Za nedavni online okrugli stol »O jezičnom identitetu Bunjevaca«, koji je organizirao Centar za jezična istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, znanstvena je javnost, osobito znanstvenika lingvista pokazala značajan interes. Na skupu su kao predavači gostovali doc. dr. sc. Mirjana Crnić Novosel (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje – Podružnica u Rijeci), s temom »Bunjevački govori u kontekstu rekonstrukcije povijesti« te prof. dr. sc. Petar Vuković (Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu), s izlaganjem »Bački Bunjevci – identiteti i jezične prakse«, a skupom je moderirala izv. prof. dr. sc. Mihaela Matešić (Filozofski fakultet u Rijeci). Okruglim stolom je osvijetljen i povijesni i aktualni jezični identitet Bunjevaca, a na tom tragu razgovarali smo s dr. Crnić Novosel i prof. dr. Vukovićem.
Lingvist prof. dr. sc. Petar Vuković redoviti je profesor na Katedri za češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Područje njegova znanstvenog rada uglavnom je sociolingvistika, ponajprije problematika standardnog jezika, no bavi se također jezikom i kulturnom povijesti bačkih Bunjevaca, te radove o tim temama objavljuje npr. i u Encyclopedia of Slavic Languages and Linguistics Online (izdanje Brilla) i u Linguistic Minorities in Europe Online (izdanje De Gruytera). Razgovaramo na tragu njegova predavanja o identitetima i jezičnim praksama bačkih Bunjevaca.

Temi »Bački Bunjevci – identiteti i jezične prakse« pristupili ste interdisciplinarno i svoje predavanje na okruglom stolu otvorili aktualnom temom predstavljanja bunjevačkog govora u Vojvodini. U sažetku ste zapisali: »Kad je riječ o nacionalnoj i etničkoj identifikaciji, bački su Bunjevci duboko podijeljena zajednica: dio njih vjeruje da su samo jedna od hrvatskih subetničkih skupina te da govore hrvatskim dijalektom, a dio da čine posebnu etničku skupinu s vlastitim jezikom«. Približite nam tu problematiku, jer kako vidimo aktualna je, te u nekim svojim manifestacijama izaziva prijepore.

– U vezi sa svojom etničkom identifikacijom bački su Bunjevci doista podijeljeni. Opća slika o tome može se dobiti već na temelju podataka s posljednjeg popisa stanovništva iz 2011. godine. Na širem području Subotice, koja je najvažnije središte bačkih Bunjevaca i u kojoj je jako malo Hrvata koji istodobno nisu i Bunjevci, oko 14.000 osoba navelo je tada da su Hrvati, a gotovo jednako toliko da su Bunjevci. Iz toga bi se moglo zaključiti da se otprilike polovina bačkih Bunjevaca smatra Hrvatima, a polovina ne. No neka istraživanja upućuju na to da i dio onih koji su se na popisu izjasnili kao Bunjevci ipak smatra da su Bunjevci zapravo Hrvati, pa i to treba uzeti u obzir.
Što su uzroci te podijeljenosti?
– Kao odgovor na to pitanje često se navodi da su uoči popisa stanovništva 1991. u demografske statistike u Srbiji uvedene dvije nove etničke kategorije – Bunjevci i Šokci – te da je na sjeveru Srbije istodobno pokrenuta medijska kampanja koja je pripadnike spomenutih zajednica nastojala uvjeriti da se na popisu ne izjasne kao Hrvati. Među Šokcima, koji žive u zapadnoj Bačkoj i samo ih Dunav dijeli od Šokaca u Hrvatskoj, to nije imalo nikakva učinka, oni su se i nakon toga nastavili izjašnjavali kao Hrvati. No među Bunjevcima jest, te otada na svakom popisu stanovništva znatan dio njih doista ne navodi da su Hrvati. Ipak, već sama usporedba sa Šokcima pokazuje da se to ne može objasniti samo nastojanjima srpskih vlasti da podijele tamošnju hrvatsku zajednicu. Pravi uzroci sežu dublje u prošlost i zapravo su vezani za nepotpunu i nikad završenu integraciju bačkih Bunjevaca u hrvatski nacionalni korpus.

Potomci Vlaha

U predavanju ste dali prikaz formiranja Bunjevaca, kako ste rekli, kao »predmoderne etnije u Dalmaciji« i objasnili kada su se integrirali u hrvatski nacionalni korpus.
– Bunjevci, ili barem njihova etnička jezgra, zapravo su potomci Vlaha, predslavenskoga romanskoga stanovništva Balkana, koje se do 14. stoljeća mahom slaveniziralo. Kao predmoderna etnička zajednica oblikovali su se u dalmatinskom zaleđu tijekom 16. stoljeća. Tamošnji Vlasi, koji su se u prethodnim stoljećima doseljavali iz Hercegovine, u to se vrijeme, naime, polariziraju na katolike i pravoslavne. Bunjevci su zapravo katolički Vlasi, a i sam naziv Bunjevac rabio se tada kao pogrdno ime kojim su ih označavali pravoslavni susjedi. Danas se najvjerojatnijim čini da je taj naziv izveden od vlaškog imena Bunj i da je isprva označavao proširenu porodicu povezanu zajedničkim pretkom. Legenda da Bunjevci potječu s rijeke Bune, koja je proširena u svim bunjevačkim skupinama, vjerojatno je doista samo legenda.
Krajem 16. stoljeća počinju migracije Bunjevaca iz Dalmacije na sjeverozapad, to jest u Liku, Primorje i Gorski kotar, te na sjeveroistok, u ugarsko Podunavlje.
Povijesno iskustvo Bunjevaca u hrvatskim zemljama i onih u ugarskom Podunavlju otada se znatno razlikuje. Naime, iako je u 17. stoljeću u hrvatskim zemljama etnička granica između Hrvata i Bunjevaca još prilično jasna, tijekom 18. stoljeća Bunjevci se postupno integriraju u hrvatski nacionalni korpus. Do kraja stoljeća ta je integracija bila tako potpuna da se uglavnom izgubila i svijest o etnokulturnoj posebnosti Bunjevaca. Bunjevačkog je podrijetla npr. Ante Starčević, ali i Ante Pavelić. U ugarskom je Podunavlju situacija bila bitno drukčija.
Kakva je bila situacija u Podunavlju?
– Nakon doseljenja u ugarsko Podunavlje, Bunjevci su preko franjevaca iz provincije Bosne Srebrene još neko vrijeme bili povezani s drugim katolicima na područjima pod turskom vlašću, to jest u Slavoniji, Bosni i Dalmaciji. Bili su uz to izloženi franjevačkoj književnosti na novoštokavskoj ikavici, koja se tada najčešće nazivala ilirskim jezikom. No nakon mira u Srijemskim Karlovcima 1699. i stabiliziranja granice između Habsburške Monarhije i Turske ta veza slabi. Franjevačka se provincija najprije raspala na tri manje, što je bitno smanjilo mobilnost franjevaca i kolanje franjevačke pismenosti. Osim toga, u sklopu obnove dijecezanskog ustroja Katoličke crkve u Ugarskoj franjevce je po župama postupno zamijenilo biskupijsko svećenstvo. Ono često nije znalo »ilirski«, pa je i izloženost puka vjerskim tekstovima nastalima u sklopu franjevačke pismenosti znatno reducirana.
Novoštokavska je ikavica u južnoj Ugarskoj tada nakratko ušla u administraciju, pa je njome pisan i statut grada Subotice iz 1745., no ubrzo ju je posve istisnuo mađarski jezik. I bunjevačko plemstvo postupno prihvaća mađarski jezik, pa je do sredine 19. stoljeća gotovo u potpunosti pomađareno. Na »ilirskom« se jeziku tada objavljuju još samo malobrojne vjerske knjige namijenjene najširem puku.
Ipak, Bunjevci se, kažete, tada nisu potpuno pomađarili.
– Situacija se donekle poboljšala nakon što je u Ugarskoj 1868. donesen Zakon o narodnostima, kojim su etničkim manjinama priznata određena prava. Iako se u praksi zapravo nije provodio, doveo je do toga da je i među ugarskim Bunjevcima i Šokcima nastao nacionalni pokret, kojem je na čelu bio kaločki kanonik Ivan Antunović. Antunović je 1870. pokrenuo »Bunjevačke i šokačke novine«, u kojima ugarski Bunjevci svoj jezik prvi put nazivaju hrvatskim. Iz Antunovićeve knjige »Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih« iz 1882. potječe pak prvi trag da se ugarski Bunjevci počinju nazivati Hrvatima. Tada zapravo počinje integracija ugarskih Bunjevaca u modernu hrvatsku naciju, dakle cijelo stoljeće nakon što je taj proces među Bunjevcima u Hrvatskoj već bio završen.
Treba ipak imati na umu da su Antunovićeva shvaćanja bila samo jedan od identitetskih narativa među ugarskim Bunjevcima. Neki njegovi suvremenici smatrali su da Bunjevci ne bi trebali preuzeti hrvatski književni jezik, nego i dalje pisati ikavicom i sačuvati svoju posebnost. Drugi su se zauzimali za lojalnost Ugarskoj i prihvaćanje mađarskog jezika. Treći su pak prihvatili Karadžićevo jezično srpstvo te su smatrali da su Bunjevci, kao i svi štokavci, zapravo Srbi. U nedostatku stabilnih institucija u bačkih Bunjevaca nikad nije došlo do konvergentnog razvoja etničke identifikacije.

Dva identitetska okvira

No danas su aktualna dva identitetska okvira.
– Tako je. Situacija se znatno promijenila s podjelom Bačke nakon Prvoga svjetskog rata. Mnogi se Bunjevci iz mađarskog dijela iseljavaju, a oni koji su ostali izloženi su represijama, koje su dovele do toga da su gotovo svi tamošnji Bunjevci postupno prešli na mađarski. U Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, bački se Bunjevci čvršće nego ikada prije povezuju s hrvatskim političkim i kulturnim centrima, prije svega preko Katoličke crkve i HSS-a, no istodobno su izloženi i snažnim utjecajima centralnih vlasti, koje otežavaju daljnju integraciju bačkih Bunjevaca u hrvatski korpus. Tada se zapravo i oblikuju dva identitetska okvira koja su se održala do danas.
Nakon Drugog svjetskog rata službeni je stav bio da su Bunjevci Hrvati, ali Hrvati u Vojvodini, za razliku od svih drugih manjina, nisu imali ni posebna manjinska prava ni vlastite kulturne ustanove. I jedno i drugo dobivaju tek u 1990-ima, a nakon 2000. nastaju i prve ustanove Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima.
Kakva je situacija danas?
– Bez obzira na to smatrali se Hrvatima ili ne, bački su Bunjevci danas suočeni s dva glavna izazova kad je riječ o očuvanju njihova etničkog identiteta. Kao prvo, bunjevačka se ikavica povlači iz uporabe još od sredine 19. stoljeća i danas se može čuti još samo u nekoliko sela u okolici Subotice – većina bačkih Bunjevaca zapravo je prešla na srpsku ekavicu. Kao drugo, zbog isprekidanog povijesnog pamćenja i nepostojanja čvrstih institucija nije došlo do stabilizacije i standardizacije kulturnih sadržaja koji bi mogli poslužiti kao okosnica kolektivnog identiteta. Lideri Bunjevaca koji se smatraju Hrvatima i Bunjevaca koji odbijaju hrvatski identitet na te izazove odgovaraju različitim, po mnogočemu suprotnim političkim i kulturnim programima.

Njegovanje bunjevačkog identiteta

U kojim se segmentima života danas vidi i čuva bunjevački identitet ili identiteti u Bačkoj?
– Bunjevci koji se smatraju Hrvatima zauzimaju se za jačanje uporabe hrvatskog standardnog jezika – u medijima, lokalnoj upravi, a u nekoliko osnovnih i srednjih škola u Subotici i okolici organizirana je i kompletna nastava na hrvatskom. Njihove kulturne institucije nastoje promicati multidisciplinarni znanstveni pristup u obradi bunjevačke problematike kako bi obnovile isprekidano povijesno pamćenje. Najzanimljiviji su u tom smislu »Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca« s dosad objavljenih 15 svezaka i »Godišnjak za znanstvena istraživanja« Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Veliku pozornost posvećuju i njegovanju tradicionalne pučke kulture, a potiču i uporabu bunjevačke ikavice, iako samo u posebnim domenama i bez pretenzije da zamijeni standardni jezik, npr. u dijalektalnoj književnosti, novinskim feljtonima i sličnom.
Bunjevci koji se ne smatraju Hrvatima usmjereni su prije svega na njegovanje tradicionalne pučke kulture – u njihovim medijima dominiraju sadržaji koji se tiču usmene književnosti, folklorne umjetnosti, pučkih običaja i tradicionalnih obrta, a tim se sadržajima bavi i predmet Bunjevački govor i elementi nacionalne kulture, koji se kao izborni može slušati u nižim razredima osnovne škole. Važan je dio njihovih nastojanja usmjeren na to da bunjevački jezik bude službeno priznat i da uđe u pojedine domene javnog sporazumijevanja, npr. medije, škole, lokalnu upravu.
Vi ste Bunjevac iz Bačke, lingvist po profesiji te ste neke svoje znanstvene radove posvetili kulturnoj povijesti i jeziku bačkih Bunjevaca. Kako vidite tu problematiku, odnosno ima li ta želja dijela bačkih Bunjevaca znanstveno, lingvističko uporište?
– Da bi se neki jezik mogao smatrati punopravnim standardnim jezikom, on prije svega mora biti prihvaćen od zajednice govornika i korišten u situacijama u kojima se standardni jezik inače koristi – nije dovoljno da bude normiran u temeljnim priručnicima i da mu se dodijeli status službenog jezika. S obzirom na jezičnu situaciju bačkih Bunjevaca, ne mislim da će bunjevački jezik biti prihvaćen od govornika i rabljen u komunikacijskim domenama specifičnima za standardni jezik, a ne mislim ni da može biti kvalitetno normiran. No može biti službeno priznat i to mu može donijeti određeni simbolički status, a političkim liderima Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima u ovom trenutku to i jest najvažnije.

S druge strane, bez obzira na to što ne mislim da će standardizacija bunjevačkog biti uspješna, na načelnoj razini ne može se nijekati pravo zajednici Bunjevaca koji se ne smatraju Hrvatima da svoj identitet oblikuju kako žele i da se o tome dogovaraju s predstavnicima zemlje u kojoj žive. Tu spada i njihovo pravo da svoja jezična pitanja uređuju prema vlastitim željama, iako nama Bunjevcima koji se smatramo Hrvatima to nije uvijek lako prihvatiti.