U Galeriji O.K. sinoć je otvorena prostorna audio-videoinstalacija „Vrijeme je“ umjetnice Nadije Mustapić. Kao i njezini raniji projekti, i ovaj naglašava fenomenološko iskustvo te spaja subjektivne i političke aspekte mjesta, ovaj puta s fokusom na odnos između čovjeka i prirode koji se ponajviše iščitava iz sveprisutne vode. S obzirom na to da je upravo prostor ključan pri doživljavanju i razumijevanju ove instalacije, službeno otvorenje odvilo se ispred same galerije.

Kako je uvodno istaknula kustosica Ivana Meštrov, iz ovog se rada izdvaja priča o vodi koja je vrlo intimna priča, ali i transnacionalna, transkorporalna, ljudska, ali i više nego ljudska, a koja uz tekst i sliku otvara prostor nekim novim etičkim načelima.

– Nije bez razloga to da se rad zove „Vrijeme je“. Možda je vrijeme da se zamislimo, ali svakako je vrijeme da malo stanemo i promislimo prvenstveno o ekološkim pitanjima. Teme su to koje ovaj rad komunicira na poetičan, ali i angažiran način. Tema okoliša važna je tema za izlaganje i promatranje, a umjetnost otvara prostor i percepcije. Ovim radom nešto što je naizgled daleko u našem duboko individualiziranom shvaćanju okoliša postaje kolektivno, vrijedno očuvanja, suživota, pažnje i nadasve blisko – kazala je Meštrov.

Doživljaj i iskustvo same ove izložbe istovremeno se može opisati i intimnim i kolektivnim – u instalaciju se „uranja“ nakon crnih zavjesa koje stoje na ulazu u galeriju zbog čega prostor stvara osjećaj sigurnosti i komfora, čemu doprinosi i topao glas pripovjedačice koja video prati rečenicama poput „Naučile su me željeti manje, a voljeti više“ ili pak „Tvoje vrijeme već ubrzava, presušit će“. Iste su ove misli i poruke ispisane i na rubovima poda galerije, tiho i gotovo neprimjetno pozivajući na slušanje, odnosno čitanje i promišljanje. Video prikazuje naturalističke kadrove zatečenih situacija na lokaciji, a dinamični pokret kamere i česti zumove potenciraju životnost neživih stijena, brzaca, vegetacije i životinja.

„Glavnu ulogu“ u videu ima ženski subjekt čije se tijelo zrcali i označava pripadnost vodi te naznačava kolektivitet u vodi – ako smo svi tijela vode, onda smo povezani sa svom vodom. Ocrtava se u ovome hidrofeministička ili ekofeministička misao što Mustapić potvrđuje ističući kako je ovaj rad zapravo, osim o vremenu i prostoru, također i priča o ljubavi i o brizi, imajući na umu posebno žensku brigu.

S obzirom na to da je glas jedne žene u godinama, a lik nešto mlađe žene, postavlja se pitanje međuodnosa i otvara mogućnost raznih interpretacija, primjerice, da se glas iz budućnosti obraća sebi u prošlosti, ili pak da se sama voda ili vrijeme obraća liku.

– Bilo mi je strašno zanimljivo razmišljati o tom odnosu, posebno kroz tu dimenziju vremena, kad bi voda ili nešto drugo što nije ljudsko, a prirodno, mogli nama pričati o vremenu, što bi mi novo o tom vremenu saznali, ili kako bi naše razumijevanje vremena usporedili ili stavili u nekakav odnos s tim drugim, nazovimo ga geološkim vremenom. Voda je pak dio tog svevremenog ciklusa i konstantno je ista koja se reciklira kroz taj vodeni ciklus, od prapočetaka do danas, i ona ima svoje vrijeme koje, kad smo u direktnoj relaciji s vodom i stavimo ruku u potok ili u rijeku, čini se kao da nas usporava ili ubrzava. Njeno vrijeme je daleko izvan naše percepcije, i nije ona samo u tom trenutku, u tom vremenu, u tom potoku, nego je posvuda i sveprisutna – objasnila je Mustapić te dodala kako svođenje ove ogromne priče na nešto intimno doprinosi imerzivnom iskustvu te može biti nešto što prodrije.

I dok zamiru vitalne morske struje, izumiru koraljni grebeni, kisele se oceani, ali i naša tijela, tope ledenjaci, rastu atmosferske tenzije, množe oluje, poplave, bujaju rijeke, razina mora jest u porastu, Mustapić ovom instalacijom poručuje – vrijeme je. No, kako nalaže topli glas audio instalacije ovog ponajboljeg umjetničkog projekta od otvorenja Galerije O.K. – „U konačnici, spasit ćemo samo ono što razumijemo, jer ono što razumijemo zavolimo“.