Predstaviti sebe publici preko likovnog djela, kaže naša umjetnica Diana Sokolić, nije jednostavno,,jer slika o svojem autoru govori sve, tu nema maske i nema uljepšavanja. Svaka slika autorov je autoportret, a autor je, tako ogoljen, izložen publici na milost i nemilost”.

Misao je to izrečena na otvaranju izložbe ‘D grupe’ u zagrebačkoj Galeriji specijalne policije. Deset amaterki i jedan amater, pod Sokolićinim mentorstvom, tako je sebe ogolilo i izložilo publici po prvi put! Oni, kaže njihova učiteljica slikanja, slikaju iz čiste ljubavi prema umjetnosti, a ovoga su puta odlučili duboko udahnuti i izaći ‘iz ormara’, skupiti hrabrosti otrpjeti kritiku i dobiti pohvalu, a i jedno i drugo može biti korisno za budući rad.,,Pred nama su radovi amatera u pravom značenju te riječi. Ljubitelji su to umjetnosti koji su izabrali drugi životni put, bilo svojom ili tuđom voljom. Ljubav koju su nosili u sebi, prvom mogućom prilikom pretočili su u djelo priključivši se slikarskoj grupi i počevši stvarati.

Da bi u tome uspjeli, prvo su morali naučiti gledati, uočavati detalje i razlike. Potom je trebalo dobro naučiti crtati jer je crtež abeceda slikarstva. Nižući slova, počeli su pisati rečenice. Godinama su strpljivo, iz tjedna u tjedan, izvršavali postavljene zadatke, vrlo često dosadne i dugotrajne, kroz koje su brusili svoju vještinu. Ono što im je davalo snage da ne odustanu bio je zapravo očiti napredak, ali i bliskost koju su ostvarili s drugim članovima grupe” ističe Sokolić dodajući kako se bliskost, kroz stvaralaštvo i umjetnost, razlikuje od poznanstava i prijateljstava koje uspostavljamo u svakodnevnom životu i to zato jer je riječ o bliskosti koja ne ulazi u intimnu već ostavlja netaknut vlastiti prostor i daje slobodu jer, na kraju, sloboda i jest drugo ime umjetnosti – ona omogućava da budemo ono što jesmo.

Radost stvaranja

Autori na ovoj izložbi predstavljaju svoje iskreno JA, bez maske, te svoju radost stvaranja. Neki, kazuje Sokolić, još pišu prva slova, a drugi već pišu roman. Diana Sokolić ima u svojoj životnoj bilježnici na tisuće i tisuće sati koje je utrošila na ono najljepše – dijeljenje znanja drugima. Po završetku Akademije likovnih umjetnosti i Majstorske radionice, spočetka se zaposlila u Školi za primijenjenu umjetnost gdje je na zamjeni radila kraće vrijeme. Potom se zaposlila u CEZAKUM-u kao profesorica crtanja te je tada ispekla zanat radeći s tisućama učenika svake godine.,,Puno sam se pripremala za nastavu jer sam bila vrlo mlada, samo nekoliko godina starija od svojih učenika. Shvatila sam da mi takav rad u školi ne ostavlja dovoljno vremena za samostalan rad na onome što je bio moj izbor te sam dala otkaz i otišla u samostalne umjetnike. Taj sam status prekinula još jednom i to između 1992. i 1994. kada je, zbog rata, sve stalo.

Predavala sam keramiku na Rokovom perivoju u Centru za likovni odgoj Grada Zagreba” prepričava Sokolić čija je ljubav prema prenošenju znanja trajna te uz svoj status slobodnog umjetnika ona čitavog života radi u obrazovanju, ali samo dva dana u tjednu. Tečajeve vodi od 1992., a nastavu keramiku u MIOC-u od 1998. Neki od njenih učenika upisali su se na Akademiju likovnih umjetnosti, a neki na Dizajn. Posljednjih godina uglavnom radi s odraslom populacijom i veći dio čine umirovljenici, a riječka umjetnica sa zagrebačkom adresom svojim znanjem i iskustvom ljude uči gledati i opažati – što im koristi u svakodnevnom životu, bez obzira hoće li nastaviti crtati i slikati ili ne. Na ostvarena djela gleda kao na dodanu vrijednost radosti stvaranja i druženja.,,Nalazimo se jednom tjedno, dva puna sata, često i dulje jer nam je ugodno kada smo zajedno. Drago mi je što se polaznici druže i van ‘nastave’, idu zajedno na izložbe ili druga kulturna događanja. Imamo i Whatsapp grupu i uvijek, kada netko želi ići negdje, nađe se netko tko je slobodan i može mu se pridružiti. Grupe se sastoje od pet polaznika, tako da je svima udobno i ugodno. Formirane su prema međusobnim afinitetima, a ne prema slikarskom iskustvu jer je rad individualan.

Najvažnije je ozračje koje vlada u grupi, a ja sam samo ključar koji ima ključ koji će otvoriti dugo zatvorena vrata u njima i pustiti van ono najljepše” zaključila je Sokolić kojoj je rad u obrazovanju velika radost, kako u ovoj slikarskoj ‘D grupi’, tako i u MIOC-u, s mladim ljudima koji su nevjerojatno kreativni, spretni, sposobni i zainteresirani, iako idu u matematičku gimnaziju pa se, po nekoj ustaljenoj šabloni, to ne bi očekivalo. Izložba ‘D grupe’ trebala bi biti poticaj svima da ne odustaju od svojih želja zbog životnih okolnosti jer nikada nije kasno početi se baviti onime što volimo, što nas ispunjava i što nas čini boljim ljudima. Na toj izložbi, koju stignete pogledati do 21. listopada, nisu izložene samo slike, već radost sama.

Učiteljica o učenicima

Na izložbi sudjeluje 11 autora, različitih poetika, rukopisa i iskustva.

Maja Ciglar je izvanredan crtač, ruke školovane na Građevinskom fakultetu. Crtež joj je davno prestao biti izazov, pa eksperimentira kombiniranjem materijala i tehnika stvarajući velike apstraktne kompozicije.

Biljana Svorcan, nakon mnogo godina crtanja i slikanja po modelu, također je počela slikati velike formate, često diptihe i triptihe, koristeći pritom materijale koji nisu uobičajeni u klasičnom slikarstvu.

Ines Vukelja ima fotografsko oko i teško je pronaći zadatak koji bi joj predstavljalo problem. U stanju je savršeno nacrtati i naslikati sve što vidi. Odličan je portretist. Uz Biljanu i Maju, i Ines koristi kombiniranu tehniku za velike formate.

Vesna Olujić ima nevjerojatno strpljenje i studiozno pristupa svakom novom radu. Pred sebe stavlja teške zadatke i onda ih polako i sigurno rješava sve dok nije zadovoljna, bez obzira na to koliko vremena utrošila u dovršenje rada.

Maja Krčelić ima ruku koja leti po papiru ili platnu. Slika lako i brzo, a njezini radovi imaju impresionističku svježinu i prozračnost u svakoj tehnici kojom radi.

Mirjana Moresi se grupi priključila kao iskusna autorica. Učila je slikarstvo kod više poznatih slikara kod nas i u Švicarskoj i to se u njenim radovima vidi. Suvereno vlada tehnikama, a posebno se ističe u akvarelu.

Lina Kežić uči prve slikarske korake. Bruseći vještinu na različitim temama i tehnikama, razvija svoj rukopis polako, s puno strpljenja i volje. Ima sposobnost uočavanja detalja koja je bitna za napredak i samokritičnost koja ju tjera naprijed.

Zinka Horvat također je ranije učila slikarstvo kod drugih profesora, no tek se sad otvorila. Kao one biljke kojima treba puno godina da procvjetaju, iz nje je potekla radosna rijeka boja. Slika s veseljem, jednostavno, kao da ruku vodi netko drugi, a njene slike zrače.

Ksenija Primorac brza je, vješta i neumorna. Radi puno, energično i bez namjere da treba ostaviti djelo koje će je nadživjeti. Radost stvaranja veća je od želje za besprijekornim rezultatom, ali on nikada ne izostane.

Mirjanu Grbešu slikarstvo disciplinira. Po svojoj bi prirodi završila tri slike u jednom satu, ali ima dovoljno volje i želje da se kroz slikanje ukroti i da na slici ili crtežu radi sve dok nije doista gotov.

Vedran Klepac zadnji se priključio grupi. Naizgled samozatajan, njegove slike pršte fovističkim bojama. Unutarnja je to snaga koju treba kanalizirati da se ne raspe.