Nakon Mate Čvrljka, Bane Milenkovića i Željka Lapuha, izložbeni ciklus 2021. u Gradskoj galeriji Crikvenica nastavio se slikama jednog od naših najistaknutijih likovnih umjetnika – Đure Sedera. Seder, rođen 1927. godine u Zagrebu, diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u svom rodnom gradu, a nakon studija radio je u časopisu Jugoslavenski radio kao ilustrator i tehnički urednik, u izdavačkom poduzeću Panorama te u Agenciji za marketing – Vjesnik od 1968. do 1981. kao grafički dizajner. Bio je i docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu nakon čega, od 1983. do 1987., obnaša dužnost dekana Akademije, a od umirovljenja 1998. u statusu je profesora emeritusa.

Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Samostalno izlaže od 1958. godine, a djela mu se nalaze u mnogim nacionalnim i inozemnim galerijama i muzejima, između ostalog i u Neue Galerie u Grazu, Kolekciji Soros u Budimpešti i New Yorku, u minhenskoj Galerie Hierling i tako dalje.
Izložbu pod naslovom »Slike koje najviše volim« otvorile su ravnateljica crikveničkog Centra za kulturu Sanja Škrgatić te kustosica Branka Arh koja je studiozno, s prisutnima, prošla kroz slike koje je sam Seder odabrao za izložbu u ovoj relevantnoj galeriji.

Afirmacija slike i slikarstva

Nakon komorne izložbe tempera u istoj Galeriji prije dvije godine, tumači Arh, Seder je odabrao slike velikih formata nastale u razdoblju od 1982. do 2020. godine. Izbor slika počiva na autorovu osobnom osjećaju vrijednosti. Ovoga puta nije se doticao svoje ranije, tzv. crne faze, koja je trajala četrnaest godina.

»Mislim kako je ovim izborom slika želio istaknuti značenje svoga iskoraka iz apsurda i nihilističkog stava duha Gorgone kojoj je pripadao, zapravo, značenje povratka slikarstvu, strasti i radosti slikanja, afirmaciji slike i slikarstva«, kazuje Branka Arh te dodaje kako smo se složili u stavu da o likovnom djelu treba govoriti – da bi se kroz riječ doživjela energija geste, ritma, neočekivanih susreta, boja, čudesnih spajanja svjetova, unutarnjih i vanjskih, naslućenih i stvarnih.

Foto: Ante Peričić

Kustosica je u svome izlaganju pažnju posjetitelja usmjerila prema nekoliko djela, a posebice na »Ženu za stolom« iz 1982. godine, »Interijer sa sanseverijom« (1987.), »Profil žene« i »Kupačice« iz 1988., kao i na sliku »Mladenci« (1989.) te na »Dvoje« (2004.) i »Pozdrav« (2019.).

Sederovski ritmovi

U »Ženi za stolom« likovi se gotovo stapaju u prepoznatljivim sederovskim plavo-zeleno-žutim ritmovima te gotovo izmiču figuraciji. »Vidi se kako se Seder u potpunosti prepuštao žestini poteza, uzbuđenju kromatskog događanja, zainteresiran prije svega za unutarnji prostor slike. Toplim, prisnim i jednostavnim slikarskim prostorima pripada i slika »Interijer sa sanseverijom«. Uz sanseveriju – botanički naziv ukrasne biljke velikih listova koju je imao u ateljeu, Seder je smjestio ženski akt velike glave, u profilu. Scena je poetična baš zbog te naivnosti i jednostavnosti«, objašnjava Arh.
Nevezanost na njemački novi ekspresionizam, posebice na Beckmannovo pozitivno, vedro i optimistično slikarstvo, jasno pokazuju spomenute slike »Dvoje« i »Pozdrav«. Arh elaborira kako je riječ o običnim slikama-crtežima, jednostavnim i neposrednim, bliskim dječjem načinu izražavanja, namjerno »šlampastim«, nastalim iz intuicije, odnosno, kako bi to autor kazao – iz trbuha.

Novi autoportret

Najviše pažnje prisutnih privukao je novi »Autoportret« iz 2020. godine koji se, po mnogočemu, razlikuje od dosadašnjih Sederovih autoportreta. »Ako se pitate po čemu – ne samo po očima, koje nisu velike kao na većini njegovih likova, ali su duboke, koncentrirane, oštre – poput plavih špekula, one naznačuju dubinu poniranja u život, umjetnost i svijet te određuju cijelu sliku. Seder je htio da taj autoportret bude veseo, a ne tragičan«, zaključuje Arh.

Iako se jesmo složili kako o slikama treba govoriti – i dalje je najbolji način da doživimo umjetnost Đure Sedera taj da se uputimo u Gradsku galeriju Crikvenica. Izložba je otvorena do 29. kolovoza.