RIJEKA – »Ovo je roman za meko rastajanje s ocem i otisnuće na pučinu života bez broda i ikoga svoga. Zaploviti ovim rečenicama put je do čitateljskog užitka!«, tvrdi u svom već poslovičnom dobrom zapisu »s kraja knjige« Kruno Lokotar upućujući na dvije osnovne odlike ovog kratkog romana – temu i lirski način pripovijedanja. Tea Tulić, riječka književnica znana po svojim uspješnim zapisima lirsko-proznog ozračja, kroz novi je roman sigurno stvorila temelje za širenje kruga čitatelja. Naime, ponuđena priča vezana uz odnos kćeri i oca koji nastoje preživjeti nakon smrti voljene majke, nedvojbeno ima potencijal koji može privući širi krug čitatelja, tim više što je riječ o realnom, ali iznimno emocionalnom tekstu koji na moćan i dojmljiv način oslikava ne samo ljubav oca i kćeri već i tragiku prolaznosti vremena, užase starosti, strahove od bolesti i osamljenosti…

Otac i kći

Osnovni okviri realne priče su ovi – glavna junakinja, koja nam ujedno i pripovijeda priču, odrasta u gradu uz more (nedvojbeno Rijeka) u sretnoj, ali ne odviše imućnoj obitelji (majka – rad u kafiću, otac na dokovima) koja živi u noninom stanu u jednoj zgradi. Još kao djevojčica naša je neimenovana junakinja malo drukčija, povučena i sklona maštanju pa se, kaže, zna izgubiti (biti odsutna) u maštanjima, uživati u svijetu nekih svojih rečenica i misli koje konstruira nalazeći u njima estetsku ljepotu. Dolazak rata mijenja stvari jer otac po povratku s ratišta ne može naći posao, majka prehranjuje obitelj radom u pilani gdje izgubi prst, kasnije teško oboli i umre. Otac i kći, koji se međusobno jako vole, nastavljaju živjeti trudeći se povremenim njezinim radom u kafiću ili ulovom ribe brodicom koju su nazvali »Kaljinka«, priskrbiti si za život. U međuvremenu godine neumitno stižu i oca koji je sve bolesniji, nemoćniji, izgubljeniji… Svega je toga njegova kći itekako svijesna, ali isto tako zna da baš ništa bitnije ne može promijeniti.

Naravno, ovakvi uvjeti života i nesreća koja prati ovu malu obitelj stvaraju mahom pesimistično, melankolično i tužno ozračje u kojem otac i kći nastoje sa što manje bola preživjeti nedostatak voljene majke. To nije lako pa otac, primjerice, često koristi alkohol kao svojevrsnu utjehu, a kći dodatno razvija svoje svjetove mašte i imaginacije, osmišljava prostore i likove među kojima su Buga i Volga koje su, posebno Buga, svojevrsni ekvivalent za preminulu majku. U tom svijetu bola, pesimizma i a la Nick Cave mračnih sjena, jedini su donekle svjetliji trenuci oni kada brodicom odlaze u zaljev loviti ribe. Jedino u dodiru s prirodom stvari su bar na tren i barem povremeno, nekako bolje i lakše.

Mali svemir tuge

Tulić je svoj roman od nepunih 140 stranica izgradila slaganjem 41 kratke epizode (prosječno svaka epizoda ima od 2,5 do tri stranice) od kojih svaka ima svoj naziv, često i poetski, što je i inače karakteristika pristupa pisanju ove autorice. Svaka od iznesenih epizoda obrađuje neki događaj iz bliže ili daljnje prošlosti obitelji pri čemu je prvo sjećanje vezano uz scenu kada pripovjedačica kao djevojčica svjedoči činu vođenja ljubavi svojih rodtelja, a završna je epizoda scena njezinog povratka u stan iz bolnice gdje je posjetila smrtno bolesnog oca. Između te dvije točke smjestio se mali svemir tuge, patnje, bola i nesreće, odnosno moćan kratki obiteljski roman o tome kako nakon smrti majke ona i otac »žive krišom« te kako ih stalno prati osjećaj da ne pripadaju tom svijetu i tom gradu u kojem žive pri čemu su njihove istine, emocije i stavovi često izneseni tekstom koji u sebi nosi snagu čiste lirske pjesme. Primjerice, razmišljajući o svojoj obitelji, pripovjedačica u jednom trenutku kaže: »Mi boravimo u prostoru zaborava, ali nismo ništa zaboravili. U taj smo prostor ušli s punom sviješću. Kakav je to prostor? Kao smrt. Mi smo se sakrili u smrti.« – konstatira glavna junakinja ovog romana.

O autorici

Tea Tulić rođena je u Rijeci. Prozu objavljuje u raznim domaćim i inozemnim književnim časopisima. Godine 2011. osvojila je nagradu Prozak za najbolji prozni rukopis autora do 35 godina, na temelju koje je objavila knjigu »Kosa posvuda« (2011.). »Kosa posvuda« je objavljena i u Srbiji, Italiji, Makedoniji i Velikoj Britaniji. Engleski prijevod našao se u polufinalu za nagrade European Bank for Reconstruction and Development Literature Prize i Warwick Prize for Woman in Translation 2018. godine. Članica je žirija međunarodnog književnog natječaja Lapis Histriae te neformalne riječke književne skupine RiLit. U suradnji s Enverom Krivcem i glazbenim kolektivom Japanski Premijeri objavila je spoken word album »Albumče« (2014.). Objavila je i knjigu poetske proze »Maksimum jata« (2017.) koja se našla u širem izboru za nagradu tportala za roman godine.