno prva, sasvim sigurno spadaju u najljepše stranice klavirske literature. Napisane u umjetničkom procvatu skladatelja nose u sebi lirizam, poeziju prirode, dobrotu. Poeme i većinu skladbi iz srednjeg razdoblja napisao je na dači – kući za odmaranje – u Obolenskom. Prekrasno je sjećanje Borisa Pasternaka iz tog razdoblja: ‘Otac je unajmio vikendicu u Obolenskom. Prvi susjedi su bili Skrjabinovi. Odmah po dolasku otrčao sam u ljes – šumu – i zahvalio Bogu što je blagoslovio ljepotu tog jutra. Kroz krošnje se u svim pravcima razlijevalo sunce… Isto, savršeno tako, kako su se u šumi mijenjale svjetlost i sjenke i ptice pjevale leteći s lista na list, tako je u susjednoj dači Skrjabin na klaviru svirao svoje skladbe…’ Zadnje razdoblje, odlazak od tonaliteta, tekst kristalno jasan bez iti jedne note viška, genijalnost koja nadahnjuje i neuhvatljiva je. Kao da u sebi nosi tajnu.«

Glazbenu i ne samo glazbenu javnost vječno intrigira Skrjabinov interes za filozofiju i mistiku te kako je to utjecalo na njegovo stvaralaštvo. No Sabrina Zelić nije podlegla toj pomami. »Unatoč tome što je većini ljudi iznimno interesantano njegovo zanimanje za mistiku, moram priznati da na mene to nije ostavljalo tako snažan dojam i još uvijek nije nešto što me intrigira«, objašnjava naša sugovornica. »Skrjabinovi suvremenici pitali su se kada on komponira. Bio je čovjek koga je interesirao ovaj svijet, ovozemaljske spoznaje, nove pojave u društvu. Bio je član Moskovskog filozofskog društva, poslije i Teozofskog pokreta. Kraj 19. i početak 20. stoljeća u Rusiji nosi niz društvenih prevrata, traženja, koja su se zrcalno prenosila i na sve ostale segmente života i umjetnosti. Svakako, ne negiram muzikologe, povjesničare, niti Skrjabinove biografe koji su svoj profesionalni život posvetili izučavanju Skrjabinovog života, ali za mene to je bila samo jedna u nizu sfera njegovog interesa, još jedna inspiracija koja je pridonijela ljepoti njegovih djela koja oplemenjuju čovječanstvo.«

Tajna nagrada

Ipak, osim sa svojom glazbom, Skrjabinov život nadahnjujući je za umjetnike koji se bave glazbom, pokreće ih na istraživanje. »Za mene je inspiracija Skrjabin kao takav, jedinstveno inspirativan u svim svojim razdobljima«, tvrdi. »Postoji tisuću citata Skrjabina koji nadahnjuju, postoje njegovi stihovi koji u meni uvijek izazivaju ganuće. Za mene je najveća inspiracija njegov citat koji je napisao u vrijeme komponiranja svoje Treće simfonije: ‘Idem reći ljudima kako su jaki i moćni.’ Samopotvrđivanje čovjeka kroz umjetnički obraz (odraz) uz visoki optimizam. Vjerovao je da moć umjetnosti može preobraziti ljude, učiniti ih boljima i nadahnuti na rad i slavna postignuća. Vjerovao je da glazba može ovozemaljski svijet učiniti boljim mjestom. Ljubav, strast, zanos… vjera u život. Postoji i Skrjabinova svakodnevica, što možemo iščitati iz njegovih pisama koja izazivaju osmijeh na licu i sućutnu nježnost, između ostalog i zbog njegovog vječitog problema s novcem. Imam želju prepričati jednu anegdotu iz njegova života. Godine 1996. Skrjabin je bio u Bruxellesu, opet bez novaca, očajan. Pisao je o tome Ljadovu. No njegovo »jadikovanje« tako je snažno djelovalo na članove Upravnog odbora kompozitora da su mu u tajnosti dali nagradu od 1.000 rubalja za Treću simfoniju unatoč tome što natječaj u to vrijeme još nije bio objavljen. Jedini uvjet je bio da vijest o nagradi Skrjabin drži u tajnosti.«

Za ostvarenje ovakvog projekta potrebna je opsežna priprema, proučavanje, vježbanje… No Zelić se nije trebala posebno pripremati, zapravo njezina priprema traje godinama, gotovo cijeli život. »Od ranog djetinjstva čitam o Skrjabinu, proučavam njegova djela i skupljam sve meni interesantne snimke eminentnih pijanista koji sviraju njegove skladbe«, objašnjava. »Isključimo li svakodnevno vježbanje, veliki broj sati provedenih za klavirom, mogu dodati da sam tijekom učenja imala sreću nekoliko puta boraviti u Moskvi gdje sam se konzultirala s nekoliko eminentnih pedagoga s konzervatorija. Organizirala sam u skladu s mogućnostima klavirske recitale s djelima Skrjabina kako bi skladbe zaživjele, a tome najviše doprinosi publika.«

Prekretnica u karijeri

Na album je uvrštena i skladba koju je ugledni skladatelj Vjekoslav Nježić posvetio upravo Sabrini Zelić. »Još 2017. imala sam recital u dvorani ‘Blagoje Bersa’ na Muzičkoj akademiji u Zagrebu«, prisjeća se. »Na koncertu sam svirala djela Carla Philippa Emanuela Bacha, Mauricea Ravela i Aleksandra Skrjabina. To je bio početak – zapravo tada toga nisam bila svjesna – projekta Skrjabin koji je rezultirao albumom ‘Portret Skrjabina’. Prof. Nježić, koga do tada nisam osobno poznavala, došao je na koncert. Sutradan mi je prišao ispred Akademije, predstavio se i rekao kako je uživao slušajući me. Sjećam se svog iznenađenja. Nažalost, u našem gradu, vjerojatno i u svijetu, ukoliko nisi zvijezda, obično na tvoje koncerte dolaze tebi naklonjene kolege, prijatelji, rodbina, tvoji studenti… Rekao je: »Znate, vidio sam plakat s nekom Sabrinom Zelić za koju nikada nisam čuo i vidio sam da svirate Skrjabina, a ja volim Skrjabina. Pomislio sam da bi to trebalo čuti i niste me razočarali. Baš bi bilo lijepo da to snimimo.« Umjetnički interes, znatiželja i želja za upoznavanjem nepoznatog stavlja prof. Nježića na pijedestal ljudi koje sam upoznala kroz život. Sama činjenica da netko dođe nepoznatoj osobi na koncert i pritom da nikoga prethodno ne pita valja li to ili ne, izaziva u meni veliko poštovanje. Tako je počela naša suradnja. Za ‘probu’ smo u samo jednom danu snimili »Dječji album« Čajkovskog. Unatoč tome što smo snimku završili davno, još nije ugledala svjetlo dana jer smo krenuli na Skrjabina. Potom smo snimili drugu sonatu Skrjabina, ali i to je još na čekanju za izdavanje. Jednostavno, interesantnija za ovaj CD činila nam se 9. sonata. Nekako, prolazeći kroz Skrjabinove etape stvaralaštva čini mi se da i sam nosač zvuka dobiva na dinamici. Djelo posvećeno meni – ganuta sam! Čast mi je svirati Vjekino djelo! A zašto je posvećeno meni, morate pitati njega. Ono što mogu reći je da smo osjetili slične glazbene afinitete, uvijek slično analiziramo glazbu, glazbeni senzibiliteti su nam slični, odnosno idemo u istom smjeru. Takva je i Vjekina kompozicija. Kada bih imala njegov dar, vjerojatno bih nešto slično pisala. Ovako sviram nešto što mi nitko, čak ni sam Vjeko, ne treba objašnjavati. Kada se okrene pogled unazad, jasno vidim prekretnice svog puta. Te prekretnice su učinile da prije njih i poslije njih ništa nije isto. Jedna od mojih prekretnica je i Vjekoslav Nježić. Iskreno sam mu zahvalna!