Ima tekstova koje je iznimno lako, a nevjerojatno teško napisati. I mislio sam da sam to dosad već znao, no onda je stigla vijest da je umro Dragan Rubeša. Taj tren neću nikad zaboraviti, jer sam netom prije njega bio iznimno ispunjen i sretan. I baš ta diskrepancija, ta suprotnost emocija, taj nagli osjećaj nemoći pred ambisom praznine koja je nastupila, sve to jasno mi je govorilo koliko mi je taj čovjek značio. Što čovjek, filmska enciklopedija, erudit koji je pročitao više knjiga nego sam ih ja vidio, pogledao više filmova no što ih je snimljeno, znao povezati činjenice i tumačenja na način koji je bio prevelik i za jezik.

Da, Draganove tekstove trebalo je znati čitati; simultanost kompleksnih misli kojima je razumijevao svijet oko sebe, jezik nije mogao lako pratiti, no Rubeša je i u tom segmentu bio moćan, pa je i njegov konačni produkt, tekst koji sam čitao i kao urednik i kao kolega, bio mjestom intelektualnog zadovoljstva. Koliko mi je samo filmova, ali i knjiga i informacija, taj čovjek otkrio. Što čovjek, prijatelj, suborac, drug.

Grad u kojem živim nepovratno se smanjio. I nije za to kriva demografija, ili popis stanovništva; ta je statistika promjenjiva, iako je danas lako biti pesimističan. Ono što je nepromjenjivo, odlasci su onih ljudi koji više no što je uobičajeno, više no što je od nekoga pristojno i tražiti, označavaju taj grad. Što označavaju, oni jesu taj grad. Jer grad je samo na prvi pogled zgrada, pa bila ona i kazališna, muzejska, ili zgrada u kojoj je najbolje kino u Hrvatskoj; grad je onaj koji je pomogao da Art-kino postane baš to, naše najbolje kino.

I da je samo to napravio, Rubeša bi ostao upisan u povijest zaslužnika kojima se ovaj grad nikada neće moći odužiti. A gdje je tu tekst iz kojeg smo učili, razgovor u kojem smo otkrivali nove svjetove, i koji smo s Draganom vodili opušteno, a ne uz strahopoštovanje koje bi valjalo imati pred takvim znanjem i takvim intelektualnim kapacitetom, samo zato što je to bio – Dragan. Nomen est omen.
Doista, dobro je pitanje, kada ga se stvarno postavi, drugačije nego kao stilsku figuru, gdje je taj tekst? U arhivi Novog lista, kojemu na najveću čast služi što može reći da je u jednom dijelu svoje povijesti putovao zajedno s Draganom Rubešom.

Enciklopedijska erudicija

Kad pogledam dovoljno daleko unatrag, u vrijeme dok u Novom listu još nisam ni počeo ili sam tek počinjao raditi, sjećam se dvojice titana s kojima sam filmski rastao, ne sanjajući da ću ih u nekim fazama svoga života moći smatrati i prijateljima, ili im, nevjerojatno, ali istinito, biti urednicima. Aldu Paquoli urednik ipak nisam bio, no dijeleći s njim redakciju Kulture, znao sam i sve »cake« s kojima su se urednici susretali. Poput, recimo, činjenice da je tekstove slao napisane na pisaćoj mašini. U eri kompjutora. E, pa tako je i Rubeša s festivala slao tekstove bez dijakritičkih znakova, jer u press-centrima u kojima ih je odlazio pisati nije bilo tipkovnica na kojima bi ih bilo, a laptop je bio previše. Valjda je za sjajnu filmsku kritku i enciklopedijsku erudiciju potrebno malo tehničke, a i drugovrsne ekscentričnosti.

A Rubeša i Paquola u to su doba novolistovskog supostojanja bili tako divno komplementarni; Paquola je pisao o tzv. mainstreamu, a Rubeša o festivalima, alternativi, egzotičnim filmskim industrijama, queeru… Kad je Paquola prestao objavljivati u Novom listu, Rubeša ga je zamijenio i u tom segmentu, pa smo i tu bili svjedocima razorne analitičke misli, ali i razoružavajućeg humora kojim je Rubeša plemenio svoje tekstove o nekad nesuvislim produkcijama iz svijeta holivudske proračunate zabave.
Ovaj je tekst teško (iako lako) napisati i zbog toga što se moja, naša, urednica i kolegica Kim Cuculić divno oprostila od Dragana Rubeše, na mjestu na kojem je Dragan u subotnjem Pogledu imao svoju kolumnu.

Ima i iza toga priča koju je ona lijepo pojasnila, a vi ju potražite u arhivi Novog lista, isplatit će vam se. Kim nas je podsjetila na anegdote koje smo i sami imali iz života s Draganom, poput tih famoznih »kvačica«, a koje su se anegdote najintenzivnije okupile oko njegovih odlazaka na festivale, s kojih nas je izvještavao o svemu onome što ćemo iz svijeta filma tek doznati, pa se njegovim tekstovima vraćati, eda bismo s njima, kad smo posebno inspirirani, ponekad usudili i polemizirati.

Posljednje Filmske mutacije

Ovo su posljednje Filmske mutacije. Imao sam veliku želju zaključiti ih tekstom o onome tko ih je stvorio. Sudjelovao sam u nastanku i razvoju te filmske kolumne i jedna od rijetkih stvari koje sigurno znam o ovom svijetu jest da Draganove cipele u njoj nitko drugi ne može ispuniti. Neka ovo i bude mjesto filma; bio bi to fini hommage nedavnoj prošlosti, ali ne u ovoj formi. Filmske mutacije neka odu u povijest s Draganom Rubešom, koji iz nje neće izaći dok god bude bilo živih ljudi zainteresiranih za film i za svijet, voljnih ući u golemi prostor koji je svojim tekstovima ispunio jedan od naših najvećih.
Što jedan od, najveći.