Foto Davor Kovačević
Ne treba ostati u malim okvirima. Svima kažem »Samo hodaš i gledaš. Hodaš i gledaš«, jer već je hodanje zdravstveni plus, a činjenica je i da ćete kad gledate, nešto i zapaziti. Ima toliko fantastičnih stvari oko nas da je slika, kompozicija, sve već tu. I samo treba imati aparat, kaže Slavka Pavić
povezane vijesti
Bio sam model, radio s brojnim svjetskim fotografima, ali ta energija, ta nasmijanost, ta toplina, ta jedna zračnost, to je nešto neviđeno. I kad me pitaju kako je raditi s gospođom Slavkom, kako se čovjek kojeg fotografira osjeća, ja im kažem: kao da vas je dodirnula mala zraka sunca, puna helija, kisika i željeza! Takav je osjećaj biti pred objektivom gospođe Slavke Pavić!
Govori nam ovo Joško Tešija, voditelj galerije »Kranjčar«, onaj koji je i muza fotografkinji Slavki Pavić, jednoj od najboljih što smo je imali i imamo. Pričamo s Joškom u galeriji »Kranjčar« dan prije nego li ćemo se tu naći sa Slavkom Pavić. Gledamo njene radove, izložbu »Svijet vrijedan gledanja« koju je vlasnica galerije Elvira Kranjčar postavila u povodu 70 godina umjetničkog djelovanja Slavke Pavić. Gledaš, pa se diviš oku što je znalo u običnom prepoznati sve, ljepotu ponajprije.
Mudar je potez povukla Elvira Kranjčar kada je predložila da se od negativa umjetnice izrade veliki formati.
– Gospođa Slavka je čudo! Mi nismo svjesni kog’ imamo. Ona je svjetsko čudo u svakom obliku, od prijateljstva do dobrote i jednostavnosti. A baš to krasi velike ljude: jednostavnost, povučenost, skromnost. To su velikani. To je ona – veli Joško.
Priznajemo mu kako su nas k Slavki Pavić i izložbi privukle i njene godine, 94 ih ima, ali da nam je u čas postalo jasno kako bi najgluplje bilo s njom razgovarati zbog godina, a ne zbog njena rada.
– Nema to veze s godinama. Ona ima 94 godine, ali u nje je duša od 30! – slikovito će Joško.
A kad je tako onda i nije čudo da je prije nekih devet godina Slavka Pavić jednostavno prišla Jošku Tešiji pa mu rekla: »Znate, ja sam čula da ste vi jedan veliki model. Voljela bih vas fotografirati.« I evo su prijatelji devet godina. Suvremenik i muza, reći će Joško.
Širok osmijeh
Dan poslije Slavka Pavić u galeriju dolazi deset minuta prije dogovorenog. Iz daleka nam poklanja širok osmijeh. Priča kako je morala putem malo zastati pa fotografirati svojim digitalnim aparatom radove na zgradi Državnog arhiva, a onda i popričati s ljudima koje nije dugo srela.
– Pa koliko ste onda ranije morali krenuti od kuće!? – pitamo.
– Sat vremena – smješka se Slavka Pavić.
Sat vremena ranije, ali ne zbog polaganog hoda, već zato što je malo vjerojatno da neće barem jednom, dvaput na tom putu biti kadar vrijedan fotografiranja. Slavka Pavić lijepa je žena. Godine njenoj ljepoti ne mogu ništa.
– Baš pričam jučer s Joškom kako ne može biti gluplje nego da ste nam zanimljivi samo zato što imate godina – velimo joj.
– Joj, baš ste divni! I došla sam na svoj nekakav račun zato što imam te godine. A ima toliko dragih ljudi – na to će Slavka Pavić.
Ma, teško je novinaru, ovako sa strane, ne pomisliti kako je Slavka Pavić ipak mnoge godine nekako bila u sjeni kolega, makar da su joj radovi bili i bolji.
– Ne, nikada! Ljudi dragi, sjena mi je samo ova meteorologija. Ha, ha – smije se Slavka Pavić i pokazuje sjene na svojim fotografijama.
– Ali, ipak niste nikada htjeli u taj neki prvi plan!? – kažemo joj.
– Ma nema potrebe. Ja to nikad nisam ni osjetila. Pa ipak su tu bili Tošo Dabac, pa i Milan, Grčević, Sobol. A ja učim i gledam – jednostavno će Slavka Pavić.
– I dan danas? – pitamo.
– Pa i dan danas. Otvorite samo Google, neku riječ koju tražite, pa što vam samo on tamo izlista – na to će Slavka Pavić.
Digitalne vode
Google. Eto trenutka da na čas poletimo sve tamo do 2006. godine kada gospođa Slavka pomalo ulazi u digitalne vode što se fotografije tiče. Samo, dok bi mi da nam kaže kako se s tim novim tehnologijama nosi, ona pokazuje u objektiv kolege Davora Kovačevića i kaže: »Ovo, ovo treba znati.« Digitalno je donijelo olakšanje, ono u smislu da se ne mora, k’o nekada, kilograme i kilograme opreme nositi na ramenu. A nosilo se. I hodalo se.
– Stalno ponavljate jednu rečenicu: »Samo hodaš i gledaš. Hodaš i gledaš.« – kazujemo joj.
– Točno. Svima to kažem, jer već je hodanje zdravstveni plus, a činjenica je i da ćete kad gledate nešto i zapaziti. Ima toliko fantastičnih stvari oko nas da je slika, kompozicija, sve već tu. I samo treba imati aparat – naglašava Slavka Pavić.
– Dobro, ali treba znati tu sliku i prepoznati – velimo.
– Pa dobro, i to ljudi uče. Bruse se kao ja – smiješka se Slavka Pavić.
Slavka Pavić i Milan Pavić. Zapravo, većeg i ljepšeg para i braka dvaju fotografa, u nas a vjerojatno i šire, i nije bilo. A bila je i ljubav na prvi klik i to na zagrebačkom željezničkom kolodvoru. On, već afirmirani fotograf, ugledao je nju pa je zamolio da mu pridrži ruksak i sačuva mjesto u prepunom vlaku za Daruvar. I to je, otprilike, bilo to.
– Bome je bio gospodin Milan hrabar pa da vam ostavi ruksak na čuvanje. Baš se mislim tko bi danas nepoznatom nekom dao prtljagu na čuvanje – primjećujemo.
Slavka Pavić se na ovo grohotom smije.
– Ipak su ono bila vremena pozitivnija, ha, ha, u nekom smislu – kaže.
– A da ste tad imali fotoaparat u rukama, biste li ga poželjeli fotografirati – pitamo ju.
– Ma ne, ja pojma nisam imala o tome. Bio je to daleki futur – vragolasto će Slavka Pavić.
– Ali, vi, on, kolodvor, ruksak, klik… Scena je, priznat će te, filmska – navalili mi.
– Je, sada i iz ove perspektive. Znate, uvijek je pitanje koja je perspektiva i kud’ odvodi – mudro će Slavka Pavić.
Da ne bi fatalnog susreta, završila bi ona u Zagrebu Ekonomski fakultet na koji je došla iz Daruvara. Fotografija se, međutim i na našu sreću, pokazala jačom, važnijom, ljepšom. Gledamo fotografiju na kojoj je Savski nasip pod snijegom, dva stabla i ženu u tamno odjevenu na toj bjelini. Kompozicija je takva da ti se čini kako je nemoguće da fotografkinja nije cijelu scenu jednostavno ‘namjestila’.
Smije se Slavka Pavić, kaže: »Sve sam namjestila.«
– Namjestila sam fotoaparat i ugledala: »Uuu, kako je ovo krasno!«. To je – to. Vi hodate, dođete na neki punkt i vidite – ovo je zamamno! I daj da to stavimo na film, a onda i na papir – kazuje Slavka Pavić.
– Kad gospođa Slavka fotografira, ona skoči kao neka djevojčica od 18, 20 godina – domeće sa strane Joško.
– Hvala Joško. Ma toliko ima vas dobrih znalaca, onih što čine ljepotom dobro jedni drugima. A ja se mogu pohvaliti da imam prijatelje, znance – na to će Slavka Pavić.
Mali, a veliki ljudi
Slavka Pavić i Milan Pavić tih, sada već davnih, ‘50-ih, ‘60-ih, ‘70-ih bili su uistinu dio intelektualne elite, družili se s istinskim veličinama, premda Slavka to i neće tako interpretirati. Njoj su važni oni mali, a veliki ljudi. Ali, ima zanimljivih epizoda, recimo ona kad su Pavići Tinu Ujeviću kupili novo odijelo.
– Nisam ja, Milan je – odmah će Slavka Pavić.
A onda priča ide, i neke ide, malo širim koritom. Priča tako Slavka Pavić kako je književnik Miodrag Bulatović iz Beograda onomad nazvao i kazao: »Druže Paviću, ja dolazim u Zagreb u ime ‘Duge’, imam intervju s Krležom i molim vas da vi to fotografirate.« I došao je Bulatović do pred vrata, ali kad ih je Krleža otvorio i čuo zašto je Bulatović došao, odbio je dati intervju. Povrijeđeni književnik predložio je tada Milanu Paviću da odu u Tip Top, današnje Blato, gdje je uvijek svakakvog zanimljivog svijeta, pa možda bude i Tin Ujević da se ipak napravi nešto.
– I njih dvoje poprijeko Masarykovom. Dođu tamo, a tamo ljudi dragi, flaša, iza piše vino, njegov šešir. On je Milanu posalo jednu razglednicu, gdje mu piše: »Gospodine Pavić, sviđaju mi se vaše fotografije, ali ja sam vam u bolnici. Ako ikako možete dođite.« A mi taman išli od Rijeke do Ulcinja i tek kad smo se vratili nađemo razglednicu. To vas nekako ražalosti, jel’ de – priča Slavka Pavić.
A to odijelo!? Stvarno su obukli TIna, ali za tri dana on se vratio staroj odjeći.
– Ma razumijem ga. Ja isto volim neke stvari, a na nove se moram naučiti, prilagoditi. Ha, ha – smije se Slavka Pavić.
Nego, onaj vlak… Hrabra je bila i ona kad je odlučila promijeniti život zbog jednog susreta. No, radije će Slavka Pavić o tome kako je u vlakovima uvijek bila gužva i nikad nisi imao sigurno sjedalo. Puno su putovali Milan i ona. Propješačili, praktički, ondašnju Jugoslaviju.
– U vlaku je lako, tu se uvijek možete zgurati nekako, makar na jednoj nozi. Ali, negdje smo na put prema Crnoj Gori i u autobus. Baš se dogodi da je sajmeni dan i autobus pun. Nas skoro 20 stoji, a kondukter je glavni! Ide okolo i ovo mu je strina, ovo tetka, ovo susjeda. Milan mu govori: »Ja moram stić’…« »Ma, kud vi morate stić’!?«, na to će mu kondukter. Ha, ha! Kako je čovjek nekad naivan i misli uspjet ću, a ono ne da kondukter! – smije se Slavka Pavić.
– E da, kondukteri su važni, najvažniji – velimo.
– Moram priznati, najvažniji – smije se Slavka Pavić.
Milan k’o Milan
Pamti ona i kad je zbog Milana prekinuta prava, pravcata nogometna utakmica. Godina je 1950., Milan Pavić je dobio Makedoniju da mu bude teren za fotografiranje, a tu je i Jusuf da mu pratnja bude. Rudari, kuće, rudnici i Milan da sve ovjekovječi. A nogometni teren baš uz dimnjake rudarske.
– I Milan k’o Milan, uvijek je strašno volio visinu, i on ide na dimnjak. Kaže da su one šipke za koje se hvatao bile malo mlake, tople. Popne se on gore, a netko od nogometaša je primjetio na sjeni do dimnjaka koja je padala na teren, da se netko tu gore penje. I zaustavljaj utakmicu! Ha,ha! – prisjeća se Slavka Pavić.
Ma, nauživala se i ona straha od visine zbog fotografije, one koja evo visi na zidu galerije »Kranjčar«. Toranj je lošinjski, a s visine je nastala sjajna slika trga, ljudi i njihovih sjena.
– Ja sam gore hrabro otišla, ali kad sam se trebala vratiti, ja gledam, a ono jednostavno provalija. I ni makac. Takav strah, takvo zakočenje. Trebalo mi je dosta da dođem sebi – priča Slavka Pavić.
– Znači, sve za dobar kadar – konstatiramo.
– I fotografi, i novinari isto, da bi postigli nešto uvijek imaju prepreke koje treba svladati. Jel’ da!? – na to će Slavka Pavić.
– A to i razlikuje dobrog od lošeg fotografa, novinara, to hoće li preko prepreka ili neće – velimo.
– Pronađe čovjek na koncu rješenje – dobrohotno Slavka Pavić.
Samo, kako je Slavka Pavić prišla fotografiji, je li je k njoj suptilno usmjerio njen suprug, ili je sama poželjela probati? Nju to pitanje vodi ka Peri Šverceru, ovo »Švercer« pod navodnicima dakako.
– Bio je dosta visok čovjek, imao je akten tašnu i svi su fotografi u Zagrebu znali da treba Peru pitati je li kakve kamare. I Milan meni donese taj Rolleiflex. On je meni bio krasan. Nije težak, ne treba mijenjati objektive, možeš ga nositi, a opet nije da bi ga čovjek negdje ostavio jer je ipak bio komad – smije se Slavka Pavić.
S tim se Rolleiflexom, godine 1950., sve otvorilo.
– Tako je. I onda slušaj-gledaj, slušaj-gledaj. Milan je rekao: »Nikada ne žuri! Mirno, polako, uoči motiv i drži kameru lijepo. čvrsto. Nikakve žurbe.« Ima nešto u tome – veli Slavka Pavić.
– Znači, bio je suprug dobar mentor? – pitamo.
– Dobar, izvrstan. I što se ono kaže, imao je živaca – na to će Slavka Pavić.
– Što je i za vas trebalo imati živaca!? – u čudu ćemo mi.
Ma, nije tih živaca trebalo imati zbog Slavke.
– Imate to životno iskustvo, neću vam nametati, ali čovjek se susreće s… tupanima, k’o i danas, u bilo kojem području – smije se Slavka Pavić.
Kakav je to papir bio
I bome, u pravu je. Pitamo je što su joj roditelji kazali kad je umjesto na ekonomiju otišla put fotografije. Bili su podrška, samo je mama rekla ‘što će djevojka sama u tamnoj komori’. Važni su bili fotografi i njihova profesija tih ‘50-ih, ‘60-ih, ‘70-ih. Trebalo je štošta fotografirati, a i nije fotoaparat imao svatko. Prisjetila se tako Slavka Pavić dragih nekih ljudi koji su im priskočili upomoć i bili pri ruci kad se Milanu i njoj automobil pokvario za puta po Srbiji.
– Učinili su sve da im pomognu. A kako kamere nije bilo nigdje, molili su nas da im fotografiramo djecu. Mnogi su tako molili i Milana samoga. Pa bi svaki prosinac Milan i ja, od svega što je fotografirao i obećao, pravili fotografije i slali ih ljudima. Ja sam pisala pisma i markice kupovala. Joj, kako su ljudi bili sretni – priča Slavka Pavić.
Samo, je li se bilo teško kraj uglednog fotografa izboriti za svoj kadar!?
– Ne, ne, ne, nikad! U Opatiji dođemo nakon mora i idem ja: Lido, plaža. I nađem one kućice Isidora Duncan! Film se snimao. I ja vičem: »Milaneee! Dođi dole vidjeti nešto jako zgodno!«. Dolazi on i veli: »Sve tebi prepuštam. Ti si našla motiv i tvoj je motiv.« Zar nije to lijepo!? – priča Slavka Pavić.
Zanimljiva je ona i zato što se nikada nije, a fotografi su tom skloni, specijalizirala za samo jedan motiv. U nje je i portreta, i prirode, eksperimentiranja, životinja.
– Ne treba ostati u malim okvirima – kratko će na to Slavka Pavić.
Ona je, kaže, išla i gledala oko sebe. Ni više, ni manje. Ali, je li bilo teško ženi u tom svijetu fotografa?
– Ne, moram reći da ne – kaže Slavka Pavić.
Uostalom Tošo Dabac je onaj koji ju je nagovorio da fotografiju svoga brata pošalje na međunarodnu izložbu, na žiriranje.
– Nije se pravila razlika u Foto klubu. Ako je dobra fotografija, nije važno tko je autor, već fotografija prezentira i autora, i fotografe – ističe Slavka Pavić.
No, kad je za fotografe bilo možda i ponajbolje vrijeme u tih 70 godina njene karijere?
– Kad je standard malo išao gore, 1958. godine, ‘60-e. Lakše je bilo i nabaviti materijal. Draga Fotokemika! Meni je toliko žao te tvornice. Tvornice se samo zatvaraju. Dobro, nisam ja ministar financija, ni globalno budžet ne radim, ali mi je strašno žao. Ooo, kakav je to foto papir bio, predivan – govori Slavka Pavić.
Svemu su se ljudi u to doba iskreno veselili. Barem se čini da se ona veselila. Prva televizija, pa ‘procvat’ prometnih znakova kojima je ona posvetila dobar dio opusa. Svjedočila je, kako i sama kaže, počecima mnogih stvari i veselila se.
– Gospođo Slavka, ma jeste li se ikada naljutili na ikoga!? – pitamo je.
– Nema razloga da budem ljuta. Uvijek kažem: zašto nekome kvariti život, prvo sebi, a onda i drugome!? – jednostavno će Slavka Pavić.
Ako čovjek pročita koji njen intervju, pogleda televizijske zapise o njoj, primjetiti će da ona u koje je neospornog talenta stalno ističe marljivost, odgovornost.
– Nema bez toga. Morate biti odgovorni što će te snimiti, koga, da nije u nekoj nezgodnoj situaciji. Mene nitko nije odbio, to moram s veseljem reći – kaže Slavka Pavić
Hodajte i gledajte
S duge strane, ističe kako su mladi fotoreporteri, fotografi prema njoj divni kad se, i dan danas, ugura među njih da i sama nešto snimi. Pa se materijal u njenom stanu, to bogatstvo, gomila, a ona i dalje točno zna što je u kojoj kutiji, koji negativi, koje fotografije. Pričamo sa Slavkom o koječemu, samo se ne da u priču je li ovo društvo dovoljno vrednovalo i vrednuje njen rada.
– Meni je sasvim dosta. Meni je lijepo ugodno. Ne treba iznad kruha pogače – kratko će.
Za ničim ne žali, samo joj pofali Milan. To je, kaže, naša biologija, dođemo i odemo. Da ne potone nakon njegove prerane smrti, spasio ju je fotoaparat. Nasip, pješačenje, aparat u ruci. Sjeća se svega.
– Tuga je, ali nije baš da sam nepokretna, nego s tugom hodam. I pomalo se to umiruje. Pomalo, nije odmah, trebalo je vremena. Ali, nije da sjediš skrštenih ruku i da si nemoćan. Imaš kameru i već si moćan. To ti je kao da je neki prijatelj s tobom. Nisi sam – priznaje i uči Slavka Pavić.
Na zidu galerije neke njene mudre misli. Ona bira onu što govori o stablima.
– Stabla zaista obožavam. Uz stablo se čovjek obnovi kad vidiš kako raste, kako cvate. I plod daje. I sjenu daje. I toplinu – veli Slavka Pavić.
Stablo, toliko veliko i važno da ga je lako uzeti zdravo za gotovo. Slavka Pavić je ona među nama koja ga vidi.
– Kažem ja ljudima, ma dajte neki najjeftiniji foto aparat! Izvući će vas iz kuće, iz kreveta, dignut ćete se, napraviti korak jedan, a onda i sto – poručuje Slavka Pavić.
To je njen savjet svima. Mladosti što bi se željela ozbiljno baviti fotografijom, a kaže da ima puno dobrih mladih autora, veli: »Radite, gledajte oko sebe i hodajte!«
– Joj gospođo Slavka, da je samo moć s vama skočiti u kakav vlak pa vidjeti što bi se tu sve sada snimilo po putu – kažemo joj pred kraj razgovora.
– Ha, ha, to je jako simpatično. Željeznica je u stvari odigrala veliku ulogu, iskreni da budemo, i povezala svijet, povezala gradove i ljude. A danas smo se svi pogospodili – smješka se Slavka Pavić.
E da, željeznica je skoro pa kriva za sve. Dok je Dado fotografira, nju samu i nju s Joškom, biva nam jasno koliko je samo savršen naslov izložbe »Svijet vrijedan gledanja«, Svijet kao takav, baš kao i fotografski svijet Slavke Pavić. U pravu je Joško, u nje je duša koja jedva da 30 godina ima. Nismo to nego pomislili, kad se Slavka Pavić skoči sa stolca i veli: »Joj, vidite ono!« Opazila je dobar kadar, odraz vaze s cvijećem u ogledalu, podigla svoj fotoaparat i – okinula!